Izvor: TangoSix.rs, 01.Maj.2018, 10:33   (ažurirano 02.Apr.2020.)

[KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Koja kompanija zapravo stoji iza Wizz Aira?

U prošlom članku smo ustanovili da je Wizz Air ušao u globalni paneuropski rat koji vode EUB3 uz pomoć najvećih LCC. I tu se treba pitati zašto Wizz Air „talasa“, odakle mu poslovne snage i financijske moći da ulazi u rat sa najvećima? A Wizz Air nije samo otvorio bazu u Beču, gdje se hrva sa Lufthansom i Ryanairom, nego je ušao u utrku za Alitaliju na koju su šape stavili Lufthansa, Air France i partneri, te indirektno i IAG/Qatar.
Wizz Air je trn u šapi Britishu nakon >> Pročitaj celu vest na sajtu TangoSix.rs << što je otvorio bazu u London Lutonu. Jednako tako velik broj linija ima za Francusku, dočim ne „šmeka“ baš ni Air France-KLM, ali ponajviše mršti lice Lufthansi obzirom da je otvorio bazu u Beču (3 bazirana aviona), sa čak 29 linija u prvoj godini, te otvara sve više linija prema Njemačkoj, Švicarskoj, Belgiji i Austriji, pa čak i samom brlogu Lufthanse Frankfurtu gdje je Wizz Air otvorio prve tri linije. Ryanair je pokrenuo otvoreni rat u cijeloj Europi sa Wizz Airom poduplavši niz Wizz Airovih baza. Odakle Wizz Airu sredstava i snage da preživi ovakve sukobe? I dok na napad Ryanaira nije mogao utjecati, Lufthansu je izazvao na njenom terenu.
U ovom tekstu ćemo zapravo ustanoviti da je Wizz Air samo europska ispostava daleko većeg globalnog plana iza kojeg stoji kompanija Indigo Partners. Ovaj članak je stoga nastavak prošlog u kojem se upoznajemo sa početkom preslagivanja snaga u Europi i svijetu.
Koliko je zapravo velik Wizz Air? Wizz Air je nastao 2003. godine. Iako je sjedište kompanije u Mađarskoj (Budimpešta) i ista se predstavlja kao mađarska kompanija, ista je zapravo britanska kompanija, obzirom da je sjedište parent kompanije, Wizz Air Holding Plc, u britanskoj poreznoj oazi Jerseyu (autonomni otočić blizu obala Normandije, tj. Francuske). Dionicama kompanije trguje se na Londonskoj burzi, gdje spada među 350 najjačih kompanija kojima se trguje na ovoj globalnoj mega-burzi. No, kompanija zapravo nije ni britanska. Najveći investitor u Wizz Air je Indigo Partners, američka privatna investicijska kuća, specijalizirana za investicije u transportu, dok većinu dioničara čine američke investicijske kuće. Za oko zapinje i JP Morgan, u financijskim krugovima poznata kao jedna od najvećih svjetskih mega-banaka i jedan od najvećih investitora u svijetu, kompanija koja preko 100 godina kroji sudbinu svijeta, a direktno je utjecala na i doslovce financirala oba svjetska rata.
Wizz Air je profitabilan od 2012. godine. Prema posljednjem objavljenom financijskom izvješću za 2016. kompanija je ostvarila 1,57 milijardi EUR prometa (10% više nego prethodne godine), uz profit od 246 milijuna EUR (28% više nego prethodne godine). U prošloj godini su prevezli 23,8 milijuna putnika (19% više nego godinu prije), uz 3.033 zaposlena. Load faktor kompanije je bio ekstremno visokih 90,1% (1,9 postotnih bodova bolje nego godinu prije). Kompanija ima 91 avion (66 A320 i 25 A321), te abnormalnih 279 naručena (od čega 184 A321neo i 72 A320neo). A321neo će biti u sardina-konfiguraciji od nevjerojatnih 239 putnika (isporuka od 2019.). Wizz ima 28 baza (3 ukida u idućih par mjeseci), te leti na 144 destinacije. Avioni su im iskorišteni čak 12,5 blok sati na dan prosječno po avionu. Prosječna starost aviona im je samo 4,4 godine. CASK im je samo 3,15 eurocenti.

U regiji Wizz Air je najveći LCC, vrlo joj je blizu Eurowings, dok su ostale LCC vrlo daleko (Norwegian, easyJet, Ryanair idr.). Wizz Air ima 3 baze (Skopje, Beograd i Tuzla), pri čemu u Skopju ima bazirana 4, a u ostala dva grada po dva aviona. Uz ove gradove leti još i iz Ljubljane, Splita, Osijeka, Sarajeva, Prištine, Ohrida, Podgorice i Niša. U regiji je kompanija u prošlosti letjela još i iz Zagreba i Dubrovnika. Wizz Air je 100% vlasnik kompanije Wizz Air Bosnia kroz koju zapošljava djelatnike koji lete iz baze u Tuzli.



LCC gigant Indigo Partners Suvlasnik Wizz Aira je Indigo Partners. Kompanija nastala 2002. godine sa sjedištem u Phoenixu, SAD. Jedan od suosnivača Indigo Partnersa je legendarni William (Bill) Augustus Franke, koji je bio CEO American West Airlinesa, Tiger Airlinesa, Spirit Airlinesa, Wizz Aira, JetSmarta i Frontier Airlinesa. Franke, iako u svojoj 82. godini života, je predsjednik Nadzornog odbora Wizz Aira.
Njegova poznata rečenica je: „Mi se generalno fokusiramo na ona mjesta gdje putnici žele napustiti autobuse i vlakove, te priječi na avione, a razlog zašto to već nisu učinili je visoka cijena avio karata“. Franke je izjavio i još jednu važnu misao koja je osnovna strategija Indigo Partnersa: „Ne radi se da li imamo previše aviona ili konkurencija ima previše aviona. Najbitnije je kako mi zapošljavamo svoje avione. A naši avioni su vrlo uspješni“. I upravo je to poslovna strategija koja je vidljiva kod ULCC (Ultra Low Cost Company), posebno Wizz Aira. Ne zanose se oni da daju uslugu poput Turkisha, Qatara, čak ni Lufthanse, oni konkuriraju autobusu i vlaku. Pa ako putnik može u autobusu putovati 8-9 sati na uskim i neudobnim sjedalima bez kave, pića i hrane, zašto na tako što ne bi pristao u 2 sata leta avionom?
Indigo Partners je suvlasnik pet ultra-LCC. U portfoliju su tri velike kompanije: američki Frontier, meksički Volaris, europski Wizz Air, te dvije nove kompanije čileanski JetSmart i Volaris Costa Rica.
I upravo kroz grupaciju treba gledati potencijale Indigo Partnersa. Ovih pet kompanija trenutno imaju 60 milijuna putnika (što je više od Norwegiana, Spirita, JetBluea, a blizu je easyJetu). Ove kompanije imaju flotu od 247 aviona, što je više od svih angloameričkih LCC osim Ryanaira i Southwesta.


No, Indigo Partners će tek napraviti enorman bum obzirom da je Indigo kupio nevjerojatnih 430 zrakoplova A320 obitelji kataloške vrijednosti 49,5 milijardi USD (sic!). Ovo je najveća narudžba aviona odjednom kod jednog proizvođača. I upravo ova brojka znači da će se LCC Indigo Partnersa vrlo brzo popeti na sam vrh LCC Europe i Amerike.

Ovo pak znači da će najveći Southwest u idućih par godina imati 1.020 aviona, Ryanair 620, a kompanije Indigo Partnersa čak 922 aviona, tek 7% manje od najvećeg LCC u svijetu i bitno više od Ryanaira. Indigo Partners već sada ima više destinacija od Southwesta i Ryanaira zajedno.

No, u ovoj priči nije najbitnije to što će Indigo Partners imati toliko mnogo aviona i biti druga ili možda čak i prva LCC grupacija u svijetu, nego činjenica da je Indigo Partners kupovao i osnivao kompanije na različitim kontinentima. Tako je Wizz Air u Europi, Frontier u Sjevernoj Americi, Volaris u Središnjoj Americi, te JetSmart u Južnoj Americi. Ovo, naravno, nije slučajno. Već sada se Frontier i Volaris isprepliću. Volaris tako leti u Denver, jedini hub Frontiera, te na pet od deset Frontierovih baza, kao i na brojne američke destinacije. Frontier pak leti na jednu od Volarisovih baza, te na tri meksička aerodroma. Konačno Frontier i Volaris već sada imaju code-share (od 1. mjeseca 2018.), uz Condor jedini code-share Volarisa.
Kako je čileanski JetSmart tek krenuo sa letovima još uvijek nema povezanosti Volarisa i JetSmarta. Volaris i Frontier su već profilirane kompanije sa velikim brojem baza, hubova i aviona, a nakon što se na isti način profilira JetSmart u Latinskoj Americi za očekivati je povezivanje svih ovih kompanija u jedan sustav uz mogućnosti presjedanja. Konačno, Volaris bez problema ima dolet sa A320 na baze Frontiera i Jet Smarta. U idućoj fazi Indigo Partners će vjerojatno nabaviti širokotrupce i povezati Frontier i JetSmart, te Wizz Air sa Volarisom, Frontierom i JetSmatrtom. Dio ovih veza moguće je napraviti i sa A321LR, pa bi sa ovim avionom Indigo Partners mogao probiti tržište bez prevelikog rizika, a tek potom nabaviti širokotrupce.
Frontier ima code-share sa Volarisom, ima ff program, te dodatni elite-program vjernosti. I Volaris ima ff program. Sve ukazuje da Indigo Partners ide upravo u smjeru kupovine i osnivanja kompanija na raznim kontinentima koje potom kani povezati u jedan ogroman globalni LCC sustav. A to će onda značiti ne samo iskorak u zrakoplovnom svijetu, nego i enormnu prednost spram LCC konkurenata, ali i konkurentnost spram legacy carriera.

Kompanija planira u suradnju sa Enerjetom pokrenuti kanadski ultra LCC, u trci je za kupnju Alitalije, te je u finalnoj utrci (sa još samo jednim finalistom) za kupnju španjolskog LCC Voloteje. Kanadska kompanija bila bi nevjerojatan dodatak na već sada fascinantnu mrežu i zapravo bi pokrila oba kontinenta strateški raspoređenim bazama na pravcu: Čile-Meksiko-SAD-Kanada.
Na Frontieru se najbolje očituje strategija Indigo Partnersa. U 2018. godini 90% američke populacije će imati let Frontiera na manje od sat vremena vožnje do aerodroma. Provede li Indigo Partners ovu strategiju i u svojim ostalim kompanijama, uz povezivanje svih njih, biti će to najveći atlantski sustav Europa-Sjeverna Amerika-Južna Amerika. Doda li u međuvremenu svom portfoliju planiranu kanadsku ULCC, te barem Voloteju (a kamoli ako uspije u utrci za Alitaliju) ni jedna kompanija, neće imati tolike potencijale na Atlantiku, a Indigo Partners će ozbiljno konkurirati postojeće tri alijanse.
Sve ove kupovine, osnivanje novih kompanija, narudžbu 430 aviona A320 obitelji, te code-share Frontiera i Volarisa Indigo Partners je napravio u samo par godina. Nemojmo zaboraviti da je Indigo Partners „balavac“ u zrakoplovnim vodama, da je sama kompanija stara tek 16 godina. No, jasno je kakvu viziju imaju, te da grade sustav koji bi mogao istinski pokoriti zrakoplovni svijet. Sustav koji će morati imati odgovora u suradnji drugih velikih igrača koji se trenutno razvijaju na samo jednom kontinentu i tek kreću sa kontinentalnom suradnjom.
Sličan model najavljivao je 2010. Richard Branson planiravši spojiti svoje kompanije Virgin Atlantic, Virgin America, Virgin Nigeria, Virgin Samoa i Virgin Australia. Branson je godinama otvarao kompanije, koje su brže ili sporije završavale neuspjehom, upravo sa ciljem da jednog dana oformi veliku globalnu kompaniju. Nažalost ovaj inovativni cilj nije se ostvario i Bransonu je danas preostalo tek par postotaka manjinskog vlasništva u dvije preostale kompanije Virgin Atlantic i Virgin Australia, dok su sve ostale otišle u ropotarnicu povijesti. Da je ova ideja urodila plodom kompanija bi imala 284 aviona na 4 kontinenta.

Zašto bi kupnja Voloteje bila bitna za Wizz Air? Indigo Partners je u posljednjoj fazi borbe za Voloteju, gdje je „u finalu“ ostao sa HRS Management, investicijskom kompanijom iz New Yorka. HRS posjeduje 1,65% American Airlinesa i 1% u AerCap Holdings, najvećoj svjetskoj kompaniji za leasing aviona (2016. su u vlasništvu imali 1.566 aviona).
U Europi Wizz Air drži Središnju i Istočnu Europu, a širi se i prema Aziji. Najnoviji potez je otvaranje baze u Gruziji, te linija prema Kazahstanu, Azarbaidžanu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Volotea bi bila odličan dodatak obzirom na baze i linije u Zapadnoj Europi. Ovime bi se pokrio dobar dio Europe.
Akvizicijom Voloteje Indigo Partners zapravo treba baza i tržište. Indigo Partners bi svakako zadržao flotu od 11 Airbusa A319, te još 4 koja trebaju stići, no odmah bi se riješio svih neisplativih Boeinga 717-200 (njih 17 komada). Indigo Partners je unificirao sve flote kompanija koje je do sada preuzeo i osnovao i to isključivo na A320 obitelji, iako je vrlo indikativno da sve njegove kompanije imaju širok raspon modela, neki i sva tri (A319, A320 i A321). Stoga bi vrlo vjerojatno Indigo Partners nabavio i veće A320 i A321 u Voloteinu flotu.
Jednako tako Indigo Partners bi razvio Voloteinu mrežu linija po cijeloj Zapadnoj Europi, bitno izvan sadašnjeg tržišta Španjolske, Italije, Grčke i Francuske na kojem Volotea trenutno gradi svoj sustav. To znači da bi Volotea u budućnosti razvijala mrežu u Zapadnoj Europi, a Wizz Air bi se nastavio širiti na Istok, pa čak i prema Aziji. Po uzoru na model u Americi, Indigo Partners bi pokrenuo blizak code-share Voloteje i Wizz Aira. Volotea ima 11 baza, a Wizz Air će nakon ljetnih rezanja imati 25 baza, što bi značilo da bi nakon „ujedinjenja“ zajedno imali čak 36 europskih baza. Bitno više nego i jedan drugi europski LCC, osim Ryanaira.

Kako Volotea ima 4 od svojih 11 baza, te najveći broj linija upravo u Italiji, a i Wizz Air ima velik broj linija prema Italiji, sada je bitno jasnije zašto je Indigo Partners preko Wizz Aira ušao u utrku za Alitaliju. Indigo Partners očito ima velik kapital i viziju razvoja. Stoga će rat za Alitaliju između Indigo Partnersa, Lufthanse te Air France-KLM/Delte/easyJeta biti još žešći i skuplji po onoga koji će pobijediti u ovoj borbi.
Prilikom pogleda na rutnu kartu ne mogu se oteti dojmu da Wizz Air ima neprirodno mnogo linija prema Raykjaviku (Keflavik) na Icelandu. Nevjerojatnih 11 linija prema svojim bazama (Budimpešta, London Luton, Beč, Gdansk, Katowice, Poznan, Prag, Riga, Vilnius, Varšava i Wroclaw), što Wizz Air čini 3. najvećim prijevoznikom na Icelandu, iza Icelandaira i Wowa, a bitno ispred Norwegiana i easyJeta. Stoga se treba pitati otvara li Wizz Air ovdje bazu ili Indigo Partners želi kupiti i icelandski LCC Wow? Uporabi li koji god od ova dva scenarija Indigo Partners na ovaj način bi kopirao model Icelandaira i Wowa, te vrlo lako i brzo spojio europsku mrežu Wizz Aira (eventualno i Voloteje) sa sjevernoameričkom mrežom Frontiera i to sa postojećim avionima, bez potrebe za nabavkom A321LR ili širokotrupaca.
Indigo partners bilježi najbrži rast neke kompanije u povijesti zrakoplovstva / Foto: Airbus Sve ovo znači da Indigo Partners može doslovce sutra povezati svih svojih pet kompanija i napraviti nevjerojatnu mrežu linija u kojoj bi putnik sa najviše dva do četiri presjedanja došao bilo gdje unutar oba američka kontinenta ili iz Europe u SAD, a sa tri do pet presjedanja iz Europe bilo gdje u Središnju ili Južnu Ameriku. Nabavkom širokotrupaca ovo bi se smanjilo na dva do tri presjedanja za bilo koju vezu između Europe i obije Amerike.
Za sada Indigo Partners vrtoglavo juri. Toliko vrtoglavo da je to definitivno najbrži rast neke kompanije u povijesti zrakoplovstva. No, može li kompanija tako brzo rasti? Koliki kapital iza tako nečega mora stajati da bi se cilj ostvario? Postoji li toliko kapitala na jednom mjestu koji može kupiti tolike kompanije i još 430 aviona A320 obitelji? Hoće li ova vrtoglava ekspanzija doživjeti sudbinu Kingfisher Airlinesa kojem smo se također divili na ekstremnoj brzini rasta, a onda gledali kako puca kao balon od sapunice? Hoće li je uništiti veliki igrači kao i Bransonov Virgin kada je globalno zaprijetio? Ili će se urušiti u nerealnim megalomanskim idejama kao što se to desilo Etihad Airways Partners ili Swissairovom Qaliflyear? Ili smo ovaj puta svjedoci nove i potpuno drugačije globalističke budućnosti kontinenta, mega-kompanije koja će natjerati i druge na globalna ujedinjenja? Kako se stvari ekspresno odvijaju u zračnom prometu, posebno u zadnjih godinu dana, vrlo brzo ćemo to doznati.

The post [KOLUMNA ALENA ŠĆURICA] Koja kompanija zapravo stoji iza Wizz Aira? appeared first on Tango Six.

Nastavak na TangoSix.rs...