Izvor: Radio Slobodna Evropa, 08.Dec.2014, 10:20   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Avdić: Umjetnost mora biti prostor apsolutne slobode

Ugledni londonski list Guardian, na preporuku svog književnog kritičara, Nicholasa Lezarda, među najbolje uratke evropske literature za odlazeću godinu uvrstio je i roman „Sedam strahova”, bosanskohercegovačkog pisca Selvedina Avdića.

Avdić: Kruno Lokotar je inače izvanredan urednik. Ne hvalim ga samo zato što je i on mene hvalio, nego sam imao sreću što sam sarađivao sa njim. "Sedam strahova" sam radio u saradnji s njim i to je bio jedan izuzetno >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio Slobodna Evropa << zanimljiv kreativni proces.

Avdić: Ne mogu baš reći da su mi to bila prijatna iskustva, ne zbog toga što nisam dobio nagradu, nisam ja čovjek koji toliko uživa u pažnji javnosti. Znam da sam osjetio olakšanje kada je žiri pročitao da nisam dobio nagradu. Prva emocija je bila olakšanje zato što ne bih znao ni šta treba da se kaže na tim dodjelama nagrada i ne bih želio da se ponašam prepatetično na tim ceremonijama. Osjećaj olakšanja se i nastavi jer nagrade mogu biti samo izrazito opterećenje.

Avdić: Zanimljiva je to priča. Kad mene pitaju o čemu je roman, obično kažem da je to ljubavni roman o usamljenosti i strahu od usamljenosti, dok drugi ljudi imaju drugačije mišljenje. Recimo, u Srbiji i Hrvatskoj su najviše obratili pažnju na ratne zločine i razmatranje individualne i kolektivne krivice. To je njih najviše zanimalo. Moj izdavač u Londonu, Istros books, reklamira ovaj roman kao balkanski Gotik, što je vjerovatno marketinški zanimljivo, ali nije baš ni pretjerano tačno. Očigledno sam imao sreću što je moja knjiga došla u ruke kritičara Nicholasa Lezard u Guardian, kojem se dopada način na koji pišem. Njemu se najviše dopala struktura romana, struktura koja je neobična. Ali, ko zna šta bi napisao neki drugi kritičar, koji voli drugačije načine pisanja.

Avdić: Ne vjerujem da književnost ne može donijeti nikakva rješenja. Puno čitam. Mnogo više volim da čitam, nego da pišem. Volim velike pisce, ali nikada nijedan od njih nije donio nikakvo rješenje, samo mi je napravio još više problema u životu. Također se nisam usudio da donesem ikakvo rješenje. Možda je ta knjiga samo meni pomagala jer se uvijek trudim da, ukoliko imam neki kompliciran problem, sebi ga olakšam tako da ga rasčlanim na stranicama. Onda se mnogo lakše obračunavam sa njim. Ne vjerujem da "Sedam strahova" mogu bilo kome pomoći, ali ukoliko poslušaju savjet, koji nije rezultat rada nekog naučnog instituta, nego moja literarna fikcija, pa pošteno prema sebi, stave na papir koliko imaju strahova, možda mogu doći do zanimljivih odgovora.

Avdić: Želio sam da sa ljudima, koji dođu do mog romana, razvijem poseban odnos, ne samo na duhovnom nivou, nego i na nivou predmeta, da mogu da komuniciraju sa knjigom i na takav način.

Avdić: Ne bih htio ni da postoji drugi način. Umjetnost se uvijek mora posmatrati kao apsolutni prostor slobode, a često smo jako prinuđeni da pravimo kompromise u životu. Kada smo sami sa sobom i kada pokušavamo da slikamo, pišemo ili se posvećujemo bilo čemu, nekoj umjetnosti, tu ne smije biti nikakvih kompromisa. To mora biti apsolutno prostor slobode i kako Remboa kaže – Traganje za vatrom. Ne govorim ništa loše, ali u onom momentu kada stvaralac čvrsto odluči da ga apsolutno ne zanima šta o njegovom djelu mogu misliti kritičari, čitaoci, članovi njegove porodice, on tada ulazi u apsolutni prostor slobode, u kojem je moguće da se stvara umjetničko djelo.

Avdić: Nedavno su me pitali da li nešto radim. Ja sam rekao da pišem malo, ali zato loše. Poslije su me upozorili, mada zaista nisam znao za to, da je to volio da govori Dario Džamonja.

Avdić: Pišem o onome što znam. Prije nekih 25 godina sam pisao jedan roman i mnogo sam vremena potrošio na njega, a radnja je bila u Parizu. Shvatio sam da ja nikad nisam bio u Parizu a pišem roman kojem je radnja u Parizu. Onda sam pokušao to da prevaziđem pa sam čitao more knjiga o Parizu, pa sam nabavio i kartu Pariza. Onda sam shvatio da ne treba da pišem o nečemu o čemu nemam pojma i da mi ostaje da pišem o tom trokutu u kojem sam rastao, a to su: rudnik, željezara – zatvor. Prilično neveseo trokut, ali takav mi je sudbina dodijelila i krećem se unutar ta tri toponima.

Avdić: Da. Evo primjera do koje mjere. Mi smo pisali o ratnim zločinima, bez obzira sa koje strane dolazili, uslovno rečeno – strane - jer to moramo u razgovorima reći, mada to izbjegavam, pa tako hipotetički i sa naše strane. I o tome smo pisali. Kada sam pisao roman, rekao sam da je to apsolutni pojam slobode i da moram da pišem o onom o čemu znam i o onome što nas tišti. Ja sam pisao o zločinima koji su činjeni sa naše strane, zato što to najbolje poznajem i najbolje poznajem te osjećaje. O ovima drugima mogu samo da sudim na osnovu svjedočenja, prepričavanja i ostalog. No, ne trebam ja nikom da se pravdam zašto sam se ja odlučio da pišem o bilo kojem zločinu, niti bilo koji pisac to treba da radi. Uglavnom, tek kad je roman izašao, onda su mi ljudi skretali pažnju da je to prvi put da neko piše o zločinima sa njegove strane. Ja ne znam da li je to tačno, ali mi je to bilo jako zanimljivo jer dok sam to radio, valjda zbog tog novinarskog angažmana, nisam uopšte razmišljao o tome. Zahvaljujući novinarskom poslu, vjerovatno mi nekad višak informacija može donijeti svakodnevne migrene, ali nekad je dobar materijal iz kojeg se može nešto uzeti.

Avdić: Ja sam novinar zato što to moram da budem da preživim. A pisanje mi je hobi, mada banalizujem, ali govorim o samom sebi. Pisanje i tarapeutski djeluje na mene, da se vratim na neophodnost stvaranja vlastitog prostora slobode. Ja sam u svom pisanju svoj gazda.

Nastavak na Radio Slobodna Evropa...