Izvor: IstocnoSarajevo.net, 11.Mar.2011, 02:36   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Položaj Srba u federalnom Sarajevu

Sarajevska «multietničnost» do te mjere je obilježena «širinom» i «tolerancijom», da se Srbi iz federalnog Sarajeva ustežu da govore o tamnoj strani takve «harmonije». Istovremeno, kako kaže jedan od Srba iz federalnog Sarajeva, dosadilo im je da ponavljaju iste stvari: «Davno je rečeno da je federalno Sarajevo najveći srpski starački dom, da se u federalnom Sarajevu godinama ne rađaju srpska djeca, a ono malo Srba što živi ovdje ima krizu identiteta zbog svakodnevne propagande. >> Pročitaj celu vest na sajtu IstocnoSarajevo.net << To su naši predstavnici milion puta ponovili, ali, ko je reagovao...» Aleksandra Tolj
Tunel bez spasa
Na početku 2011. godine, Srbi u federalnom Sarajevu nikome nisu važni. U Federaciji Bosne i Hercegovine nisu poželjni, a vlasti u Republici Srpskoj zaboravile su da oni postoje. Političari u RS izjašnjavaju se o njihovim problemima samo deklarativno, uglavnom pred izbore, kada je svaki glas dobrodošao. Sarajevski Srbi rijetko mogu da pronađu adresu na kojoj se rješavaju njihovi problemi, a iskustva iz posljednjih dvadeset godina daju im za pravo kada kažu da im niko ne pomaže, niti će to učiniti. Sumorna današnjica nije prvi istorijski period u kome Srbi u Sarajevu žive u teškim uslovima. Oni vjekovima životima plaćaju sopstvenu lakovjernost i vjeru u zajednički bolji život u Sarajevskom polju. Dok su se nosili sa nevoljama minulog vremena, i u Kotlinu su stizala primirja i trenuci odmora za srpsku dušu. Međutim, ti predasi prekidani su ratovima, okupacijama i unutrašnjim previranjima.
Ali, nakon nedavnog oružanog sukoba u BiH tokom devedesetih godina, i to se promijenilo. Rat je završen, ali mir nije donio predah za Srbe u Sarajevu. Doduše, više se ne puca, ali, život im se čini teško podnošljivim na mnogo «suptilnije» načine. «Nemate više te fizičke napade, koji su obično najinteresantniji. Sada je na djelu ono što bih nazvao ratom administracije. Ako hoćete da ostvarite neka prava, niko vam neće reći da to ne možete. Recimo, na primjeru Bogoslovije, mi nikada nismo čuli rečenicu - to se ne može vratiti u posjed Srpske pravoslavne crkve. Isti takav odnos je prema građanskim zahtjevima. Kada uđete u te administrativne hodnike, onda vam je literatura poput Kafkinog 'Procesa' izuzetno lagana. To su situacije gdje čovjek gubi snagu, gdje se iscrpljuje do besvijesti i gdje ne može da završi neke stvari», kaže sarajevski paroh Vanja Jovanović.



Nepodobni toponimi

Tako se u zamršenim hodnicima birokratskih struktura dešavaju neobične stvari. Nerijetko se mijenjaju podaci o imovini Srba, iz nepoznatih razloga. Na taj način, nemoguće je saznati preciznu površinu zemljišta ili objekata. Paroh Jovanović objašnjava: «Ako vadimo zemljišno-knjižne izvode i ako svaki put nakon šest mjeseci imamo drugu kvadraturu i drugačije podatke, onda mi objasnite - šta je to.» Na to pitanje niko ne želi da pruži odgovor. Oni koji znaju o čemu je riječ, ili ne smiju da govore ili im to nije u interesu. «Svakodnevno slušamo u medijima da je pitanje imovine SPC-a na korak od rješenja. Međutim, nije zabilježen nikakav napredak», kaže Jovanović i ističe da ne želi više da sluša deklarativne izjave zvaničnika. Želi da vidi konkretne poteze, kojih nema.
Nema ni zaštite srpskih prava iz RS. Nikakav konkretni akcioni plan povodom statusa Srba u federalnom Sarajevu nije sproveden do sada. Kao da su ih svi zaboravili. Dok im jedni ugrožavaju prava, drugi na njih ne obraćaju pažnju. Ni međunarodna zajednica nije naklonjena srpskim interesima u glavnom gradu BiH, dodaje Jovanović: «Međunarodna zajednica nije bila zainteresovana kada su u pitanju pravoslavni Srbi, to je vrlo jasno pokazano. Danas, kada podvučete crtu i kada matematički pogledate šta je učinjeno na povratku jednih, drugih i trećih, tu se osjeti znatna razlika, a to vam mogu potvrditi iz svih udruženja.» A oni u koje su usmjerene sve nade ovih ljudi, ponašaju se kao da Srbi u Sarajevu nisu dio istog nacionalnog korpusa.
«Jako me boli maćehinski odnos institucija u RS u odnosu na nas u Federaciji BiH. Ja sam Banjalučanin, šesta generacija, borim se ovdje za opstanak crkve. Staru crkvu ne možemo izmjestiti, ona je tu gdje jeste. Za sto pedeset godina pitanje je ko će, uopšte, biti većina u ovoj zemlji. Možda Kinezi, otkud to znate, to je nebitno, ali, jako teško pada taj odnos», priča paroh. Očuvanje vjerskog i kulturnog nasljeđa trebalo bi da bude srpski nacionalni prioritet, a ne samo preokupacija nekolicine ljudi, koji se trenutno bore da sačuvaju kulturne spomenike Srba u Sarajevu. «Mi veoma mnogo svjedočimo o pravoslavnim Srbima u BiH, ovdje nasred Baščaršije, i sa muzejom, koji je jedan od pet muzeja u svijetu ovog tipa. Mi smo na svojevrstan način ambasadori, što se tiče naše istorije, našeg postanja i kulture», podsjeća paroh Jovanović.
Uprkos svakodnevnom nastojanju SPC-a da zadrži svoj identitet, kao i identitet Srba u Sarajevu, vlasti u RS ne žele da pomognu i da olakšaju težak položaj vlastitog naroda u Federaciji BiH. Takva pomoć je dobrodošla, u svakom smislu - moralnom, pravnom, pa i materijalnom, ističe Jovanović. Prema njegovim riječima, u tom kontekstu, Crkva ima određenu podršku lokalne vlasti: «Što se tiče materijalne pomoći, tu moram naglasiti da lokalna zajednica, znači, opštine Stari Grad i Centar, uz Federalno ministarstvo kulture, imaju zasluge za to što što smo održali crkveni kompleks u središtu Sarajeva ovakav kakav jeste.»
S jedne strane, iste te gradske i entitetske institucije dovode Srbe u federalnom Sarajevu u nemogućnost da riješe svoje probleme. S druge strane, pružaju im osnovni egzistencijalni preduslov - bezbjednost. Danas to više i nije problem. Međutim, nije dovoljno biti samo siguran. Treba živjeti, planirati porodicu, školovati djecu. Tu je situacija znatno složenija, kažu sarajevski Srbi. Ukoliko se odluče da podižu potomstvo u tom gradu, moraju se suočiti, između ostalog, i sa činjenicom da je bošnjačka vlast za vrijeme rata promijenila nazive svih ulica koje su dobile imena po istaknutim Srbima, a isti slučaj je bio i sa jednim dijelom hrvatskih «toponima». Danas u Sarajevu više ne možete prošetati ulicom Jove Jovanovića Zmaja, niti ulicom Petra Kočića, a kamoli Njegoševom ulicom.


Razlozi ćutanja

Nema ni zaštite srpskih prava iz RS. Nikakav konkretni akcioni plan povodom statusa Srba u federalnom Sarajevu nije sproveden do sada. Kao da su ih svi zaboravili. Dok im jedni ugrožavaju prava, drugi na njih ne obraćaju pažnju. Ni međunarodna zajednica nije naklonjena srpskim interesima u glavnom gradu BiH    
Umjesto toga, u sadašnjem Sarajevu cvijeta bizarni vid poslijeratnog turizma. Posjetioci iz inostranstva na svakom koraku mogu da vide ploče posvećene žrtvama rata. To ne smeta Srbima, ali, oni žele da vide i spomenike drugim narodima. «Nije meni žao što su oni postavili ploče svojim žrtvama. Međutim, gdje su ploče našim žrtvama, što ne vode turiste u 'Viktor Bubanj', što tamo ne odvedu nekoga i ne objasne mu šta se tamo dešavalo? Gdje je ploča poginulim borcima na Skenderiji? Pa, Grbavica bi bila sva od ploča, kada bi nama neko dopustio da na taj način spasimo naše voljene od zaborava», priča vidno potreseni stariji Srbin iz Sarajeva. «Neću da im ostavim svoje. A i da ostavim, gdje bih otišao, nigdje više nismo svoji na svome», dodaje čiča, odmahujući rukom.
A spomen-ploče su na svakom koraku. Zaista, na tim pločama nema imena i prezimena srpskih žrtava. Nema ničega što bi svjedočilo o stradanju srpskog naroda u ovom gradu. Čak i kada uslijedi priznanje da su muslimanske snage izvršile zločine, bošnjački «tumači» ratnih dešavanja u Sarajevu imaju automatsku potrebu da «ponište» tvrdnju koju su upravo izgovorili. Priče turističkih vodiča sa takvim «obrtima» često izazivaju gorak smijeh. Nakon što odvedu posjetioce da vide «Tunel spasa» i pokažu im mjesta na kojima su poginule žrtve usljed djelovanja «agresora», uslijedi posjeta Staroj crkvi na Baščaršiji, gdje vodiči održe turistima čas o srpskoj tradiciji. Pojašnjavaju arhitekturu najstarije sakralne građevine u Sarajevu. Prave poređenje sa rovovima, pojašnjavajući kako se Srbi oduvijek spremaju za ratove, pa im je tako u tradiciji da se ukopavaju, te je zbog toga Stara crkva ukopana u zemlju.
Poslije takvih «argumenata» ljudi iz turističke organizacije, besmisleno je iščuđavati se zbog veličanja osmanske zaostavštine na ovom prostoru. Na takve ispade sarajevski Srbi više i ne reaguju. Kada to objasne rečenicom: «Mirni smo kad ništa ne zahtijevamo», postaju jasni razlozi ćutanja. «Niko ne želi da se protivi, jer to obično izazove kontraefekat», objašnjava jedna sarajevska Srpkinja, ne želeći da nastavi razgovor. I ostali Srbi iz Sarajeva, čija razmišljanja je zabilježio «Novi Reporter», veoma su uzdržani. Kažu: «Niko nas ne dira, nema više fizičkih nasrtaja, a sa provokacijama se odavno znamo nositi, mirniji smo ovako.» Konkretni slučajevi tih verbalnih «ujeda» izgledaju, na primjer, ovako: «Ponekad čujem u haustoru komšiju kako govori - 'opet je četnik ondje parkirao auto'. Ali, s njima se ne družim i ne zanima me šta misle i rade.»
Da li je sarajevska «multietničnost» do te mjere obilježena širinom, tolerancijom i sličnim kategorijama, da se Srbi iz Sarajeva ustežu da govore o tamnoj strani te «harmonije», da ne bi kvarili «idilu»? Ili se, ipak, strah odavno uvukao u kosti tih ljudi? Možda im je, kako kaže jedan od Srba iz Sarajeva, dosadilo da ponavljaju iste stvari: «Davno je rečeno da je Sarajevo najveći srpski starački dom, da se u Sarajevu godinama ne rađaju srpska djeca, a ono malo Srba što živi ovdje ima krizu identiteta zbog svakodnevne propagande. To su naši predstavnici milion puta ponovili, ali, ko je reagovao?»
U takvom ambijentu, shvatljiva je krupna dilema - gdje i kako slati djecu u školu, kada se profesori, kao i mediji, ne ustručavaju da iznose teške formulacije o posljednjem ratu i međunacionalnim odnosima na ovom području? S druge strane, bilo kakvo afirmativno izražavanje o srpskim nacionalnim karakteristikama nije prihvatljivo za većinsko stanovništvo današnjeg Sarajeva. «Ne bih se usudila da pričam sa previše ljubavi o srpstvu, ne zato što će mi neko nauditi, već neću imati s kim da popijem kafu», kaže jedna studentkinja Univerziteta u Sarajevu. Ona dodaje da su profesori prilično korektni, kao i svagdje, ali, stiče se utisak da se ne ponašaju na taj način zato što žele, već zato što moraju. «To nam nekada znatno olakša položaj, ali, nije ugodno da vas neko tretira drugačije», objašnjava sagovornica «NR», ističući da nije bilo individualnih problema, bar ne na njenom fakultetu, ali, da se relacije u neposrednom okruženju znatno promijene u periodima kada se na javnoj sceni dogode tenzije sa etničkim predznakom.


Negativne konstrukcije


Nakon što posjetiocima pokažu mjesta na kojima su poginule žrtve usljed djelovanja «agresora», uslijedi posjeta Staroj crkvi na Baščaršiji, gdje vodiči održe turistima čas o srpskoj tradiciji. Pojašnjavaju arhitekturu najstarije sakralne građevine u Sarajevu. Prave poređenje sa rovovima, pojašnjavajući da se Srbi oduvijek spremaju za ratove, pa im je tako u tradiciji da se ukopavaju, te je zbog toga Stara crkva ukopana u zemlju    
I paroh Vanja Jovanović kaže da međuljudski odnosi nemaju konstantan kvalitet u federalnom Sarajevu: «Ja tačno znam kada će na crkvi da osvane neki jogurt ili pavlaka. To predstavlja dodatni problem, jer se takve stvari teško skidaju s kamena, kojim je izgrađena stara crkva. Znam to po emisijama, po novinskim tekstovima. Naravno da to nije dobar odnos, već predstavlja dio ukupne refleksije na pravoslavni svijet na ovom prostoru.» Svakako, nemaju svi napadi isti karakter. Neophodno je razgraničiti krađe i slična nedjela sa kriminalnom pozadinom od nacionalno i religijski motivisane mržnje. «Ako neko pokuša da provali u crkvu da bi ukrao određene dragocjenosti, onda to ne znači da je vjerski netolerantan. Ali, ako neko uđe da razbija ikone, da ruši i ostavlja grafite, onda je to nešto drugo», objašnjava sveštenik SPC-a. 
Česti su napadi na pravoslavnu crkvu na Pofalićima - hram Preobraženja Gospodnjeg. O tome se, kao i uvijek, svi deklarativno izjašnjavaju. Osude pršte na sve strane, ali, ne postoji nijedan konkretan korak ka rješavanju tog problema. Ukoliko se analiziraju ataci na tu crkvu, vidi se da niko nije adekvatno kažnjen za tu destrukciju. Takođe, niko nije nazvao pravim imenom vjersku netoleranciju, u situacijama kada je ona očigledna, a to je neophodno da bi se moglo govoriti o bilo kakvim pomacima. Jovanović zaključuje: «Pitanje je ko to čini. Institucije će reći - ili su maloljetnici, ili su psihički nestabilni. Opet se to neće nazvati pravim imenom: vjerskom netolerancijom.»
Prema njegovom mišljenju, mediji znatno doprinose čitavoj situaciji: «Za moj pojam, tu su jako odgovorni mediji. Ma koliko se pozivaju na slobodu, mislim da treba postojati nešto što se zove odgovornost. Mediji u Federaciji često nemaju mjeru. Ako imate u nekom tekstu rečenicu u kojoj se kaže da je neko zarobljen mrakom pravoslavlja, onda vam ta konstrukcija možda neće ništa značiti, kada bi bila riječ o izolovanom slučaju. Ali, ukoliko stalno čitate takve konstrukcije, vi ćete, kao građanin, početi da smatrate pravoslavlje negativnim.» U pokušajima da stvore sliku o «multietničnom» Sarajevu, federalni mediji često se služe netačnim podacima. Pri tome, niko ne uzima u obzir činjenicu da, ako je neko prijavljen u Sarajevu, to ne znači da i živi u tom gradu. O fenomenu «virtuelnih» Srba, paroh Jovanović kaže: «Ljudi još uvijek odlaze na neke druge prostore, tamo odlučuju da žive, ili odlaze na prostore koji su im blizu, na primjer, u Istočno Sarajevo. Tu kupuju stanove i žive, a ovdje ostvaruju svoja prava.»
S druge strane, popriličan broj Srba koji se nalaze na rukovodećim pozicijama u Sarajevu odavno nemaju veze sa ovim gradom, niti ih zanima položaj sunarodnika. Oni Srbi koji i dalje zaista žive u Sarajevu s negodovanjem reaguju na to stanje: «Kako može neko ko dođe iz nekog grada u RS da odlučuje o onome što je meni potrebno. Ne žive oni ovdje, a nas niko ne pita.» A kada ih i neko pita, ne pruža ništa osim tog pitanja. Paroh Jovanović ukazuje na besmisao takvog odnosa: «Ako me 12 godina pitate kako živim, bez ikakve konkretne pomoći, u bilo kom smislu - moralne, materijalne i sigurnosne - što me onda pitate kako živim? Postaju izlišna ta pitanja institucija u RS, kao i medija: 'Kako to vi živite u Sarajevu?!'»
Kako živjeti u gradu, u kojem vas na svakom koraku bombarduju antisrpskom propagandom? U gradu u kome ne žele da vam vrate vašu imovinu? U gradu u kome ste se rodili, postali ste suvišni i neprihvaćeni, a u vlastitom domu ne možete da pričate šta želite. Neće biti lagodnog života ni Srbima u federalnom Sarajevu, ni bilo kojoj drugoj manjini, sve dok se u Bosni i Hercegovini ne izgradi građansko društvo. Međutim, ta kategorija ne podrazumijeva ispunjenje želja raznih centralista i unitarista – majorizaciju i marginalizaciju drugih naroda, već uslove za život u kome se ljudi ne moraju voljeti, ali se bar mogu međusobno poštovati. Reklo bi se – taj cilj nije ni megalomanski, ni nedostižan. Ali, nažalost, za Srbe u federalnom Sarajevu, danas je smješten tek u naslov jedne pjesme koju oni ne smiju da pominju: «Tamo daleko».
Dopisnik za IS Portal Aleksandra Tolj (www.novireporter.com)

Nastavak na IstocnoSarajevo.net...