Izvor: Blic, 23.Okt.2011, 03:10 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Usamljena gomila
Nakon ukinuća smrtne kazne najteža (među kaznama) je strašna samica i to svakako nije bez valjana razloga jer samoća i samština normalnog čovjeka teško pogađaju i čine mu život jedva izdržljivim. Na neki način se ovo, što se događa pojedincu, podjednako tiče i kolektiva, država i naroda, a otkako su se naši sitni kolektivi (države i narodi) usitnili i osamili, sindrom samice se neminovno prepoznaje i u sudbini svakog od njih.
Doduše, pradavni grčki >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << polisi su bili još sitniji, pa je Sparta svejedno, utemeljena po Likurgu, trajala sedam stoljeća i propala istom kad je napokon uvela privatno vlasništvo. Uzgred, možda je upravo u ovome svojedobno Prudon našao uporište za svoj otpor prema svojini, ali to je druga tema koja s nama nema nikakve veze jer smo mi propali i bez imovine. Dakle, antika nas uči da se može postojati i sitniji nego što su danas, na primjer, Slovenija, Crna Gora i Makedonija. Uostalom tu su i Andora, Vatikan, Lihtenštajn, Monako itd. tako da naše republičice, što se toga tiče, ne trebaju imati brige. Sitan rast ih neće zatući, a društvo će već naći po svom izboru sad kad su slobodne i nesputane. Makedonija je, recimo, bila našla Tajvan kad je o tome odlučivao onaj u džemperu od milion dolara.
To ne znači da jezik nije u pravu kad kaže da je samoća najteža jer ona (kao sudbina) djeluje na više načina od kojih su neki na prvi pogled gotovo nevidljivi. Zašto se najbogatija jezička različitost (Švajcarska) nije raspala, a sastavljena je čak od četiri mnogo različitija idioma od naših žalosnih dijalekata? Ne bih umio odgovoriti na tako nelogično pitanje pogotovo sad kad nam se primiču evropske integracije. Možda je tajna u stepenu bogatstva i razvijenosti pa ono što je normalno kod cara nije i kod siromaha.
Samo tako se može razumjeti i sudbina popisa na jugu Srbije. Očito da od nečeg što je sitno može postojati i nešto još sitnije, a to uostalom pokazuju i najnovija otkrića u fizici.
