Izvor: Politika, 26.Okt.2011, 00:01 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Zbogom smešni skupe
Ta strast liberalnih demokratija da uz pomoć daljinskih upravljača ubijaju ljude koji im se ne sviđaju strašnija je od Hruščovljeve likvidacije Imre Nađa i od Kisindžerovog ubojstva Aljendea
Prvo što mi je na um palo dok sam prije nekoliko dana ovdje, u Zagrebu, gledao kako cjelokupna hrvatska javnost (čast izuzetku, splitskoj ,,Slobodnoj Dalmaciji”) orgija nad mrtvim tijelom pukovnika Moamera el Gadafija, >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << bio je onaj njegov ljutiti, odnekud skoro hamletovski pozdrav, uz koji je napustio, sve sa šatorima razapetim na prvome cirkus placu i devama parkiranim uz crne mercedese, onaj beogradski skup nesvrstanih, održan u vrijeme dok smo mi ovdašnji još bili zajedno. ,,Zbogom smiješni skupe!”, navodno je tada uzviknuo. ,,Zbogom smiješni skupe!”, kao da to i nama Hrvatima, spremnim da u postrojbamaNATO-a već koliko sutra branimo Libiju od Libijaca, kao što danas branimo Afganistan od Afganistanaca, i svim drugim, malim i opustošenim tranzicijskim plemenima, bivšim nesvrstanima i svojoj nevjernoj arapskoj i muslimanskoj braći, Gadafi upućuje svoj posljednji pozdrav. Koliko god mi orgijali nad pukovnikovim kadaverom i koliko god nad njim, poput uvele plavuše iz vica, orgijala američka državna sekretarica, mrtav tiranin i diktator, u onoj hladnjači, danas dostojanstvenije i ljudskije izgleda od svojih živih neprijatelja.
Bio je revolucionar, samodržac i okrutan čovjek. Koliko god nam se činio živopisnim, ne bismo za njim suze pustili da je, recimo, umro od aneurizme. Da mu je u snu pukla žilica u mozgu i jednostavno se više nije probudio. Ali ovo je nešto drugo. Ta strast liberalnih demokratija, koja se ispoljila u više navrata nakon jedanaestogseptembra, da uz pomoć daljinskih upravljača svojih televizora ubijaju ljude koji im se ne sviđaju, recimo Sadama, recimo Moamera, recimo ljude koji su negdje kod Kabula pošli na svadbu, pa ih je pogrešno locirao američki lovac, recimo Brazilca u londonskom metrou, kojega su policajci pogrešno identificirali kao islamskoga teroristu, ta je strast tako odvratna, strašnija i od Hruščovljeve likvidacije Imre Nađa, i od Kisindžerovog ubojstva Salvadora Aljendea, i od revolucionarne sudbine bračnoga para Čaušesku, jer ta liberalno-demokratska strast djeluje nekako higijenski čisto. Ruke im, naime, nisu nimalo krvave, samo što cjelokupnu javnost, nas ovdašnje, i Hrvate, i Srbe, ali i vlastite građanine, tretiraju kao lovačke pse, koji se trebaju uzmahati repovima nakon što onjuše krv.
Nad Gadafijevom smrću, globalno, slavi vrlo raznolika čeljad: Obama i Sarkozi, čelnici arapskih revolucija, lijevi i desni hobisti, ali i islamski ekstremisti, vjerski pravovjernici, fundamentalisti svih fela, kojima je smetao i sam Gadafi, koji je, zapravo bio ateist, koliko god mu knjiga bila zelena, ali im je još više smetala njegova socijalistička, sekularizirana džamahirija. Nova Libija, ako ikakve Libije bude, i ako tamo gdje je do jučer bila džamahirija sutra ne budu američka i britanska naftna polja, okružena krvavim plemenskim ratovima niskoga intenziteta, bezopasnim po Evropu i irelevantnim po američke ekonomske interese, sasvim sigurno neće biti ni socijalistička, ni sekularna. U onome što slijedi, pa čak i u sretnim okolnostima u kojimane bi bilo plemenskoga rata, i bili bi uspostavljeni neki rudimentarni demokratski principi društvenoga odlučivanja, Libija neće biti sekularna država, niti će žene biti ravnopravne, niti će se dogoditi išta od onog u što se liberalni demokrate kod kuće, na zapadu, inače zaklinju.
Ali budimo egoistični, i kažimo da nas se ne tiče kakva će biti Libija. Nama se, kod kuće, dogodilo nešto strašno. Postali smo saučesnici u krvavoj likvidaciji, jer smo uživali gledajući je na svojim ekranima i na novinskim naslovnicama. Danas je to bio Gadafi, sutra će biti neki drugi diktator. Ali hoćemo li znati razlikovati leš mrtvoga diktatora od leševa nevinih ljudi, kada sutra bude odlučeno, kao u Andrićevoj ,,Prokletoj avliji”, da se taj dan ubijaju samo nevini? I nismo li još jučer učili da smo u smrti svi jednaki i da ne bi smjelo biti razlike između tijela mrtvoga libijskog pukovnika i tijela Amerikanaca stradalih jedanaestog septembra? Koji li je smiješni skup uspostavio i tu razliku?
Miljenko Jergović
objavljeno: 26.10.2011.
Pogledaj vesti o: Gadafi
