Izvor: Nezavisne Novine, 23.Jul.2016, 09:37   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Da li ste sujeverni?

Lomljenje ogledala i sedam godina nesreće, pronalaženje djeteline sa četiri lista kao znak predstojeće sreće, petak trinaesti kao baksuzan dan.

Prema starim vjerovanjima, bogovi su živjeli u drveću, a svako ko ih je molio za nešto - morao je da dodirne koru drveta kako bi stupio u kontakt sa njima. Ako bi se želja ostvarila, pojedinac bi ponovo dolazio da zahvali božanstvu na isti način. Kroz vrijeme, kucanje po drvenoj površini postalo je uobičajeni gest ‒ „kucnemo >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << u drvo" kada prizivamo sreću, kada želimo da se određeno stanje održi ili kada imamo potrebu da zahvalimo za nešto što se desilo a ide nam u korist.

Za pojedine grupe hrišćana, svako drvo predstavljalo je krst na kome je Isus razapet, pa su na taj način tražili pomoć od njega.

Kucanje u drvo vezuje se i za stradanje Jevreja u Španiji krajem 15. vijeka, tačnije za spasavanje njihovih života. Bežeći od inkvizicije i ozloglašenog Tomasa de Torkemade, skrivali su se u drvenim sinagogama, a da bi bjegunac bio primljen unutra, morao je da „otkuca" tajni znak.

Dakle, kucanje u drvo nije karakteristično samo za naše podneblje. U različitim dijelovima svijeta, običaj se primjenjuje iz različitih razloga.

Tako u Iranu, kada se kaže nešto dobro o nekome - ljudi kucnu u drvo i izgovore određene riječi da bi otjerali „zlu sreću". U Bugarskoj vjeruju da se na taj način čovjek štiti od zla, a u Engleskoj se tako prizivaju u pomoć duhovi. U Rusiji i Poljskoj, kada se govori o nečemu lošem, kuca se u drvo da bi se otjerala mogućnost za to, a kada se govori o nečem pozitivnom ‒ kucanje označava prizivanje onoga o čemu je riječ.

Kod nas i u susjednim zemljama ljudi obično kucaju u drvo kada govore dobro o nečemu a ne žele da se takvo stanje promijeni. U Italiji se običaj razvio ‒ kada sujeverna osoba vidi bilo šta što je vezano za smrt, ona dodirne gvožđe.

Bilo kako bilo, kucanje u drvo ima toliko dugu tradiciju da je nemoguće odrediti jedan izvor iz kojeg je poteklo, a geografska raširenost „običaja" govori i o složenom putu vjerovanja kroz prostor i vrijeme.

(NN/b92.net)

Nastavak na Nezavisne Novine...