Izvor: Nezavisne Novine, 04.Sep.2015, 19:35   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Šta je nama mrtvi sirijski dječak?

Slika mrtvog sirijskog mališana kojeg je more izbacilo na tursku obalu proteklih dana obilježila mi je život. I nikako mi ne izlazi iz glave...

Kao neko ko je dobro zagazio u četrdesetu, kome je rat napravio duboke ožiljke (u duši i na tijelu), koga je duhovno i fizički oštetio za cijeli život, nagledao sam se najgorih mogućih scena koje ljudski um može da zamisli. Utjelovio sam gotovo paranormalne situacije za nekoga ko je rođen i odrastao u trebevićkoj kotlini, uz >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << new primitives, uz Žutog, Torlu, Saleta, Panču, Senada, braću "Bambuliće", Amera (Maju), ko je odgajan u prosječnoj sarajevskoj porodici u duhu pacifizma i titoizma.

Ali slika tog malog stvorenja, kojem je duša otišla u nebo, nešto je najstrašnije, najtužnije što su moje oči vidjele za života! Bože...

Nije me stid priznati. Kada god pomislim na Aylana, tako se zvao, duša me zaboli i opet zaplačem. I plačem...

Kolega Aleksandar Trifunović je zapisao: "Tresem se od muke i nemoći. Držim da uživo gledamo konačno i definitivno obesmišljavanje ljudskog života i potpuni nestanak civilizacije kakvu poznajemo. Svi vijekovi obrazovanja, kulture, nauke, uljuđivanja ljudi nestali su u ovom trenutku u pijesku zapelom u ručicama nedužnog mališana, anđela koga ničim nismo zaslužili, koji je naivno pomislio da mu možemo pomoći..."

Statusi koje ovim povodom na društvenim mrežama ispisuju pojedinci, pa i neki moji prijatelji i poznanici, zorno pokazuju i potvrđuju da je život u ovom našem, nominalno modernom dobu, tako pojeftinio, a samo postojanje ljudskog roda potpuno obesmišljeno.

Da je sve otišlo dovraga. Da je čovječanstvo u međuvremenu "evoluiralo" u takav bolesni stadij u kojem je, za ime boga, potpuno normalno i trendovski, šta li, voditi društvenomrežne polemike čak i o tome treba li ili ne, ima li neko pravo ili nema iskazati javni pijetet i tugu za ovim nevinim stvorenjem?

Upravo tako, razni "filozofi", poltroni, vječno prisutna društvena pamet na svaku životnu situaciju, daje sebi za pravo da meni, tebi koji ovo čitaš, vama svima, drži moralne pridike o najstrašnijoj sceni u kojoj civilizacija nestaje?!

Jer ja ću i dalje tugovati za Aylanom, simbolom borbe za pravedniji svijet, kako želim i kada želim, kao što to činim i ovoga trena, iako ga nisam poznavao. To ću činiti na način koji osjećam, koji me kao oca i roditelja dira i pogađa ravno u srce.

Još jedan, najgori mogući, najgrozniji i najstrašniji dokaz da moramo paziti na svoje porodice. I jedni na druge. A sve drugo su prolazne kategorije...

Nastavak na Nezavisne Novine...