Izvor: Politika, 21.Apr.2012, 23:01 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Ljudi starog reda
Amiši su jedini doseljenici koji su odoleli američkom „loncu za topljenje”
Od našeg stalnog dopisnika
Lankaster, Pensilvanija – Posle dvoiposatne vožnje, koliko je potrebno da se prevali oko 200 kilometara, jer se američkim putevima ne juri (maksimalna zakonska brzina je 65 milja – 105 kilometara) iz Vašingtona se stiže u Lankaster, stari grad (osnovan >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << 1730) na jugoistoku države Pensilvanija.
Lankaster je ujedno i sedište istoimenog okruga, koji ima i alternativno ime: „Dač kantri”. To „dač” je malo iskrivljeni izgovor originala, koji glasi „dojč”, to jeste „nemački”.
Zašto je okrug Lankaster „dojč”, saznaje se tek kad se iz grada izađe na periferiju, prođu varoši neobičnih imena: Paradajz („Raj”), Brd in hend („Ptica u ruci”) i Interkurs („Snošaj”) i na putevima počnu da se sreću kočije sa konjskim zapregama.
Ovo je naime i zemlja amiša, neobičnog naroda, čija vera, običaji i stil života pokazuju da su jedini doseljenici u Novi svet koji su odoleli čuvenom imigrantskom „loncu za topljenje”, koji homogenizuje sve identitete došljaka i pretvara ih u Amerikance.
Zahvaljujući amišima, čije su zajednice u 22 američke države i jednom delu Kanade, ali kojih je najviše ovde, „Zemlja Dojča” je i popularno turističko odredište, pri čemu su glavna atrakcija upravo oni sami. Da ih izbliza osmotre, upoznaju, da im se čude i da im se dive, dolaza ljudi sa svih strana Amerike, pa i oni izvan nje.
Domaćinima to ne smeta, mada zahtevaju samo jedno: da ne budete previše agresivni sa svojim kamerama. Dočekuju vas spremni: duž puteva su načičkane table sa reklamama motela i hotela, restorana i prodavnica sa lokalnim proizvodima.
Amiše je lako prepoznati: od „Engleza” (kako oni nazivaju sve druge koji nisu iz njihovog bratstva, bez obzira odakle su i koja im je boja kože), razlikuju se, pre svega, po svom odevanju. Muškarci nose jednoobrazne tamne pantalone i kapute sa obaveznim slamenim šeširima (svetli radni i crni formalni), uz obavezne brade (ali bez brkova, kojih nema jer ih podsećaju na pruske vojnike koji su nekad progonili njihove pretke). Žene su u jednobojnim haljinama sa crnim keceljama, dok su im na glavama jednoobrazne kape koje prekrivaju nikad podsecanu kosu, vezanu u punđu. Ne nose ni nakit niti se šminkaju, jer isticanje po bilo čemu nije deo njihove kulture.
Ali ono po čemu amiši (i njima slična zajednica, menoniti), najviše štrče od drugih, jeste to što postupaju tako kao da ne postoji ono što se obično naziva „progres”: tehnologija koja omogućava da se efikasnije radi, više proizvodi – i brže živi.
Prvi dokaz za to su pomenute kočije, mahom jednoprezi. Lake su i pokrivene, sve isto obojene (amiške u sivo, menonitske u crno). Jedini danak modernom dobu su migavci, koje su prihvatili posle mnogo ubeđivanja, radi svoje i bezbednosti drugih.
Drugi prizor u okrugu Lankaster jesu njive na kojima se ore, drlja ili prevrće seno takođe sa konjskim pogonom. Polako i strpljivo, kao pre industrijske ere.
.................................................
Ceo tekst pročitajte u štampanom izdanju od 22. aprila. Ako ste zainteresovani da se pretplatite na elektronsko izdanje cele „Politike“ kliknite OVDE.
Milan Mišić
objavljeno: 22.04.2012












