Izvor: Nezavisne Novine, 24.Feb.2016, 18:13 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Zbog čega SAD ruše Asada
„Naš rat protiv Bašara Asada počeo je ne s mirnim građanskim protestima „arapskog proljeća“ 2011. godine. On je počeo 2000. godine, kada je Katar predložio izgradnju gasovoda vrijednog 10 milijardi dolara kroz Saudijsku Arabiju, Jordan, Siriju i Tursku“, piše Kenedi.
Da će primirje u Siriji (koje mora početi 27. februara) biti teško postići, nito od potpisnika u Moskvi i Vašingtonu nije niti dvojio. Ali alternativa primirju jedino je nastavak nasilja >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << i rata, a u njega se SAD ne želi direktno uvlačiti. A kako su Asadove snage u velikoj ofanzivi i na putu prema konačnoj pobjedi (barem u onom najvažnijem, sjeverozapadnom i južnom dijelu zemlje), a opozicijske islamističke jedinice su u rasulu, primirje i politički pregovori su najviše što u ovom trenutku SAD može dobiti.
Međutim, jasno je kako obje svjetske velesile računaju i na mogućnost propasti dogovora i „planovi B“ u tom slučaju sigurno postoje. O onom američkom juče je javno objavio Pentagon, a državni sekretar Džon Keri je, ne želeći ići u javnost s detaljima, izjavio kako on („plan B“, op.a.) ide u smjeru podjele Sirije. O ruskom rezervnom planu za sada se samo nagađa ali vjerojatno ni on nije daleko od ovog američkog, barem kada je riječ o unutrašnjoj teritorijalnoj podjeli Sirije tj. njezinoj federalizaciji.
Zapravo, dogovor o primirju ponajprije mogu uništiti regionalne države Turska i Saudijska Arabija posredstvom oružanih grupa koje na terenu i kontrolišu. Tako je baš danas nekoliko brigada tzv. Slobodne sirijske vojske (SSV), koje podpomažu SAD i monarhije Perzijskog zaljeva, odbacilo potpisani američko-ruski dogovor (info: libanonska televizija Al Mayadeen). Kao osnovni razlog odbacivanja plana naveli su, zanimljivo, najave nastavka bombardovanja od strane sirijske vojske i ruske avijacije „Jabhat al-Nusre“.
Upravo se u ovoj konstataciji ogleda sva složenost pitanja raspodjele tzv. umjerene sirijske opozicije od terorističkih grupacija. Ta izjava i de facto potvrđuje neposrednu povezanost dijelova SSV s „Al-Nusrom“ i njezinim ogrankom „Ahrar ash-Sham“ (kojeg, uzgred, podpomaže Saudijska Arabija). Ova posljednja formacija takođe se oglasila saopštenjem o odbacivanju primirja, i to po istom obrascu kao i spomenute brigade SSV.
„Slobodna sirijska vojska“ usprkos brojnim nastojanjima SAD-a i njegovih regionalnih saveznika, do sada se nije uspjela iz amorfne mase pretvoriti u kompaktnu organizaciju s jedinstvenom političkom platformom (nju povezuje jedino hipnotička želja za svrgavanjem s vlasti predsjednika Bašara al-Asada). SSV čini 60-ak različitih brigada i bataljona, od kojih samo tri nemaju nikakve veze s „Jabhat al-Nusrom“, a to su: „Jeish at-Tuvvar“, „Jeish as-Salam“ i „Tuvvar ar-Rakka“ koje sarađuju isključivo s kurdskim postrojbama narodne samozaštite. Sve ostale brigade SSV ili su podčinjene „Al-Nusri“ ili s njom usko sarađuju.
Iako boljim poznavaocima svjetskih zbivanja ovaj podatak nije nepoznat, želim s njime upoznati i širu javnost, a za to će mi poslužiti članak nećaka bivšeg američkog predsjednika, pravnika i publicista Roberta Kenedija mlađeg, u američkoj novini Politico.
„Naš rat protiv Bašara Asada počeo je ne s mirnim građanskim protestima „arapskog proljeća“ 2011. godine. On je počeo 2000. godine, kada je Katar predložio izgradnju gasovoda vrijednog 10 milijardi dolara kroz Saudijsku Arabiju, Jordan, Siriju i Tursku“, piše Kenedi.
Taj gasovod osigurao bi sunitskim monarhijama Perzijskog zaljeva odlučnu prednost na svjetskom gasnom tržištu i osnažio bi Katar kao bliskog američkog saveznika u regiji. Kenedi dalje piše, kako su baš u toj zemlji izgrađene dvije velike američke vojne baze i Centralni komansdni centar SAD-a za Bliski istok.
U članku se dalje navodi kako je, štiteći ruske interese, sirijski predsjednik Asad odbio je potpisati saglasnost o izgradnji gasovoda te se opredijelio za izgradnju drugog gasovoda, koji bi išao iz Irana u Libanon preko iračkog i sirijskog teritorija, čime bi glavni izvoznik gasa za Evropu postao šijitski predvodnik Iran, a ne Katar. To se protivilo interesima sunitskog arapskog istoka te su, odmah nakon Asadovog odbijanja, obavještajne službe SAD-a, Saudijske Arabije i Izraela počele pripremu za ustanak u Siriji s ciljem Asadovog rušenja. Počele su finansirati oporbu, a Kenedi prilaže i informacije o tajnim računima.
Tako je, kaže on dalje, CIA poslala 6 miliona dolara britanskoj televiziji Barada za izradu sižea u korist svrgavanja Asada. I to sve usprkos tome što je sirijski režim bio puno umjereniji od onih iz sunitskih monarhija. Sirija je bila svjetovna država, s pluralističkom vlašću, Asad se zalagao za liberalizaciju, a nakon terorističkih napada 11. septembta CIA-i je dostavljao i sve nužne informacije, navodi autor teksta.
U 2013. godini sunitske monarhije, čiji su energetski interesi visili o koncu, predložile su Vašingtonu pokriti sve rashode ako SAD smijeni sirijskog vođu.
“Ustvari, neki od njih su izjavili, ako SAD bude spreman obaviti sav posao, kako smo mi to radili ranije na drugim mjestima (u Iraku), oni će na sebe preuzeti sve rashode“, priznao je i američki državni sekretar Džon Keri na saslušanju u Kongresu. Katar, koji je više od svih bio zainteresovan za smjenu Asada, investirao je u obuku ustanika 3 milijarde dolara i pozvao Pentagon na treniranje boraca na svojoj teritoriji.
„Nezavisno o (u zapadnim, op.a.) medijima prevladavajućoj slici umjerenih arapskih ustanika protiv tiranina Asada, stratezi američke obavještajne službe od samog su početka znali kako se služe rukama radikalnih džihadista, koji, vjerojatno, grade za sebe novi islamski kalifat od sunitskih regija Sirije i Iraka“, piše Robert Kenedi.
Slijedeći američke naftne i gasne interese, CIA je iskorištavala džihadiste za smjenu bliskoistočnih režima praktički od svog osnutka 1947. godine, kaže autor. Američke vlasti smatrale su radikalne religiozne snage perspektivnim protivnikom uticaju Sovjetskog Saveza. Već 1957. godine SAD su bezuspješno pokušale izvršiti državni udar u Siriji i svrgnuti demokratski izabranu svjetovnu vladu, a na tome se nisu zaustavile. Osnivanje „naftne kriminalne organizacije“ „Islamska država“ rezultat je duge istorje američke umiješanosti, navodi američki publicist Robert Kenedi Džunior.
Nakon ovih riječi teško je što dodati. Možda jedino to, da bi u datim okolnostima, bilo koji, nacionalnim interesima svoje zemlje vjeran ruski predsjednik, po pitanju Sirije postupio identično predsjedniku Putinu.
Jer tu se nikako ne radi o Putinovom hiru, političkim ambicijama, kompleksima. Pa iako sve te osobine u određenoj količini vjerojatno posjeduje svaki političar i državnik, pa tako i Putin, svi u svijetu koji to trebaju znati, znaju kako on nije mogao postupiti drukčije doli pružiti punu zaštitu sirijskom čelniku. Sve su ostalo samo medijski spinovi i spekulacije koje idu u smjeru psihološko-propagandnih akcija, u svrhu ostvarivanja geopolitičkih probitaka.
Sirija je za Rusiju jedini punkt iz kojeg ona „sluša“ čitav Istočni Mediteran, uključno i Izrael, a da ne govorimo o značaju njezine jedine vojno-pomorske baze u luci Tartus, kao i vrijednost ugovora o isporukama ruskog oružja sirijskom Ministarstvu obrane. Aktivnim ulaskom u Siriju Rusija si vraća izgubljeni uticaj u čitavom arapskom svijetu.
Asadova vlast (i prije toga, ona od njegova oca) snažno je zadužila Rusiju i ona mu to sada vraća. Sve suprotno za Moskvu bi značilo nemogućnost zaštite i svojih najključnijih saveznika te bi je u potpunosti izbacilo iz pozicije utjecajne države za rješavanje najvažnijih svjetskih pitanja i pretvorilo je u pukog promatrača odvijanja svjetskih procesa.
Sada je osnovno strateško pitanje: kojoj strategiji će se prikloniti američka državna politika? Ona za sve navedeno jako dobro zna i svjesna je kako će Rusija u ovoj „igri“ ići do kraja. A izvlačenje „škakljivih“ tema iz dalje i bliže istorije i njihova objava u američkim medijima (poput gore navedenog članka od ne bilo koga, već u američkoj javnosti ozbiljnog i utjecajnog R. Kenedija), sigurno nisu slučajne.
Amerikanci će Rusiju svakako nastojati obuzdati na druge načine i u drugim područjima. Jer Sirija je jednostavno prerizičan zalogaj od kojeg se lako mogu i sami zagušiti.
Međutim, vrijeme će uskoro sve pokazati, a niti jedna opcija u ovoj opasnoj igri i dalje nije isključena.
(N.N./Dnevno.hr)
Nastavak na Nezavisne Novine...
.jpg)
