Izvor: SEEbiz.eu, 02.Okt.2018, 18:46 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Europska unija zakasnila s definiranjem odnosa prema Aziji, posebno Kini
KOLUMNA - Do koje granice seže europsko toleriranje kineskog projekta Pojas i Put? Već duže vrijeme europski političari kritiziraju kinesku inicijativu za njenu netransparentnost, loše poslovne prakse, masovno kupovanje tehnologija bez stvarnih „greenfield“ investicija, guranje zemalja u dužničko ropstvo i suptilnu političku pozadinu i eroziju ustaljenih europskih poslovnih normi i vrijednosti.
Nakon godina pasivnosti, Berlin je invocirao sigurnosni argument i počeo >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << intervenirati na tržištu, blokirajući kineske investicije u određene kompanije. Primjer je Leifeld Metal Spinning, mala visokotehnološka kompanija koja proizvodi vrlo čvrste metalne dijelove koji se primjenjuju u nuklearnoj ili svemirskoj industriji. Nakon što su kineski investitori poželjeli kupiti kompaniju, njemačka vlada je jednostavno zabranila akviziciju. U istom je razdoblju, a govorimo o ljetu tekuće godine, Njemačka žurno otkupila 20 posto udjela u energetskom operateru 50Hertz; nakon što je kineski državni električni operater naumio ući u poslovanje 50Hertza, Berlin je donio odluku da većom ponudom istjera Kineze. Njemačka je čak pritisnula
Negativan odnos Nijemaca kao dominantnog predstavnika EU u dijalogu s Kinom je relativno nova pojava. Bloomberg podsjeća da su prodaje proizvođača robotike Kuka i proizvođača industrijske opreme KraussMaffei kineskim kompanijama Midea i ChemChina 2016. prošle bez ikakvih problema.
No, Europa je užurbano prepoznala svoju važnost—i kinesku prijetnju—kada je shvatila da inicijativa Pojas i put nije tek kineski partijski kućni projekt za dokazivanje i da paralelni projekt 16 plus 1 ima realni politički učinak na vanjskopolitičke rezolucije EU, u smislu odmicanja od općeprihvaćenih vrijednosti. Uz to, povoljne uvjete za europsko preosmišljavanje svoje politike prema Kini stvorila je prošla 2017. godina.
Upravo godina 2017. je bila prva godina u kojoj su kineske investicije u EU pale za 29 posto. Razlog tomu je vrlo agresivna kampanja Zhongnanhaija (sjedište kineske vlade) protiv korupcije, iracionalnih investicija, zombi-kompanija i prezaduženosti. Kineski regulatori blokirali su dosta zajmova, transakcija u procesuirali krupne poduzetnike i partijske činovnike. Bruxelles je sa nelagodom osjetio da je, osim izvora visokih tehnologija, postao i destinacija sumnjivih aktiva i pranja novca.
Usporavanje vala kineskih investicija bila je stoga za velike zemlje poput Njemačke predah tijekom kojeg su mogle presložiti politike i stavove. Rezultat spomenutog preosmišljavanja je nedavno donesen dokument pod nazivom Connecting Europe and Asia – Building blocks for an EU Strategy. Riječ je o smjernicama, odnosno blokovima na kojima se treba graditi strategija EU prema Aziji.
Ukratko, dokument predlaže jaču suradnju EU i Azije kroz optimizaciju transportnih pravaca, digitalno i energetsko povezivanje te jačanje međuljudskih kontakata. Odmah po publikaciji, mediji su u smjernicama prepoznali protutežu kineskom Pojasu i putu. No, takva jednodimenzionalna interpretacija je površna.
1) Smjernice za strategiju dio su projektne groznice koja odnedavno trese EU. Strategija širenja EU na Zapadni Balkan, podrška inicijative Triju mora—a sad i ovaj dokument, svjedoče to tome koliko je Europi važno da bude dinamična i da projicira ekspanzionističku moć. Razlozi su jasni: apatija, skepticizam, procesi u Poljskoj i Mađarskoj, Brexit, manjak podrške SAD-a i pasivno klatno Rusije. Stoga su ove smjernice prije svega poklič „mi to možemo!“, namijenjene za domaću konzumaciju i konsolidaciju oko nekih većih i dalekih ciljeva.
Da se radi o pravom suprotstavljanju Kini i njenim projektima, EU bi donio sasvim novu, autohtonu strategiju za Kinu kakva je bila predložena 2016. godine, tri godine nakon što usvajanja Strateške agende za suradnju EU-Kina 2020 iz 2013., koja nije bila samostalni već zajednički plod Bruxellesa i Pekinga.
Strategija EU-Kina 2020 je sadržajno dokument koji više pogoduje Kini jer se fokusira na sve, samo ne na vladavinu prava, poslovnih normi, načela reciprociteta i slično. Razumljivo, 2013. su kineske inicijative Pojas i Put i 16 plus 1 bile tek u povojima. EU nije anticipirao sve implikacije i brzinu kineskog rasta (iako je na raspolaganju imao sav mogući historiografski i analitički materijal). Prijedlog strategije iz 2016. puno je hladniji i realniji te predlaže veći pritisak na Kinu da igra po europskim pravilima i veće jedinstvo članica glede Kine.
2) U kontekstu odnosa sa Kinom, smjernice nalikuju na vrlo vrlo sramežljiv pokušaj indirektnog signala. Jer iako ne sadrži ni jedno izravno spominjanje kineskih inicijativa, dokument je preplavljen frazama o načelima investicijskog poštenja, vladavine prava, „Europskog načina poslovanja“, jednakim pravilima i standardima i jednakim uvjetima za sve igrače. Dakle, sve što bi EU volio vidjeti sa kineske strane.
U transportnom dijelu, EU naglašava zračni prijevoz i pri tome nježno negira jedan od glavnih kineskih modusa—željeznicu—opisujući njen udio kao „marginalan“. U rijetkom direktnom spominjanju Kine, autori navode da se valja ispitati ekonomsku isplativost i konkurentsku neutralnost pravca EU-Kina.
Razlog za ovakvu sramežljivost i prikrivenu kritiku je činjenica da EU ne želi nastupiti isto kao i SAD. Bruxelles se nada da će zbog carinskog okršaja Kina možda biti voljna do određene mjere prihvatiti europska pravila. Kina je sada su dio većeg međunarodnog polja utjecaja koje uključuje Rusiju, Centralnu Aziju, Afriku i Latinsku Ameriku. Stoga bilateralna konfrontacija nikad neće biti sasvim bilateralna. Zato je Europi lakše sve zapakirati u formulu odnosa s Azijom, čime se kritike — iako prozirne — razvodnjavaju.
3) Svakako, dokument je važan iskorak ujedinjene Europe prema Aziji, barem u simboličkom dijelu. Ali nažalost nije dovoljno konkretan u svojim ciljevima, strukturi i opsegu. Na primjer, nije jasno koji je smisao uvrštavanja Balkanske strategije—osim možda afirmativnog, zbog razloga iz prvog stavka—u Azijsku strategiju. Čak i više, autori u jednoj šturoj rečenici, bez detaljnih obrazloženja ili uvoda konstatiraju da EU mora proširiti konekcijski dijalog sa SAD-om.
4) Iako nalikuju na pozitivistički pokušaj — s brojkama, statistikom i drugim — smjernice ipak odišu idealizmom, pa čak i infantilnošću. Uvodna fraza o tome da će „suradnja otvoriti mogućnosti u globalnoj ekonomiji“ vrlo je banalna i zvuči kao da je prepisana iz radova napisanih sredinom 90-h godina. Idealizam se manifestira u obliku optimističnih fraza o svekolikom povezivanju po europskim pravilima dok je infantilizam uočljiv ako se zapitamo kome sve to treba?
Jer Aziji ili Kini 21. stoljeća to sigurno ne treba. Unatoč digitalnom povezivanju i tome slično, anakronizam je sastavni dio utisaka od čitanja dotičnog dokumenta. EU je debelo zakasnio s definiranjem odnosa prema Aziji i teško je realno očekivati da će azijske zemlje, pogotovo Kina, sada pokorno uskladiti svoja poslovanja sa zahtjevima Bruxellesa.
