Izvor: N1 televizija, 25.Jul.2018, 11:36 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Plavi vulkan zajedništva
„Kad ćemo, ako ne sad?“
Naravno da od megaprojekta nacionalnog stadiona na koncu, i na svu sreću, neće biti ništa – kao što ništa od njega nije bilo svih ovih godina, sve otkako je Milanu Bandiću i HNS-ovoj mafiji palo na pamet da bi zvučno kršteni Plavi vulkan na zagrebačkoj Kajzerici trebao biti novi hram hrvatskog fudbala - pa se tako i javni razgovor o toj temi može bez težih posljedica prizemljiti, i iz civilizirane i kompetentne rasprave izmjestiti u prostor >> Pročitaj celu vest na sajtu N1 televizija << prigradskih krčmi i stadionskih tribina.
Za potrebe takve diskusije može se tako navući oznojeni dres, upaliti bengalka i stvar postaviti poput navijačkog transparenta. Recimo: za koji bi kurac država, odnosno porezni obveznici, odnosno mi svojim parama gradili novi Dinamov stadion? Recimo: kako ste točno – osim na lošoj kompjuterskoj simulaciji - zamislili da, recimo, navijači Hajduka navijaju za domaćina na stadionu koji se zove Plavi vulkan?
, retorički, eto, pitaju jahači na krijesti euforičnog vala nakon senzacionalnog finala Svjetskog prvenstva, jednako kako su pitali prije točno deset godina, kad je predstavljen projekt veličanstvenog Plavog vulkana, i jednako kako su pitali prije točno pet godina, kad je nogometni savez – sjeća li se više itko te fantastične ideje? - ambiciozno najavio kandidaturu za domaćina Europskog prvenstva 2020., prvi put izloživši ideju da Dinamov Plavi vulkan bude „naš Wembley“:
Na sreću, rekoh, od toga vulkana neće biti ništa, kao što nije bilo ni tada, pa tako ta tupava epizoda ostaje tek kao lijepa ilustracija nesporazuma u javnoj komunikaciji i kratkog spoja u nacionalnom konsenzusu, onome što se nekad zvalo bratstvom i jedinstvom, a danas hrvatstvom i, kako ono, da – zajedništvom.
Tek, eto, što se s Markom Perkovićem na Jelačićevu trgu to mitološko hrvatsko zajedništvo raspalo poput ovčjeg leša na divljem deponiju, genijima je pala na pamet nova blistava ideja: davno projektirani zagrebački gradski, dakle Dinamov stadion - prigodno, da ne bi bilo nikakvih nesporazuma, nazvan Plavi vulkan - gradonačelnik Zagreba i najizdašniji sponzor zaštićene mafijaške udruge Dinamo, zajedno s bossovima Dinamova nogometnog saveza, jednim su potezom kemijskom olovkom u dnu ugovora naumili pretvoriti u nacionalni stadion i hram hrvatskog zajedništva, na kojemu će igrati Dinamo nevješto prerušen u hrvatsku reprezentaciju, i na koji će – evo, ja se sav ježim već i dok pišem - isti čas pohrliti navijači iz Istre, Primorja, Like, Korduna, Slavonije i Herceg-Bosne, srca ponosnog, sve na čelu s najvatrenijima, onima iz Splita i Dalmacije.
Sedam puta čitali su geniji ovako sročen projekt, i nisu našli nijednu jedinu grešku, ma nijednu sitnu rupicu u planu. Što bi uopće moglo poći krivo? Torcida i Bad Blue Boysi zajedno u Plavom vulkanu. Možda još samo da im podijele plave bengalke - to je odlična ideja, piši mala - i puste s razglasa „Sveto ime Hrvatska“.
Nacionalne stadione imaju samo drevne, velike i tradicionalne nogometne kulture, ili pak one posve nenogometne, kojima je takav jedan, obično maleni neki stadiončić u predgrađu, sasvim dovoljan. Zamisao pak s Plavim vulkanom bila bi usporediva jedino s idejom, recimo, Aleksandra Vučića da Beograd i Srbija novi nacionalni stadion neobična oblika sagrade na mjestu stare Marakane, i da ga nazovu, štajaznam, Crveno-bela fontana. Kažem, „bila bi“, jer tako nešto čak ni u šizofrenoj Srbiji nikome nikad na pamet pala ne bi.
Nogomet, naravno, u ovoj priči nije važan: ideja da bolno podijeljena Hrvatska, čak i kad bi imala para kao Norveška, kao svetište nacionalnog zajedništva gradi stadion kluba oko kojega je podijeljena možda i više nego oko ičega drugog, lijepo ocrtava terminalnu fazu sljepila kod arhitekata hrvatskog bratstva i jedinstva. Jedno je, naime, kad prividno ujedinjenu Hrvatsku u bučan kaos podjela gurne neki ne odveć prepametni zadarski klinac koji se loži na Thompsona i gene kamene, a sasvim nešto drugo kad takav bučan kaos ispadne rezultat upravo pomno promišljene strategije svehrvatskog zajedništva.
Takva je i „akcija stadion“, samo lijep, neobično plastičan primjer kako Hrvatsku nitko uspješnije ne dijeli i ne razjedinjuje od onih što je utjeruju u zajedništvo. U vrijeme Jugoslavije cinici su takve stvari prilično precizno nazivali „raspirivanjem bratstva i jedinstva“. Cinici, jasno, nemaju ništa protiv podjela – uvijek se bolje skeptično dvoumiti nego histerično jednoumiti – pa se i danas iz nekog razloga boje raspirivanja svenarodnog zajedništva.
Nije pri tom Plavi vulkan tek simbol jeftinog zajedništva. Stvar, naprotiv, i jest u tome da to zajedništvo uopće nije jeftino. Štoviše, košta između stotinu pedeset i petsto milijuna eura. I to je, da se ne zajebavamo dalje, cijela priča: cijena mitološkog hrvatskog zajedništva uvijek je dovoljno previsoka da se u nju stigne ugraditi svaki kriminalac, sitni lopov, prevarant i konjokradica iz počasne lože. Nema, eto, boljega primjera za to od Plavog vulkana.
A kad je stvar postavljena tako simbolički, može se navući i simbolički dres i upaliti simbolička bengalka, pa i pitanje, radi lakšeg razumijevanja, simbolički postaviti kao navijački transparent. Recimo: za koji bi kurac navijači Hajduka svojim parama gradili novi Dinamov stadion?
