Izvor: N1 televizija, 12.Apr.2018, 20:49 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Public relations u Tennesseeju
Nakon raspisanog natječaja za pola milijuna eura vrijedan posao osmišljavanja i realizacije promotivne kampanje o EU fondovima - nekakve „Regionalne dane EU fondova“ - Plenkovićevo je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije angažiralo majstore iz Večernjeg lista, i sad je to, kako vidim, ispao manji nacionalni skandal.
Skandalozno je, kažu, što se ozbiljna novinska kuća - pače, jedna od dvije najveće u zemlji - uopće javila na natječaj >> Pročitaj celu vest na sajtu N1 televizija << za klasični Vladin public relations, a kamoli što je na tom natječaju i izabrana, iako za gotovo pedeset posto skuplja od konkurentske dvije specijalizirane, dakle obične PR tvrtke, čije su ponude jedva dosezale dva i pol milijuna kuna.
Iako u Večernjem listu ne vide ništa sporno, tvrdeći kako će promotivnu kampanju za Ministarstvo regionalnog razvoja raditi marketinški odjel njihove kuće - nekakav logistički ili posebni, kako se to u branši kaže, „native team“, koji nema nikakve veze s redakcijom - u službenoj „Odluci o odabiru“ Ministarstva, u rubrici „Naziv odabranog ponuditelja“ ne piše naziv kakvog Večernjakovog marketinškog odjela, ne stoji nikakva njihova reklamna agencija ili Styrijin neki, kako ono, PR native team, već bogami piše baš „Večernji list d.o.o. Zagreb“. Konačno, posao Vladinog public relationsa Večernji list d.o.o. nije dobio zato što ima najbolje marketinške stručnjake u zemlji, već zato što u ponudi za Ministarstvo ima ono što konkurencija nema – dvadeset devet milijuna kuna vrijedan „medijski prostor za promociju“. Odnosno, shvatili ste, dvadeset devet milijuna kuna vrijedne stranice najtiražnijeg hrvatskog političkog dnevnog lista, prazne i spremne da ih ministrica Gabrijela Žalac ispuni svojim fantastičnim uspjesima.
Večernji list potpisao je, eto, s Vladom i Ministarstvom regionalnog razvoja ugovor za poslove public relationsa, klasičnog dakle političkog marketinga, i sad je to, kažem, nečuveni profesionalni skandal. A ja čitam i čudim se: ništa očekivanije, uobičajenije i svakodnevnije, ništa neskandaloznije i, hm, nenečuvenije nije se čulo još otkako je HDZ drugi put pobijedio na izborima.
Zabrinuti čuvari naše profesije, prizivajući kanoniziranu nezavisnost medija, vjerojatno su pobrkali današnje takozvano „novinarstvo“ s izumrlim zanatom neobično slična naziva. Imam ekskluzivnu vijest za njih: romantično novinarstvo kakvo zamišljaju - sa zadimljenim redakcijama, redakcijskim kafićima, ciničnim starim uredničkim liscima, nepokolebljivim glavnim urednicima, hrabrim reporterima i istraživačkim krticama što pred sudom odbijaju odati izvore - ne postoji. Ili barem ne postoji u Hrvatskoj. Ili barem ne postoji u Hrvatskoj već prilično odavno.
Prije točno dvadeset godina, u travnju 1998., isti je taj Večernji list masnim slovima obznanio - „Demokracijom se cenzura ne može zabraniti!“ Bio je to intervju s danas pomalo nepravedno zaboravljenim Andrijom Hebrangom, ali nimalo skandalozni, nimalo polemički intervju. Nije se, naime, Večernji list svađao s tadašnjim ministrom: bio je to programatski PR-intervju kojim je praktički označen završetak radova na državotvornom novinarstvu, novinarstvu u službi nove Države i njene Vlade, novinarstvu kao njenog public relationsa, projekta započetog onoga sunčanog svibanjskog jutra na tratini pred predsjedničkom brijunskom rezidencijom, kad je Franjo Tuđman postrojio hrvatske urednike i zagalamio na njih ono historijsko: „Vi svašta dopuštate da se piše, to je sramota!“
Za ostale, nevične poslovima PR-a, previđena je - shvatili ste - cenzura. Koju „demokracija ne može zabraniti“.
„Pitam se što to uopće znači 'državotvorno novinarstvo'? Ako je gospodin Kutle vlasnik Slobodne Dalmacije, i ako je on blizak HDZ-u, to nije ništa neobično. Nije HDZ zabranjen u ovoj državi!“, objasnio je istih tih travanjskih dana, prije točno dvadeset godina, legendarni glavni i odgovorni urednik Večernjeg lista Branko Tuđen, što je devedesete iz jugoslavenske socijalističke štampe orno prešao u hrvatski državotvorni tisak. Postulate nove profesije u Večernjem je listu tada zapisao Miljenko Šalić: „Nitko od 'neovisnih' novinara nije se upitao što ako se kojim slučajem vlast u Hrvatskoj uskoro promijeni? Hoće li pisati afirmativno prema novoj vlasti, ili će i dalje biti kritični? Jasno je, ako je budu podržavali, otkrit će se kao 'ovisnici' koji su nekad demagoški tvrdili da to nisu. Ako se pak nastave kritički odnositi i prema njoj, postavlja se pitanje kako će opovrgnuti tvrdnje da su nihilisti koji ne podnose bilo koju hrvatsku vlast, pa samim tim ni hrvatsku državu.“
Autora ove kratke biblije ovisnog novinarstva danas, nažalost, nitko ne pamti, ali to je samo zato što se iza pseudonima Miljenko Šalić krio glasoviti Miljenko Manjkas, mladi Tuđmanov savjetnik za odnose s javnošću, što će kasnije napraviti zavidnu karijeru, preko urednika Motrišta do glavnog urednika Večernjaka, pa preko utemeljitelja HDZ-ova portala direktno.hr do HDZ-ova savjetnik za odnose s javnošću.
„Ako HDZ uzvrati na neprestane napade, to odmah proglašavaju represijom i totalitarizmom, a nas nekoliko novinara koji smo uz HDZ proglašavaju režimskima i zavisnima“, objasnila je tu stvar druga jedna Večernjakova beskompromisna legenda, Milan Ivkošić: “Otkad je pljuvanje po državi neovisno, a branjenje vlasti zavisno novinarstvo?“ „Oslonac novinara na neku politiku ili nekog političara, kao na mjesto akcije i izvor informacije, čini mi se mnogo plodotvornijim od jalove osebujnosti, nenaklonjenosti i tobožnje nepotkupljivosti“, autoritativno je polemiku o takozvanom profesionalnom, nepotkupljivom novinarstvu svojim programatskim intervjuom u Večernjem listu zaključio sam sensei Ivan Aralica.
Tako su onih slavnih dana prije dvadesetak godina dovršeni poslovi na dokidanju „tobožnje nepotkupljivosti“ u hrvatskom novinarstvu, te pretvorbi Večernjeg lista i ostalih medija u državotvorni HDZ-ov public relations. U praksi je znalo biti toliko skandalozno da je moglo biti čak i zabavno. Ili je barem sjećanje na novinarstvo u to vrijeme bilo još dovoljno živo da bude skandalozno ili zabavno.
„Štovani, šaljem Vam najnoviji životopis predsjednika Tuđmana, koji možete koristiti za Vaše članke, i kao popratni tekst za Predsjednikov dnevnik koji ćete vjerojatni prenijeti iz Glasnika HDZ-a“, stajalo je u pismu kojega je Večernjem listu i ostalim državotvornim novinama siječnja 1995. poslao tadašnji Tuđmanov tajnik za odnose s javnošću, stariji će ga se sjetiti, Jozo Ćurić se zvao. Večernjakov public relations tih se pionirskih dana još učio poslu, pa je bilo i simpatičnih propusta, o čemu svjedoči i dirljiva isprika objavljena 1996.: „Dana 15. listopada održana je promocija knjige generala Janka Bobetka 'Sve moje bitke'. Zbog organizacijskih i uređivačkih propusta Večernji list nije popratio taj iznimno značajan događaj. Stoga se ispričavamo generalu Bobetku, predsjedniku Sabora akademiku Vlatku Pavletiću, ministru obrane Gojku Šušku i drugim sudionicima, te našim čitateljima.“
Dvadesetak godina kasnije, eto, trebao bi biti skandal kad isti taj Večernji list s Plenkovićevom Vladom i Ministarstvom regionalnog razvoja potpiše ugovor za poslove osmišljavanja i realizacije nekakve promotivne kampanje, iako se, kako vidimo, ništa očekivanije, uobičajenije i svakodnevnije, ništa neskandaloznije i, hm, nenečuvenije nije čulo još otkako je HDZ drugi put pobijedio na izborima. Večernji list radi za Vladu? Rekao bi Bili Piton: „Ajde?!“
„Demokracija“, objasnio nam je prije točno dvadeset godina Andrija Hebrang, „cenzuru ne može zabraniti“. Može je samo, kako vidimo, dobro platiti.
Pogledaj vesti o: Evropska Unija
.jpg)
