Izvor: SEEbiz.eu, 06.Maj.2016, 12:33 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Mikijeva priča o Ivi Pogoreliću
ZAGREB - Ivo Pogorelić je umjetnik koji me najviše oduševio od svih! Ne samo da je bogomdani virtuoz i genij, nego je i sjajan čovjek i fini sugovornik. Bilo je opće iznenađenje kada smo 1995. godine pod mandatom vrlo kolegijalnog i susretljivog glavnog urednika Ante Ivkovića potpisali ugovor prema kojem su upravo Vjesnik i kulturna rubrika imali pravo na prve i ekskluzivne vijesti o svim Pogorelićevim glazbenim aktivnostima.
Premda je mogao to dobiti od najvećih svjetskih >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << novina, on je patriotski odabrao svoj Zagreb i Vjesnik... Nažalost uskoro je mene smijenio s mjesta urednika kulture vrlo neugodni N. Ivanković, pa je prestala Ivina i moja komunikacija, zbog čega mi je i danas žao!
Objavio sam to na Facebooku i odmah se počela odvijati zanimljiva komunikacija, kao i obično u nas, najprije o politici. I taman smo lijepo ošinuli po par glavnih urednika, no da priča ne ode u krivom smjeru pomogao je dragi skoro legendarni novinarski brko Kemal Mujičić, svojim predivnim sjećanjem i još ljepšim opisom!
- Pogorelić je fantazija. Šuvar je htio da on vječno ostane u Zagrebu, al' mu nisu dali današnji demokrati. Skratili su nas za Pogorelića. Jednom nam je, kao momak, glasovirao (Bili su tamo Majer i nenadmašni šarmer Raukar) Eminu u Društvu kniževnika. Tad sam prvi put vidio čovjeka koji ima pedeset prstiju na svakoj ruci...
Tu se ubaci još jedan hodajući leksikon među novinarima - Stjepo Martinović i kaže:
- 52! prebroji tipke na standardnoj klavijaturi...
E sad sam se i ja ponovo morao umiješati. Jer, predivnu priču o Ivi Pogoreliću ispričao mi je jednom veliki glumac Miki Manojlović, a događa se pred dosta godina u Moskvi. Tamo su studirali naš Ivo i Mikijeva ljubav i kasnija supruga. I Miki je došao svojoj dragoj u posjetu u Moskvu, nekom zgodom.
- Normalno, ludi mladi, nismo skoro ni izlazili iz njene sobe u studentskom domu, bila je neka sredina proljeća - prisjećao se duhoviti Miki.
Jedne vedre noći, taman smo se legli u krevet, debelo iza pola noći i pokrili plahtom, kad ono na vrata netko - kuc, kuc, kuc! Bio sam jako bijesan, kad ono na vratima Ivo Pogorelić!!!
- Uđi rekli smo uglas, i kao neki krivci jače se pokrili... A Ivo nas nije ni pogledao, nego ravno za klavir kojeg je moja draga imala u sobi. Naime, svi su se naši studenti tamo poznavali i imali svoju malu jugo-koloniju, pomagali se i družili! Donosili jedni drugima od kuće i novac i pakete, i dijelili kolače i sarme kad bi tkogod dobio, i svi su bili dobrodošli jedni drugima, ustvari sam sad ja bio uljez - kaže Miki! - I pita Ivo nas - "Mogu li malo zasvirati?"
- Ma normalno, opet mi povičemo uglas i opet plahtu potegnemo pod vrat! I sjedne ivo i počne svirati, zanesen noći i trenutkom. A za nas je vrijeme stalo, samo smo vidjeli otvoren prozor i shvatili da "naš" koncert čuje cijeli studentski kamp, svi paviljoni! A Ivo je svirao i svirao, ponijelo ga, samo smo gledali te prste koji lete i ruke koje trepere, ukratko bio je to naš koncert života, prelijep doživljaj koji je neponovljiv, a sve za nas dvoje! Ali kad je Ivo napokon stao i nama se vragolasto naklonio i tiho rekao hvala! Prolomio se pljesak, ali ne naš, bilo je to zbunjujuće! Shvatim da dolazi izvana, a već se i zora probijala - priča Miki Manojlović - i pogledam oprezno kroz prozor, a ono na svim prozorima vire studenti, a bilo ih je iz cijelog svijeta - i frenetično plješću, kao da su u koncertnoj dvorani!
Da, bio je to naš najljepši i najintimniji ali i najjavniji koncert u životu uopće, a Ivi nikad nismo prestali zahvaljivati na njemu! - ispričao mi je prije nekoliko godina Miki Manojlović kad je nekim poslom bio u Zagrebu...
Pogledaj vesti o: Moskva
