Izvor: Radio Televizija Vojvodine, 22.Sep.2015, 12:43   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Ključari evropskog teatra

Dok je u glavnom gradu Hrvatske trajao "Festival svetskog kazališta" na zagrebačku železničku stanicu stizali su vagoni umornih, gladnih i bolesnih muškaraca, žena i dece iz Sirije. Kako su dospeli do zagrebačkog Glavnog kolodvora na Zrinjevcu, publika je mogla samo da nagađa.

Čuveni berlinski teatar Schaubuhne baš je izvodio predstavu "Pluća" Duncana Macmillana i Katie Mitchell o egzistencijalnim teskobama "zapadnog čovjeka", a Hrvatsko narodno kazalište ugostilo >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio Televizija Vojvodine << je prigodnu dramu "Siđi, Mojsije!" Romea Castelluccija iz Italije u kojoj se anonimna "izbeglica s Istoka" porađa u toaletu velikog trgovačkog centra na Zapadu. Izvođačima se aplaudiralo, izbeglicama na zagrebačkim ulicama baš i nije. Neki od poznatih domaćih glumaca došli su, doduše, na ideju da izbezumljenoj deci koju su roditelji iz zemlje u koju se više nikada neće vratiti nosili hiljadama i hiljadama kilometara, za utehu čitaju bajke u izbegličkim naseljima.

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić izbeglicama je ustupio svoju vikendicu i pozvao sve Zagrepčane da učine isto. Ali, od 30 hiljada ljudi koji su ušli i uglavnom prošli kroz Hrvatsku, samo je njih pet zatražilo azil, a hale "Zagrebačkog velesajma" u koje su vlasti želele da smeste žalosne i uglavnom ćutljive povorke, već su iste noći ostale prazne.

Ljudi iz Sirije, Pakistana i Afganistana nisu čak ni prespavali, nastavili su dalje, prema Sloveniji i Austriji. Neki su ih taksisti u glavnom gradu Hrvatske za sedam hiljada evra umesto do Beča odvezli i izbacili na granici sa Slovenijom, a neki su Zagrepčani napunili automobile dečjom hranom, cipelicama, pelenama, odećom i lekovima i besplatno ih vozili u istom pravcu. Na marginama "svetskog teatra" kroz "hrvatsku metropolu" prošli su i napustili je uplakani ljudi za koje je Dubravko Kučinac, jedan od čelnih ljudi slavonskog gradića Valpovo, tvrdio da po Zagrebu masovnu siluju, pljačkaju i ubijaju ljude, a predsednica države Kolinda Grabar Kitarović ustrajno je pozivala Hrvatsku vojsku da zbog toga stane na granicu sa Srbijom i "uvede reda". Anonimna gospođa iz Zagreba je kao "predstavnica stanara" zgrade u centru grada zbog prolaska izbeglica kroz Zagreb i Hrvatsku promenila bravu na ulazu u zgradu i odbila da podeli ključeve ostalim stanarima. Zagrebački filozof Neven Sesardić javno je postavio pitanje da li je u kriznim situacijama dozvoljeno "mučenje terorista", a 450 ljudi sa šarolike liste domaćih intelektualaca i naučnih radnika pozvalo je na "toleranciju spram migranata".

Izbeglice iz Hrvatske koje su napustile ovu zemlju u ratnim danima devedesetih godina, ponudile su svoje prazne kuće na istoku zemlje kao moguća skloništa i odmorišta izbeglim Sirijcima dok se za njih ne podigne izbeglički kamp u slavonskom selu Opatovac. A onda je ministar unutrašnjih poslova Hrvatske Ranko Ostojić napokon rekao "Selam alejkum" i u svakom izbegličkom autobusu koji je od Tovarnika vozio prema slovenačkoj ili mađarskoj granici ljudima rekao ko je on, koga predstavlja i kuda ih voze po mraku i kiši koja je zamenila strašne žege prethodnih dana. Ministar odbrane Ante Kotromanović poručio je predsednici države da zaboravi priču o vojsci na granicama, jer zemlja nije u ratnom stanju, a premijer Zoran Milanović upitao je ljude u Mađarskoj, Sloveniji, Austriji i ostatku Evrope smatraju li možda da ljudi iz Sirije nisu "dovoljno čisti" da bi hodali njihovim ulicama. Pa se tako sva politička "elita" zemlje spustila iz Banskih dvora u Zagrebu do opskurnih seoskih ulica Tovarnika i pomešala sa dečjim izbegličkim plačem.

Antuna Gustava Matoša, hrvatskog književnika koji je u Tovarniku rođen pre mnogo godina, a pred smrt, uoči Prvog svetskog rata najavio "sumoran kraj ove naše blatne zabiti" niko se nije setio, ali je na njegovoj bisti u jednom trenutku zalepršao rukav izbegličke haljinice koja se ovde sušila. Deca su dobila malo vode i po jednu bananu, pa je tako Hrvatska saznala da su zalihe ovdašnjeg Crvenog križa prazne.

A u nacionalnom parlamentu u Zagrebu izračunali su da će ih "izbeglički stampedo" u samo 24 časa koštati 12 miliona evra. Blizu pedeset odsto ispitanih stanovnika Hrvatske smatra da se zemlja sa socijaldemokratskom vladom Zorana Milanovića u tome još dobro i snašla, a tridesetak odsto misli da je sve bila improvizacija i puka sreća. Bivši šef diplomatije iz vremena pokojnog Franje Tuđmana, Mate Granić, misli da Zoran Milanović nema nikakvih zasluga što je Mađarska preko volje i bodljikave žice, uz pse i suzavac, pristala da propusti izbegle Sirijce do Austrije, Nemačke i Skandinavije. Bilo je to pre naredba Angele Merkel koju je nemačka kancelarka prenela mađarskom premijeru Viktoru Orbanu, ali desni deo političke scene u Hrvatskoj i dalje preti stotinama hiljada "Istočnjaka" kojii će uništiti hiljadugodišnju civilizaciju, kako je vek trajanja svoje države proračunao premijer Orban. Premda Hrvatska pretenduje i na dužu istoriju postojanja "europske uljudbe" na svojoj teritoriji, odbila je da bude sabirni logor. Čak se i zagrebački Kaptol, doduše nerado, odrekao uloge čuvara "hrišćanskog Zapada".

Najbizarnije je zazvučalo odlučno "ne" bodljikavoj žici, vojsci i zatvaranju granice koje je izgovorio bivši haški osuđenik, general Ante Gotovina. Bila je to nehajna, ali jasna poruka predsednici Kolindi Grabar Kitarović i HDZ-u Tomislava Karamarka da izbegličku patnju neće moći da iskoristi za puzajući vojni puč i državni udar u Hrvatskoj. Dok u Nemačkoj i Skandinaviji, pa i SAD-u, prave analize obrazovne strukture izbeglica iz Sirije i razmišljaju o zapošljavanju lekara, inženjera, novinara, domaći modifikatori javnog mnijenja ovde najviše vole plahovitim glasom izrečenu "informaciju s terena" da "migranti iz Azije bez kontrole lutaju hrvatskim cestama i gradovima". Naravno, jer ljudi iz zemlje čija se civilizacija procenjuje na osam hiljada godina starosti, sami pronalaze puteve do mesta kao što su Tovarnik, Ilača, Opatovac, Šarengrad, Sotin i slična, za koje u "metropoli svih Hrvata" najčešće nikada nisu ni čuli.

Svakome ko ih ne uvredi i ne udari, ljudi iza kojih na lokalnim putevima ostaju samo potrošene cipele, prekomerno zahvaljuju gestama i suznim očima. A dok čekaju vagone kojima ih prevoze "u Europu" skupljaju svoje, ali mnogo češće tuđe smeće, koje je na tom putu ostalo.

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Privredne reforme iznad svega" Radio-televizije Vojvodine.

Nastavak na Radio Televizija Vojvodine...