Izvor: Blic, 30.Jan.2007, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Šta zločinci imaju u glavi
Šta zločinci imaju u glavi
- Učesnici u ratovima devedesetih tuže se po raznim osnovama, ali kako to da niko nikog nije tužio za nanošenje duševnih boli za zločine počinjene u njegovo ime - pita se Boris Dežulović, pesnik i jedan od osnivača splitskog 'Feral tribjuna', koji je u Beogradu, u Narodnoj biblioteci, upravo promovisao svoju zbirku 'Pjesme iz Lore' u izdanju beogradskog 'Rendea'. Promociji su prisustvovali mnogi srpski umetnici i kulturni radnici poput Radmile >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << Lazić, Raše Andrića, Srđana Anđelića, Gordane Suše...
Pitanja o kolektivnoj odgovornosti nikad nisu bila previše popularna jer podrazumevaju hrabrost da se suprotstavi nacionalističkim strujama. Na srpskoj strani, ovim temama bavila se uglavnom alternativna umetnost - Milica Tomić u video-radu 'The Reconstruction of the Crime' (1997), 'Dah teatar' u svojoj novoj predstavi 'Priča o čaju', a nedavno je to pokušao Srđan V. Tešin svojim romanom 'Kuvareve kletve i druge gadosti', pa ga je to koštalo posla. 'Pjesme iz Lore', koje govore o zločinima nad Srbima u logoru Lora pored Splita, Boris Dežulović je napisao odavno i nije nameravao da ih objavi sve do - 'zbog nedostatka dokaza' - oslobađajuće presude za sve optužene. Zato su 'Pjesme iz Lore', u stvari, 'brutalne domoljubne pjesme, zavičajna lirika po svojoj školskoj definiciji', kaže Dežulović i dodaje: 'Naš zavičaj, naime, jest Lora, koliko god se u udžbenicima i turističkim brošurama trudili prikazati ga kao arkadiju s Plitvičkim jezerima i kočaricama u zalazak sunca'.
Na opasku da je potrebno da se i u Srbiji pišu ovakve pesme, a da u Hrvatskoj bar postoji 'Feral' koji o tome govori neuvijeno, Dežulović odgovara: ‘'Feral’ nije Hrvatska. Ne može se Hrvatska vaditi na nas. Ne može se reći ‘hrvatska književnost je progovorila, hrvatski intelektualci su progovorili’. Nisu, nego tri-četiri kretena iz Splita'.
'Pjesme iz Lore' on ne smatra književnošću u enciklopedijskom smislu: 'To je književnost proistekla iz novinarstva, zbog toga i taj dojam da je naša riječ glasnija ili efikasnija od klasične književnosti jer smo sa ‘Feralom’ izborili prostor veći nego što ga može imati književnost. Da smo umesto pjesama pisali romane ili novele, sad sigurno ne bismo bili ovdje i čitali u Narodnoj biblioteci'.
Kakve su reakcije na zbirku u Hrvatskoj? 'Na prvi pogled izgledalo je kao nešto užasno provokativno, što će sad dignut galamu i buku', kaže Dežulović, dodajući da je on znao da neće. Najpre zato što je to poezija, i još poezija o hrvatskim zločinima: 'Mislim da je odjek s te strane - govorim sad o neprijateljima, dušmanima - nekako proporcionalan utjecaju ‘Lore’, da je ta poezija mogla imati jači efekat, onda bi sigurno i odgovor bio jači', kaže on.
'Pjesme iz Lore' posebnu snagu dobijaju zbog perspektive iz koje su napisane, a to je ugao zlostavljača. 'Nisam ja to svjesno radio', kaže Dežulović, 'zanimao me, zapravo, mentalitet zločinca, a ne žrtve. To jeste književni eksperiment, ali nije književnost. Ključni dokaz da to nije poezija jeste da ona ne bi funkcionirala da ju je napisao netko drugi. Da je te iste pjesme napisao Bora Đordević umesto Bore Dežulovića, to bi bila klasična ratnohuškačka poezija, Hrvati zločinci i slično'.
Dugoročna posledica rata je zacementirana mržnja. Dežulović kaže: 'Mi ćemo se službeno pomirit, dolazićete vi na more, mi na Kopaonik, igraćemo neke utakmice, ali neće ta mržnja nestat. Taj tip, koji pjeva kroz moje pjesme, neće prestat mrzit Srbe. On će odgajat i svoju djecu tako', kaže Dežulović, dodajući da je do dana današnjeg najspornija ostala kulturna razmena. 'Za vreme rata se najnormalnije trgovalo benzinom, oružjem i drogom, ali i danas je problem gde kupiti knjige.
Rat je gotov, ali je ostala ratnička svest i legalizovana mržnja. Više nije legalno mrzeti Srbe, pa se mrze pederi, Romi, feministi i svi drugačiji. 'Pitanje je samo hoćemo li ih samo vrijeđati po novinama ili ćemo ih krenuti ubijati', kaže Boris Dežulović.
Tijana Spasić Milan Vukelić Boris Dežulović
Boris Dežulović rođen je 1964. godine, jedan je od osnivača 'Feral Tribjuna', a danas radi kao kolumnist 'Globusa'. Godine 2004. proglašen je novinarom godine po izboru Hrvatskog novinarskog društva. Zajedno s Predragom Lucićem priredio je 'Greatest shits: antologiju suvremene hrvatske gluposti' (Split, 1999). Objavio je dva romana, 'Christkind' (2003), za koji je dobio nagradu 'Jutarnjeg lista' i 'Jebo sad hiljadu dinara' (2005), opis hrvatsko-muslimanskog rata.
Mnogo puta je bio prozivan od strane Crkve, predsednika, ministara i raznih više-manje važnih funkcionera. Bata i Boris
Ovih dana ponovo se (ne)mire Boris i Bata, što pokreće neka stara pitanja. 'Kad je krenula ta priča', priča Dežulović, 'ovaj je kao smrtno bolestan, ovaj će mu doći na postelju, ja iskreno da ti kažem, nisam bio potpuno ravnodušan. Znaš ono, jebo sve na stranu, naći će se dva stara prijatelja, ispričaće se, to je njihov neki bluz koji će oni sami sa sobom rešavati. Dok nije Bata rekao: ‘Mi ćemo sad simbolično pomirit Hrvate i Srbe’. E, jebem mu mater. Opet narodni simboli. Bili su simboli u ‘Neretvi’, pa je bilo bratstvo i jedinstvo, nosili jedan drugog na ramenu... Neka čovjek prestane bit simbol i bude naprosto čovjek.'
