Izvor: Blic, 22.Jun.2008, 00:37 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Legenda o Feralu
U jednoj pohabanoj žutoj omotnici na samom dnu moje kućne arhive nalaze se dva papira: jedan je veliki komad pausa, četiri pedlja dugačak i dva pedlja širok, na kojemu je crnim tušem ručno nacrtan logotip Feral Tribunea sa onom ludom u sredini. Drugi je manji list papira istrgnut iz nekakvog bloka ili notesa, na kojemu su, među davne, blijede mrlje od vina, nabačene brojne ideje za novinske teme i nazivi raznih rubrika, nešto poput zapisnika s nekakvog plodnog redakcijskog kolegija. >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic <<
Ako se ikome jednoga dana bude pisala priča o Feral Tribuneu, najvažnijem i najboljem listu u novijoj povijesti štokavskog novinarstva, ta će dva komada papira biti vrijedni povijesni dokumenti.
Papirić istrgnut iz notesa, recimo, svjedočanstvo je jedne dugačke noći u legendarnoj Mirovoj tratoriji Stefanel na Toću, kamo smo se onoga marta prije petnaest godina, nakon oružanog sloma štrajka u Slobodnoj Dalmaciji, Viktor, Predrag i ja sklonili pred najezdom hadezeovske bande. Tu, za stolom u kutu, desno od ulaza, nastala je skica budućeg ,,tjednika hrvatskih anarhista, protestanata i heretika”.
Predragovim rukopisom na tom su listu papira štampanim slovima ispisani naslovi koji će se dva mjeseca kasnije pojaviti u prvom broju, poput nagradne igre ,,Palica mladeži” ili ankete ,,Koliko vam je pun kurac?”. Na istom su papiriću već tada zapisani i neki nazivi stalnih rubrika: od kolumne Pere Lukovića iz Beograda, za koju su predloženi nazivi ,,Pero s onoga sveta” i ,,Istočno od reicha”, do rubrike u kojoj ćemo objavljivati najveće pizdarije iz hrvatske štampe i koja bi se mogla zvati, predložio je Predrag, "Greatest shits”.
Posudili smo novac dostatan za štampanje dva broja. Sve je zavisilo o ta dva broja: ako se budu dobro prodavala, imat ćemo lovu za treći. Najveći znalci i profesionalci hrvatskog novinskog izdavaštva preklinjali su nas, doduše, da ne naglimo, već da dobro pripremimo biznis-plan, zatvorimo finansijsku konstrukciju, dobro osmislimo uređivačku koncepciju i svakako preskočimo ljeto, najgore godišnje doba za pokretanje novina.
Bili smo, međutim, previše tvrdoglavi i previše nabrijani da napravimo list u kojemu ćemo, prvi put u životu, moći slobodno napisati baš sve što nam padne na pamet. Svakoga dana dolazile su nove vijesti, dobre i loše: dobra, da su za Feral pristali raditi Pero Luković, Miljenko Smoje, Ćićo Senjanović, Jelena Lovrić, Heni Erceg, Sanja Modrić, Frano Cetinić... Loša, da je Slobodna Dalmacija podigla tužbu protiv nas zbog upotrebe naziva Feral, kojega smatra svojim vlasništvom: brand Feral Tribune zaštitili smo kao u filmskom trileru, stigavši u državni ured za patente, nakon dramatične jurnjave taksijem po zagrebačkim ulicama, samo pola sata prije pravnika Slobodne Dalmacije.
Prvi tekst u povijesti Ferala, neka se i to zna, napisao je Miljenko Smoje, i to tjednima prije nego što će izaći prvi broj: bio je to prvomajski osvrt pod naslovom ,,Kruva i rada... i po litre!”. Smojini su tekstovi i kasnije u redakciju stizali prvi, već sutradan nakon izlaska novog broja: govorio je da tako piše kako bismo, i kad umre, imali spreman tekst za sljedeći broj. Tako je, naravno, kao u svakoj dobroj legendi, nakon dvije i pol godine zaista i bilo. Mali je pogon tih dana radio danju i noću - spojili smo ona četiri stola, pisali svoje tekstove i prekucavali tuđe rukopise. Izgledali smo poput poštanskog ureda u Đevrskama, i ni najshizofreniji paranoik Tuđmanove tajne policije ne bi mogao pomisliti da će iz te male, zadimljene sobice krenuti list koji će nepovratno načeti HDZ-ov moćni, monolitni režim.
Uoči Nove 1994. godine na kioscima se tako pojavila legendarna Feralova naslovnica, a već sutradan na vrata redakcije zakucali su pripadnici Vojne policije i Viktoru predali poziv za mobilizaciju. Međunarodni skandal koji je kasnije završio pranjem ušiju ministra vanjskih poslova Mate Granića u Strasbourgu, nervoznim pozivom ministra obrane Gojka Šuška i iznenadnom demobilizacijom vojnika 4. gardijske brigade Viktora Ivančića, bio je tek početak jednog divnog prijateljstva.
Nova su vremena, kažu znalci, za nove medije, sa trafika vrište šareni tabloidi, Veliki je brat na televiziji promijenio taktiku, i banalna je korporacijska marketinška diktatura injekcijama šećerne vodice uspjela lobotomizirati javnost, ono što smiješni, mali diktatori nikad nisu uspjeli: čak je i Mirova trattorija u međuvremenu postala punionica šećera.
Tek dva komada papira u pohabanoj žutoj omotnici na dnu moje kućne arhive podsjećaju kako je početkom juna, prije točno petnaest godina, započela legenda o Feral Tribuneu.
Je li, najzad, vrijedilo? Naravno da nije. Ali te se stvari ionako ne računaju viškom vrijednosti.
Zašto je ugašen ,,Feral"?
Ono čega su se mnogi demokratski opredeljeni građani Hrvatske već dugo pribojavali dogodilo se. Splitski nedeljnik „Feral" obznanio je da zbog „nagomilanih finansijskih teškoća", nemogućnosti preživljavanja samo od prodaje, te zbog „naprasno i jednostrano prekinutih pregovora" s potencijalnim poslovnim partnerom EPH (Europapress Holdingom), više ne može izlaziti. U širem tekstu, objavljenom u poslednjem broju lista, uredništvo je podsetilo da je „Feral" u petnaest godina pisao o temama o kojima su drugi mediji ćutali, otkrivao istine koje su drugi prikrivali, iznosio stavove od kojih su drugi zazirali, te da su list i njegovi novinari kroz to vreme dobili više međunarodnih priznanja i nagrada nego celokupno hrvatsko novinarstvo u čitavoj svojoj istoriji.
