Izvor: Politika, 05.Sep.2011, 23:14 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Sapunice i izbori
Neki ljudi oko mene pred svake sljedeće izbore nadaju se da se u predizbornoj kampanji više neće raspravljati i u raspravama nadgornjavati šta su nam sve, i koliko, krivi Srbi
Pomalo to podsjeća na televizijske emisije o poljoprivredi, kada se svakoga proljeća i jeseni rezignirani ratari, skupa sa sućutnim novinarom, uskukaju jer su im suša ili poplava, već kako kad, uništile ljetinu. Ljudi tako žive i rade, >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << tresu ih stalno kalendarski šokovi, iako su na njih naviknuti, jer šta bi kiša nego padala, danas previše, sutra nedovoljno, ali baš nikada taman. A čovjek šta će, takav je stvor, sve se nada da bi jedne godine moglo biti taman. E, tako se i neki ljudi oko mene – o sebi više neću da govorim – pred svake sljedeće izbore nadaju da se u predizbornoj kampanji više neće raspravljati i u raspravama nadgornjavati šta su nam sve, i koliko, krivi Srbi, Beograd i općenito taj njihov komunizam. I vazda se, prije nego što kampanja krene, čini kako je s tim gotovo, jer koga bi se još moglo zapaliti i čije bi se još glasove moglo dobiti pričama o srpskoj hegemoniji i vojnoj agresiji, dakle, o nečemu što je već poodavno otišlo u povijest, i nakon čega se već mnogo šta podešavalo, i svakodnevno se dešava, između Srba i Hrvata.
Eto, recimo, od jeseni kreće nekoliko serijala hrvatskih telenovela, u produkcijama različitih televizijskih kuća. A Hrvati su vam, to ste, vjerojatno, već i saznali od svojih tetaka i baba, koje po vas dan sjede ispred televizora, regionalni, a možda i evropski, šampioni u proizvodnji sapunica. Taj žanr se, naime, savršeno pogodio s hrvatskom književnom, filmskom i općenito kulturnom i mentalitetnom mjerom, tako da nije daleko dan kada će se sva Hrvatska pretvoriti u telenovelu, u kojoj su svi istovremeno sretni i nesretni, dobri i zli, tupi i lukavi, a u prosjeku – jednako inteligentni. E, pa u svim tim sapunicama, i to je već tradicija, igraju srpski glumci. Neki među njima, naprimjer Katarina Radivojević ili Stefan Kapičić, postali su hrvatske nacionalne zvijezde. A u svakoj toj telenoveli, raspravlja se nešto o srpsko-hrvatskim odnosima, i vidi čuda: u tim odnosima Srbi su dobri i loši taman koliko su i Hrvati dobri i loši. Ama, kao da ih je odvagnuo neki telenovelistički Unprofor.
I kako je onda moguće da se Hrvati, za koje već rekosmo da su neobično telenovelističan narod, na jedan način ponašaju prema Srbima u svojim sapunicama, a na posve suprotan način u predizbornoj kampanji, koja, opet, u svemu drugom neobično podsjeća na telenovelu? U sapunicama Srbi, a naročito Srpkinje, redom su neki fin i neobično zaljubljiv svijet, koji, šta će, nego se zaljubljuju u sve same Hrvatice i Hrvate, dok te iste Srbe u predizbornim kampanjama vidimo kako, još od stoljeća sedmog, mrze, ubijaju i na svaki način kinje iste te zlosretne Hrvatice i Hrvate. Pritome, da stvar bude do kraja zagonetna: isti producenti, redatelji i glumci u Hrvatskoj produciraju, režiraju i glume u jednoj i drugoj priči, u jednoj i drugoj telenovelističkoj hrvatskoj stvarnosti.
Već nekoliko je puta ovih dana Jadranka Kosor gnjevno ustvrdila kako Hrvati više nikada neće ići u Beograd po mišljenje. Rekla je to nakon što je u Prištini razgovarala s Tačijem, a onda i nakon što je Vuk Jeremić taj njezin razgovor prokomentirao. Zatim, više niko ništa nije rekao, ali ona je, svejedno, na svečanosti povodom godišnjice osnivanja nečega, ne znam više čega, još jednom ponovila da Hrvati više nikada neće u Beograd po mišljenje. Baš kao da su se, evo, maloprije vratili otamo s nekim ukvarenim mišljenjem, od kojeg su dobili proljev.
Jadranka Kosor, i najveći dio hrvatske političke elite, zbog nečega vjeruju kako bi isti oni gledatelji, koji u hrvatskim telenovelama gledaju sve fine, krasne i zaljubljive Srpkinje i Srbe, glasali samo za onu stranku koja će im o tim istim Srbima u predizbornoj kampanji govoriti sve najgore. U čemu je tajna tog vjerovanja? Naravno, u vrlo jednostavnoj činjenici da producenti hrvatskih telenovela unaprijed računaju da će svoj proizvod izvoziti Srbima, pa je s tim onda povezana i frekvencija, te način prikazivanja Srba u tim istim telenovelama, dok se hrvatske predizborne kampanje neće prodavati po Čačku i Valjevu. Ali zašto domaćim glasačima prodavati mržnju prema Srbima, ako su kao gledatelji sapunica bivali vrlo zadovoljni ljubavlju prema Srbima? Odgovor je opet jednostavan: ako nema Srba, nema ni političkog sadržaja koji bi se narodu mogao formulirati, a ljubav se u sapunici mora u dramaturškom preokretu pretvoriti u mržnju. I opet natrag, nakon što prođu izbori.
Miljenko Jergović
objavljeno: 06.09.2011
Pogledaj vesti o: Izbori
.jpg)
