Izvor: Politika, 02.Dec.2006, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Rasparčavanja jezika je bilo
Jezici se, ipak, mogu i "rasparčavati" i "ukrupnjavati" (i to po najrazličitijim šavovima, pa i onima konfesionalnim), pri čemu je srpski najbolji primer za oba ta fenomena
Tekst Petra Milosavljevića Lojalnost Dejtonskom sporazumu (Politika, 11. novembar 2006) zanimljiv je kao paradigma današnje srpske kulturne klime, ali i kao prilog nastojanjima da se ona "popravi u skladu s novom naučnom pameću". Osvrćući se na knjigu Srpski jezik u normativnom ogledalu: >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << 50 odluka Odbora za standardizaciju srpskog jezika (Beograd, 2006), Milosavljević veli da su "prve dve odluke od strateškog značaja" i da su "pogubne jer poriču identitet i integritet srpskog jezika. Prvom odlukom legalizuje se novoproglašeni bošnjački jezik, uz već "priznati" – "hrvatski" jezik. Drugom odlukom ispoljen je negativni odnos prema srpskoj filološkoj tradiciji. Ove dve ključne odluke su u međusobnoj saglasnosti. Obe vode ka rasparčavanju srpskog jezika, a posledično, i ka rasparčavanju srpskog naroda".
Da bi to potvrdio, on raspravlja o odnosu standardnog i nacionalnog jezika, navodi da je Dejtonski sporazum "bio potpisan, tobože, na četiri jezika: srpskom, hrvatskom, bošnjačkom i engleskom", ali da se "srpski lingvisti nisu potrudili da pokažu da je taj sporazum pisan samo na dva jezika: na engleskom (u američkom jezičkom standardu) i na srpskom (u srpskoj, hrvatskoj i bošnjačkoj verziji)". On dalje citira Novu deklaraciju HAZU (u kojoj se, uz sve te jezike, pominje i "crnogorski"), pita se "gde su se izgubili slavonski, slovinski ili dalmatinski ili dubrovački", navodi da je "glavna ideja pokreta za obnovu srbistike" da se "srpski jezik i srpski narod ne mogu proizvoljno rasparčavati, kao što se po konfesionalnoj i regionalnoj osnovi ne rasparčavaju ni drugi evropski jezici i narodi", da "nijedna od (slovenskih) nacionalnih filologija nije dovela do toga da se njihovi nacionalni jezici rasparčaju na četiri i više jezika" i zaključuje da SANU "i dalje deluje kao puki ogranak HAZU" i da je "neka đavolska pamet smislila" da se rad Odbora za standardizaciju "legitimizuje tako što će iza njega stati gotovo sve srpske naučne i visokoškolske ustanove". I tako dalje.
Krupne nedoumice
Milosavljevićeva razmatranja mogla bi biti zanimljiva i u mnogim pojedinostima nesporna, ali činjenica da su na čudan način "izokrenuta", otvara mogućnosti da se ona osmotre i iz nekih drugih uglova i da se u vezi s njima pomene i pokoja krupnija nedoumica.
Petar Milosavljević "ne otkriva vatru" kad kaže da "hrvatski", "bošnjački" i "crnogorski" predstavljaju verzije srpskog jezika (nejasno je zašto iz svojih spiskova ispušta makedonski), ali je čudno da se tih pojedinosti prvi put setio tek pre desetak godina iako su neki od "jezika" o kojima raspravlja stariji od jednog veka, a neki bi mogli biti makar njegovi (i moji) vršnjaci. Među onima prvim možemo pomenuti "hrvatski" (kome je kumovao Đuro Daničić) i "bosanski jezik" (koji je, ubrzo posle okupacije Bosne, ozvaničio Benjamin Kalaj), a među onima drugim nalaze se "crnogorski" i "makedonski", ali je zanimljivo da Pokret za obnovu srbistike, zbog svega toga, dosad nije protestovao ni kod Kalaja, ni kod Daničića, ni kod Broza i za sve što se sa srpskim jezikom i njegovim nosiocima događalo tokom poslednjih 10-12 decenija sada glavne krivce vidi u SANU i u Odboru za standardizaciju srpskog jezika. (Utemeljitelji Pokreta za obnovu srbistike, valja se nadati, neće propustiti najnoviju priliku da u svoja shvatanja ubede i Parlamentarnu skupštinu Evrope u Strazburu – koja Bosni i Hercegovini ponovo hoće da podari isti onaj jezik kojim ju je i Kalaj pokušao usrećiti.)
S druge strane, neće biti sasvim tačna Milosavljevićeva tvrdnja da srećnije slovenske nacionalne filologije ne znaju za "rasparčavanje jezika" budući da nije bilo davno kad se slovački jezik izdvojio iz češkog, beloruski i ukrajinski (maloruski) iz ruskog jezika, a izdvajanje moldavskog jezika iz rumunskog dobro su mogli zapamtiti svi oni Moldavci (i Rumuni) koji se računaju u Milosavljevićeve (i moje) vršnjake. Tako se pokazuje da se jezici, ipak, mogu i "rasparčavati" i "ukrupnjavati" (i to po najrazličitijim šavovima, pa i onima konfesionalnim), pri čemu je srpski najbolji primer za oba ta fenomena: iz srpskog su "nikli" svi njegovi zaperci o kojima sada govorimo ("hrvatski", "bošnjački/bosanski", "crnogorski" i "makedonski"), a oko "hrvatskoga" okupili su se i oni za koje se Milosavljević pita gde su nestali (slavonski, slovinski, dalmatinski, dubrovački), ali i tridesetak drugih koje ne pominje. I sa jezicima se, dakle, mogu događati čudne stvari, pri čemu se "srpski slučaj" može upoređivati sa ruskim, ali ne i sa "engleskim" ili "nemačkim" jer su Srbi, jednako kao i Rusi (zajedno s Ukrajincima i Belorusima), u nečijim mutnim planovima određeni za odstrel i najbolja je priprema za takve nakane – rasparčavanje njihovih jezika i destrukcija njihovih etničkih prostora.
Petar Milosavljević i njegov Pokret za obnovu srbistike svoj protest protiv svega što se dogodilo sa srpskim jezikom (i srpskim narodom) mogu podneti Vatikanu i Anti Starčeviću i njihovim hrvatskim sledbenicima budući da su SANU i Odbor za standardizaciju u tim poslovima učinili jedino što su mogli: termin "bosanski jezik" za Srbe, i u Bosni i uopšte, ne može biti prihvaćen, a na "bošnjački", kao jezik islamizovanih Srba, i SANU i Odbor ionako su mogli uticati jednako kao i na sve što se dešavalo sa srpskim narodom i njegovim jezikom tokom mnogo poslednjih decenija. P. Milosavljević može u svojim nastojanjima kao uzor imati činjenicu da, recimo, u Nemačkoj postoji izdavačka kuća koja priprema normativne priručnike nemačkog jezika za sve nosioce toga jezika i u Nemačkoj, i u Austriji, i u Švajcarskoj, ali ne može prevideti činjenicu da se za Srbe sličan posao ne može obaviti ni u Srbiji a kamoli u nekoj drugoj oblasti srpskog jezika.
Dobro je, naime, poznato da i u Srbiji i u Republici Srpskoj ima u upotrebi više pravopisa srpskog jezika, a otkad se Crna Gora osamostalila i u svoj Ustav uvela "crnogorski jezik", tamo se pre mogu očekivati nikčevićevske pravopisne budalaštine nego ujedačavanje srpskog jezika prema pomenutom "nemačkom obrascu".
Svi " jezici"
Osamostaljenje "hrvatskog jezika" počelo je uništavanjem srpske imovine u Zagrebu i drugde (1895, 1902), "veleizdajničkim procesom" (1909), pokoljima u Mačvi (1914), nastavljeno u savezu s muslimanima (kao "hrvatskim cvijećem") tokom Drugoga svetskog rata, a pre desetak godina (pod "hrvatskom" i "bošnjačkom" jezičkom etiketom) završeno zatiranjem Srba i u Hrvatskoj i u najvećem delu Bosne. Tako se desilo da je zbog srpskog jezika u Hrvatskoj i Bosni, tokom poslednjih pedesetak godina, makar tri miliona Srba tamo ili ostalo bez glava ili otud bilo prognano, pa valja očekivati da će P. Milosavljević i Pokret za obnovu srbistike ubediti i Hrvate i Bošnjake (ali i njihove strane zaštitnike) da oni i dalje govore srpskim jezikom. I da će to isto učiniti i sa onim "Novocrnogorcima" koji su se našli na istoj liniji sa svojim hrvatskim i bošnjačkim saveznicima (i od njih preuzeli i "neku novu poeziju": Ko će za mnom, ja ću prvi/ da pijemo srpske krvi; Od Topole, preko Crne Gore/ sve su vrbe da vješamo Srbe; Crna Goro, mila mati/ noćas ćemo Srbe klati.)
Svi "jezici" o kojima govorimo, to se mora priznati i P. Milosavljeviću i njegovom Pokretu za obnovu srbistike, jesu nastali iz srpskoga i oko toga ne može biti nikakvog spora, ali SANU i Odbor za standardizaciju srpskog jezika u to dosad nisu uspeli da ubede ni Hrvate, ni Bošnjake, ni Novocrnogorce, ni Vatikan, ni "Milosrdnog anđela", ni Parlamentarnu skupštinu Evrope i valja se iskreno nadati da će Milosavljević i njegov pokret u tome imati mnogo više uspeha i da će u svoja shvatanja ubediti sve one koje SANU i Odbor za standardizaciju nisu uspeli.
Ne sumnjajući, dakle, u ispravnost njihovih shvatanja i u uspeh njihove misije, možemo se zapitati jedino zašto su oni taj problem postavili tek sada ako se zna da su to mogli učiniti i pre, recimo, 24 ili 25 godina? Pominjem tu pojedinost zato što se prisećam da je još tada, na visokom političkom mestu, bilo predloženo da se osnuje nekakav savet za srpskohrvatski jezik, ali je ta ideja propala jer su se usprotivili Filološki fakultet u Beogradu i jedan visoki pokrajinski forum u Novom Sadu. Kako se to dogodilo, ni danas nije jasno, ali je ostalo zapisano da je predložak za raspravu na onom pokrajinskom forumu pripremljen upravo u domu Petra Milosavljevića.
Da nije – danas bi i njemu i njegovom Pokretu za popravljanje istorije bilo lakše da brani svoje ideje. I više bi mu se moglo verovati.
Dragoljub PETROVIĆ
[objavljeno: 02.12.2006.]
