Izvor: Danas, 21.Sep.2014, 23:08 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Opasnost menjanja granica
Svoje sam izlaganje u Londonu održao krajem novembra. Prijem na koji je ono naišlo u auditorijumu Kraljevskog instituta i za okruglim stolom, održanim slijedećeg dana s uglednim predstavnicima Ministarstva vanjskih polova, Ministarstva odbrane, visokim vojnim i političkim funkcionerima Velike Britanije angažiranim u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu i s drugim kompetentnim funkcionerima britanske prijestonice, bio je iznad očekivanja. >> Pročitaj celu vest na sajtu Danas << Izražen je visok stepen razumijevanja i uvažavanja argumenata iznijetih u prilog očuvanju Jugoslavije.
Branko Mamula: SLUČAJ JUGOSLAVIJA (8)
Branko Mamula je rođen 1921. godine u Slavskom Polju, opština Vrginmost, na Kordunu u Hrvatskoj. Učesnik je NOR od 1941 do 1945. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Autor je knjiga: Mornarice na velikim i malim morima, Suvremeni svijet i naša odbrana i Odbrana malih zemalja, koje su prevođene na nekoliko svjetskih jezika. Umirovljen je 1988. godine. Knjigu Slučaj Jugoslavija objavio je 2000, a mi predstavljamo najzanimljivije delove iz 2. dopunjenog izdanja, koje su izdali Dan Graf i Club Plus.
Jedan od sudionika okruglog stola iz Ministarstva odbrane podsjetio je na moje razgovore s ministrom odbrane Jangerom 1985. godine za vrijeme posjete naše vojne delegacije oružanim snagama Velike Britanije i upoređivao ih je s onim što sam sada iznio. Našao je kontinuitet i jednaku neposrednost u iznošenju problema, koji su se onda nazirali, a danas teško opterećuju Jugoslaviju. Već tada, 1985. godine, želio sam skrenuti pažnju na ozbiljne unutrašnje sukobe, rješenja koja tražimo i upozoriti da bi nerazumno bilo ponašanje velikih sila ako bi nam pokušale nametati ishod, nikome ne bi bilo od koristi, a Jugoslaviju, kao višenacionalnu zajednicu, ugrozilo bi i ona ne bi ostala mirna. Isti dan poslije razgovora s Jangerom imao sam susret s ministrom spoljnih poslova Wauom, produbili smo ocjene za koje je bio veoma zainteresiran da ih čuje, a zatim je izložio njihove poglede od značaja za Jugoslaviju. Sutradan, izvan protokola, na njegovu inicijativu imao sam susret s lordom Karingtonom, tada generalnim sekretarom NATO-a. Bio je neposredan i rekao je da je čuo za razgovore s ministrima i da želi da direktno razmijenimo mišljenja. Proveli smo dva sata u razgovoru o različitim pitanjima bezbjednosti u Evropi, i u tom svijetlu, o položaju Jugoslavije. Ostavio je utisak da mu je veoma stalo do popuštanja u Evropi, nije pripadao jastrebovima koji bi da Istok bace na koljena. Vrlo jasan stav je izložio o opasnosti mijenjanja granica bilo vanjskom silom ili unutrašnjim sukobima, pri čemu je spomenuo SSSR, nije Jugoslaviju, mada je bez sumnje mislio na nas i uputio poruku podrške. Na kraju je izrazio želju da posjeti Jugoslaviju, ali da zna da to nije moguće dok je generalni sekretar. Lord Karington je došao u Jugoslaviju kada se privodilo kraju njezino rušenje. Založio se da se Jugoslavija očuva, ali je sve bilo prekasno, snage razaranja bile su otišle predaleko, a velike sile nisu imale hrabrosti da zaustave Njemačku i preuzmu odgovornost.
Ali da se vratim mojem nastupu u Londonu u novembru ‘90, odjeku i posljedicama. Nakon izlaganja u Kraljevskom institutu, prisutnima u diskusiji nije promaklo omalovažavanje i cinizam kada je bilo riječi o jedinstvu Jugoslavije, našeg zemljaka Krste Cvijića, jednog od urednika „Independenta“. Uz njega, pojavio se u „Financial Timesu“ od 24. novembra ‘90. članak Antonija Robinsona pod naslovom „Jugoslavenske oružane snage spremne da intervenišu“ i uznemirili javno mnjenje u Hrvatskoj i Sloveniji, i samo nešto manje u drugim republikama. Nisam u Londonu prijetio oružanim snagama nikome, pa ni Hrvatskoj i Sloveniji, ali sam otvoreno izrazio strah od tragičnih posljedica koje su se, nažalost, godinu dana kasnije dogodile.
U julu ‘90. posjetio me čovjek iz samog vrha Službe bezbjednosti Hrvatske, smijenjen dolaskom HDZ-a na vlast, ali još uvijek dobro obaviješten o događajima u krugu Tuđmana i HDZ-a u Zagrebu. Tuđman i Boljkovac zadržali su u službi bezbjednosti kadrove koji su pripadali školi Steve Krajačića, a ovi su, kao uvijek, radili na više razboja pa su davali informacije i smijenjenim kolegama. Među mnogim informacijama nalazila se i jedna o generalu iz vrha JNA u Beogradu koji je nakon pobjede HDZ-a na izborima boravio u Zagrebu i posjetio predsjednika reformiranih komunista Hrvatske Ivicu Račana. Bilo je riječi o JNA. Račan je pitao da li Armija sprema udar i preuzimanje vlasti u Hrvatskoj. Stavio je do znanja generalu da će se zajedno s Tuđmanom boriti za suverenitet Hrvatske, protiv eventualnih pokušaja Armije. Moj se sugovornik trudio i meni dati do znanja da će se uz HDZ sve najjače stranke opozicije, među njima i bivši komunisti, boriti za nezavisnost i suverenitet Hrvatske. Znao sam da u to vrijeme nije bilo aktuelnih planova JNA da se obračunava s HDZ-om u Hrvatskoj i da je tobožnji (ili stvarni) razgovor s generalom JNA u Zagrebu bio povod da nam poruče svoju odlučnost da brane već dostignuto u Hrvatskoj i da udruženi idu krajnjem cilju.
Nastavlja se
