Veliki umetnik i  njegovi modeli

Izvor: Blic, 17.Okt.2009, 06:05   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Veliki umetnik i njegovi modeli

Slikati po modelu! Kako danas neuobičajeno zvuči. Nekada se to podrazumevalo, mada Savi Šumanoviću, jednom od naših najvećih umetnika, i jeste i nije bilo lako pronaći valjan model za ženski akt. U Parizu, dvadesetih godina prošlog veka, jedna je bila bez premca - Kiki. Nju su slikali mnogi umetnici u tadašnjoj svetskoj kulturnoj metropoli.

Druga Savina pariska favoritkinja zvala se Aiša. Po povratku u rodni Šid, međutim, jedva je našao model. Ona se zvala Beba >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << ili Ema. Ceo ciklus „Šidijanki", koji dominira na novoj postavci u Galeriji „Sava Šumanović" u Šidu, njome je ispunjen, u raznim pozama. Upravo ove slike nekada su izazivale podozrenje stručnjaka, a danas njihovo divljenje, baš kao i posetilaca kojih je od otvaranja (3. septembra) do sada bilo četiri i po hiljade.

Storiju o Savi, njegovim „ženama", ali i zaostavštini pričaju nam autor nove postavke Ljubica Jukić, vajarka, nekada direktorka Galerije, koja nema šta ne zna o umetniku, i sadašnja direktorka Galerije, istoričarka umetnosti Vesna Burojević koja nam veli da pet života ne bi bilo dovoljno da se sasvim istraži slikarev opus.

Iz ciklusa „Šidijanke"

- Slučajnost, ali i prva Savina devojka, Anka (Koščević), u Zagrebu, dok je tamo živeo, bila je vajarka. Malo starija od njega, verovatno zato ne baš draga njegovoj majci. Da l je to bila ljubav ili samo prijateljstvo, teško je reći. O tome se nekada nije naglas govorilo kao danas, pogotovo o Savi, momku iz ugledne, imućne šidske kuće. Ipak, na pitanje zašto se Sava nikad nije ženio, odgovaram da se oženio sa svojim slikarstvom - kaže Ljubica Jukić.

Ema ili Beba? Taj deo Savinog života znam od jednog starog Šiđanina. Imao je dvadeset godina kada je bio blizak s devojkom koja je kod Savi pozirala. Zvao ju je Beba, a ne Ema, kako neki misle. Šidski Savin model spominje se i u knjizi koju ćemo baš danas promovisati. Njen autor je Marija Stanonik, koja zapravo objavljuje pisma kući, u Sloveniju, Marije Demšar, devojke deportovane trbuhom za kruhom u Šid gde je u gazdinskoj kući Šumanovića našla dom, posao, a kako saznajemo i toplu ljudsku reč s Savinom majkom Persidom s kojom je u jednom trenutku i krevet delila strahujući zajedno za slikarev život pošto su ga ustaše odvele... Njena kćer je dr Marija Stanonik, slavista, folklorista i etnolog, naučni savetnik i redovni profesor u Ljubljani.

Jedna od slovenačkih izbeglica bila je i Beba. Teško je bilo u Šidu, prašnjavoj i blatnjavoj palanci, toliko u svakom smislu dalekoj od Pariza, privoleti devojku da se skine pred slikarem, uz to momkom, ali Beba je na to pristala i postala Savin šidski model. Uz jednu Rusinku, ali samo za portret, koja je takođe kod Perside služila, usput učeći kako se vodi domaćinstvo i šparajući za miraz.

„Kiki"

Sve „Šidijanke" su aktovi plavuše Bebe. Ima ih četrdeset.

U Parizu je Sava pak imao, rekli bismo danas, prave modele. Neoskudevajući u novcu, Sava je za razliku od drugih naših slikara koji su u francusku prestonicu odlazili nakratko, tek da osete miris Parnasa, jedva dobijajući boravišne dozvole na mesec dana - uspevao da izdejstvuje „boravak" na pola godine uz obavezu da vazda đakuje kod Andre Lota. Pošto su ga roditelji podržavali, mogao je da zakupi lep stan, da plati arhitektu koji mu je jednu industrijsku halu adaptirao u atelje i priušti sebi najskuplje modele - Kiki i Aišu - iz ekskluzivnih umetničkih krugova. Kiki je i sama bila umetnica. Pre šest godina Francuzi su objavili njenu monografiju. U njoj se Sava, nažalost, ne spominje, što i ne čudi. Sava je bio strogih moralnih načela, a društvo u kome se Kiki kretala - razbludno. Uostalom, jedan od razloga što je raskinuo prisno prijateljstvo s Rastkom Petrovićem moglo bi biti duboko razočarenje u svog druga videvši u pariskim bahanalijama!

U Parizu je Sava mogao da izlaže, ali kao i drugim strancima iz ovog dela Evrope bilo mu je zabranjeno da prodaje slike. Da je redovno izlagao, i to u žiriranim galerijama - znamo. Njegovim tragom, svojevremeno je u Šidu bio francuski kritičar Floran Fels... I dan-danas povremeno do nas stiže vest da je u Parizu „otkrivena" neka Savina slika. Logično, jer je svakih šest meseci morao da se pakuje nazad, rasprodaje stvari iz ateljea, ako mu ne produže boravišnu dozvolu. Jednu mu je, ipak, sa izložbe otkupila Francuska vlada, što potvrđuje koliko je napolju bio cenjen, iako ne i u našoj u sredini. (Njegovu „Pijanu lađu" francuski časopis „L’Art Vivant" je objavio na naslovnoj strani.) Drugu na pariskom buvljaku našao je na svu sreću jedan naš čovek iz Holandije koji ne može da je donese u Srbiju, jer nema nikakav račun, a kamoli sertifikat o njenom poreklu!

Nova šidska postavka na neki način je replika Savine poslednje samostalne iz 1939. godine, u Beogradu, na kojoj su bile sve „Šidijanke". Zanimljivo je da nijednu nije prodao, ali jeste neke druge. Pedantan kakav je bio, sve je beležio. Tako sam otkrila da je jedna slika poznata kao „Ležeći akt", zapravo akt Aiše, da je „Veče" zapravo „Jutro"... Iz tadašnjeg kataloga koji nam je poklonila rodbina vidi se i šta je prodao. U njemu piše da je kafandžiji zemunske krčme „Sedam graničara" prodao grupu slika „Voće" i grupu slika „Povrće". Tragala sam po Zemunu, našla tu kafanu koja se sada zove „Tri lađara", i u njoj reprodukcije pomenutih Savinih slika!

Nastavak na Blic...



Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Blic. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Blic. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.