Izvor: Vostok.rs, 23.Jul.2020, 16:07

„Ponuda Vlade Crne Gore za pregovore sa SPC jedna vrsta političke manipulacije pod izgovorom ponuđenih ustupaka“

„Ponuda Vlade Crne Gore za pregovore sa SPC jedna vrsta političke manipulacije pod izgovorom ponuđenih ustupaka“

Advokat Velibor Marović, jedan od članova ekspertskog tima Mitropolije crnogorsko-primorske (MCP) ocijenio je u obraćanju javnosti da je ponuda Vlade Crne Gore za pregovore sa SPC bila „jedna vrsta političke manipulacije pod izgovorom ponuđenih ustupaka“. Saopštenje prenosimo u celosti: "Na osnovu jučerašnjih izjava predsjednika Vlade Crne Gore gosp. Duška Markovića i potpredsjednika Vlade i ministra pravde gosp.Zorana Pažina, moglo bi se zaključiti da je Mitropoliji crnogorsko-primorskoj od strane Vlade ponuđeno više ustupaka koji bi doveli do izmjena i dopuna Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, ali da ih Mitropolija iz nepoznatih ili nejasnih razloga nije prihvatila, što je dovelo do situacije da pregovori do daljnjeg budu obustavljeni. Stoga ovom objavom informišem javnost da je stvarno stanje stvari drugačije, odnosno sledeće:
Tačno je da je nakon višemjesečnih prethodno vođenih pregovora između ekspertskih timova Vlade Crne Gore i Mitropolije crnogorsko-primorske, nastavljenih dana 20. jula i 21. jula 2020.godine, Vlada CG ponudila MCP izmjenu i dopunu navedenog zakona, tako što bi se nadležnost za rješavanje imovinsko-pravnih sporova između države i vjerskih zajednica povodom objekata i zemljišta upisanih na te vjerske zajednice, izmjestila iz upravnih organa u sudove, a teret dokazivanja prava vlasništva sa vjerskih zajednica kao već upisanih vlasnika, prebacio na državu kao subjekta koji ne posjeduje upis tog prava. Izmjene i dopune zakona u tom pravcu, predstavljale bi značajan korak ka približavanju stavova suprotstavljenih strana, ali i ono što je za mene kao legalistu značajnije, vraćanje osnovnih postulata građanskog prava, prema kojim je ona strana koja tvrdi da je u njenom vlasnistvu stvar koja je u listu nepokretnosti upisana na drugo lice, dužna da pokrene spor radi utvrđivanja svog prava vlasništva na toj stvari, pri čemu nije dovoljno da pruži dokaz da upisano lice nije vlasnik, već je nužno da priloži dokaz svog prava vlasništva. Međutim, iako nerado, prinuđen sam da ovom prilikom ukazem javnosti da se tokom vođenih pregovora, bez obzira na verbalno iskazan stav Vlade o njenoj spremnosti da se izvrše izmjene u ovom dijelu, uporno s njihove strane istrajavalo na pogrešnom pravnom stanovištu prema kojem se kontrola upisa prava vlasništva može vršiti kroz vođenje upravnog postupka, bez vremenskog ograničenja pokretanja takvih postupaka, našta smo kao članovi ekspertskog tima MPC reagovali u smislu da to nije moguće zbog proteka rokova od tri, odnosno deset godina propisanih Zakonom o upravnom postupku, te i da je prema njihovom drugom pravnom stanovištu, kroz odredbu čl. 62. st. 3. navedenog zakona obezbijeđena primjena pravila parničnog postupka, što je takođe pogrešno, budući da ta odredba propisuje primjenu Zakona o parničnom postupku samo u pogledu dokaznih sredstava koja se mogu koristiti, kao i pravila dokazivanja, a ne i u pogledu samog postupka. Otuda kada s jedne strane imate situaciju gdje Vlada nudi izmjene zakona putem izmještanja nadležnosti iz upravnog organa u sud, kao u pogledu tereta dokazivanja, a s druge strane istrajava na nadležnosti upravnog organa, pozivajući se na primjenu pravila parničnog postupka koji se u ovom slučaju isključivo primjenjuju na vrste dokaza koji će se provoditi i pravila dokazivanja, a ne i samog postupka, onda to za svakog ozbiljnog pravnika predstavlja više nego očigledan i jasan znak da data ponuda nije iskrena, već da se radi o jednoj vrsti političke manipulacije pod izgovorom ponuđenih ustupaka. Da je ovo tačno, potvrđuje čvrsto iskazani stav Vlade prema kojem ne može biti govora o izmjeni upravo čl. 62. zakona, iako je taj član najviše i sporan, budući da se jedino njegovom izmjenom i može izvršiti izmještanje nadležnosti iz upravnih organa u sud i određivati na kome će biti teret dokazivanja spornih činjenica. S druge strane, formulacija u toj istoj odredbi, na kojoj Vlada istrajava njenim pravnim opstankom u cjelosti, a prema kojem se iako uslovno, državnom imovinom proglasava ona imovina koja je već upisana kao vlasnistvo trećih lica, predstavlja klasičan vid nacionalizacije koju naš Ustav i zakoni ne poznaju, i to nacionalizacije bez novčane nadoknade, što predstavlja grubo kršenje čl. 58. Ustava Crne Gore, kojom se jemči pravo svojine i propisuje da niko ne može biti lišen ili ograničen tog prava, osim kada to zahtijeva javni interes, ali uz pravičnu naknadu, koja se određuje po tržišnoj vrijednosti nepokretnosti u vrijeme donošenja odluke o isplati. Prema tome, umjesto da odredba čl. 62. navedenog zakona bude znatno izmijenjena ili čak brisana, u kom slučaju bi se u pogledu imovinsko-pravnih pitanja i postupka u kojima se o njima odlučuje, primjenjivali sistemski zakoni kakvi su Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakon o parničnom postupku, koji se primjenjuju u imovinsko-pravnim sporovima svih drugih fizičkih i pravnih lica bez izuzetka, Vlada odbija da mijenja ili briše upravo taj član, pokušavajući da pred javnošću stvori pogrešnu sliku kako je ona ta koja navodno čini ustupke, a prećutkujući da su njeni ustupci ograničeni na iskazanoj spremnosti za izmjenama samo onih manje značajnih odredbi, kakve su čl. 63. i 64. tog spornog zakona. Jer, odredba čl. 63. navedenog zakona odnosi se samo na popis, procjenu, podnošenje zahtjeva za preknjižbu imovine upisane na vjersku zajednicu sa nje na državu po okončanju upravnog postupka, te i obavezu preknjižbe od strane katastarskog organa u roku od 15 dana po podnosenju zahtjeva, a čl. 64. da vjerske zajednice nastavljaju sa korišćenjem imovine do odluke nadležnog organa o državini, korišćenju i raspolaganju imovine, sto međutim pravno ne predstavlja nista, s obzirom da odredbe slične čl. 63. sadrži i Zakon o izvršenju i obezbjeđenju u slučaju postojanja pravosnažnih sudskih odluka, dok čl. 64. o nastavljanju korišćenja od strane dotadašnjih korisnika predstavlja frazu bez ikakve pravne težine, budući da država nakon svog upisa kao vlasnika može kada to god hoće da od vjerske zajednice zatraži i izdejstvuje svoju državinu kao jedno od tri svojinska ovlašćenja (ius possidendi, fruendi, abutendi), a zatim da sama odredi kome će tu imovinu davati na dalje korišćenje, što se pravno izjednačava sa državinom. Treba navesti i to da konkretnih pregovora u vezi eventualnog brisanja ili izmjena odredbi čl. 62., čl. 63. i čl. 64. navedenog zakona, makar posljednja dana kada sam ja prisustvovao pregovorima, uopšte nije ni bilo mimo uvodnog izlaganja od strane potpredsjednika Vlade u kojem je izrazio spremnost ka određenim ustupcima, a ovo iz razloga što je prije nego što se o njima trebalo pregovarati, pred MCP postavljen ultimatum u vidu njene prethodne registracije primjenom odredbe čl. 22. navedenog zakona. Bez namjere da se upuštam u istorijsku ocjenu dužine bitisanja Mitropolije na ovim prostorima, jer za to nijesam ni stručan, ni kompetentan, ograničicu se na moguće i realne pravne posljedice takve registracije. Naime, ukoliko bi Mitropolija podnijela takvu prijavu i bila registrovana, takva bi se pravna radnja prema njoj, u atmosferi u kojoj se nalazimo i pravnom sistemu kakav jeste, mogla tretirati kao nepostojanje njenog pravnog kontinuiteta sa vjerskom zajednicom koja je postojala prije datuma registracije, što bi u krajnjem moglo da proizvede pogrešno pravno tumačenje, prema kojem imovina sticana od 1. decembra 1918.godine pa do dana registracije, nije njema. Otuda se ne može prihvatiti kao tačna izjava gospodina Pažina prema kojoj ovaj zakon tretira samo imovinu vjerskih zajednica stečenu do 1. decembra 1918. godine, a ne i poslije tog perioda. Jer, imovinu stečenu do 1. decembra 1918. godine tretiraju odredbe čl. 62, čl.63. i čl.64. tog zakona, dok imovinu stečenu poslije tog perioda do danas, tretiraju odredbe čl.22, čl.23. i čl.24. tog istog zakona, istina ne direktno kao prethodno pobrojane, ali za pronicljive pravnike vrlo jasno. Tako bi se MPC kroz svoju „novu registraciju“ tretirala kao crkva bez pravnog kontinuiteta sa onom koja je na ovom prostoru postojala do tog momenta, čime bi se imovina stečena od 1. decembra 1918. godine do dana registracije mogla tretirati kao „res nullius“ (ničije stvari), čiji bi vlasnik po tom osnovu postala država. Stoga sam tokom pregovora lično predlagao da se u odredbi čl. 24. zakona taksativno nabroje sve vjerske zajednice koje nesporno postoje i funkcionišu više decenija na ovim prostorima i za koje ne bi postojala obaveza registracije, među kojima je svakako i MCP, već samo evidencija, ali tim povodom nijesmo dobili bilo kakvo izjašnjenje. Inače, navedena strategija države u vidu zauzimanja i imovine stečene od 1. decembra 1918. godine do danas je jedino moguća, s obzirom da bi država mogla steći pravo vlasništva po osnovu svojih i ulaganja građana samo na imovini crkve za koju tvrdi da je bila na ovim prostorima, a pošto se tvrdi da je od 1. decembra 1918. godine na teritoriji Crne Gore bila druga, „okupatorska“ crkva, koja je kao takva ipak sticala imovinu, onda država mora da traži drugi modus za zauzimanje i te imovine, a to je putem prekidanja pravnog kontinuiteta MCP sa periodom prije njene registracije. Eventualno nepostojanje takve namjere na strani Vlade Crne Gore ne umanjuje profesionalnu obavezu članova Ekspertskog tima MCP, a posebno iz redova advokata, da ukaže svom vlastodavcu na ovakvu realnu i objektivnu opasnost. Ovo tim prije što sam ovu vrstu bojazni otvoreno i direktno saopštio tokom trajanja pregovora drugog dana, ali nijesam dobio bilo kakvo uvjerenje, a kamoli garanciju da se to neće desiti. Naprotiv, pri samom kraju neformalnog dijela sastanka, povelo se pitanje „ničijih stvari“, što učvršćuje moju obaveza na posebnu obazrivost u ovom slučaju u cilju zaštite prava i interesa mog vlastodavca od svakih po njega eventualnih štetnih posljedica, ukazujući mu na moguće konsekvence usljed pogrešnih poteza, bez obzira da li postoji ili ne loša namjera druge strane. Ako postoji dobra, sigurno je da se iz ovog problema može izaći na brz i efikasan način, uz obostrano zadovoljstvo obije strane iz pregovora." Izvor: Fejsbuk / Mitropolija  

Nastavak na Vostok.rs...






Pročitaj ovu vest iz drugih izvora

 I drugi pišu o ovome:
Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Vostok.rs. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Vostok.rs. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.