Mrkić na ručku kod japanskog cara

Izvor: Politika, 06.Jan.2014, 16:00   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Mrkić na ručku kod japanskog cara

Rasim Ljajić jeo med sa mravima, Slavica Đukić Dejanović uživala u portugalskom bakalaru, Milan Božić pamti jagnje punjeno pticama a Čedomir Jovanović pasulj na čileanskim vulkanima

Ivan Mrkić, ministar inostranih poslova, kaže da se posle novogodišnjeg prijema kod japanskog cara Akihita obavezno služi ručak. Priča da je jedina osoba koja je probala sve jer je to toliko egzotično i različito od svih ostalih kultura da misli da ni Kinez koji je u gostima ne pojede >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << sve. „Reč je o specijalnoj vrsti ribe, zatim o specijalnoj vrsti ikre, odnosno specijalno fermentisanom jelu koje ima posebne mirise, koji su toliko „dražesni” da oni koji ga nikada nisu probali često požele koješta…”

Iskusni diplomata objašnjava da pamti ručak kod japanskog cara kao nešto najneobičnije i nešto što je toliko bilo prefinjeno i toliko dugo spremano da bi gosti uživali u njemu. „To je takvo gostoprimstvo, tako da sam bez obzira na svoj konzervativni ukus uživao u tom jelu koje bi prosečan Srbin ovde drugačije okarakterisao.”

Rasim Ljajić, vicepremijer i predsednik SDPS-a, najneobičnije gastronomsko iskustvo doživeo je u izbornoj kampanji svoje stranke u Negotinu. „Obilazeći kuće, ispred jedne sam poslužen medom i vodom. To je bila siromašna porodica koja me je ugostila onim što je imala. Kada sam kašičicom pokušao da zahvatim med video sam da je pun mrava. Onda sam bezuspešno pokušavao da zahvatim med bez mrava, ali nisam uspeo. I da ne bih uvredio domaćine pojeo sam punu kašicu meda sa mravima.”

Kao veliku egzotiku Ljajić pamti ručak u Kini koji je bio čitav ceremonijal. „Kod njih je hrana kult, stolovi se okreću da bi gosti mogli da sipaju sva jela, ali ja ništa nisam mogao da jedem osim hleba, i samo sam menjao tanjire sa gostima pored sebe da se ne vidi da je čist. Volim domaću hranu i ne pravim eksperimente sa stomakom. Ne volim nikakve novine.”

Slavica Đukić Dejanović ministarka zdravlja upoznala je i zavolela Portugaliju gde živi njen sin. Kaže da pored fudbala i fada Portugalci mnogo vole bakalar. „Svaka domaćica bakalar sprema na svoj način i uvek je drugačiji, ali odličan. Jedan od omiljenih portugalskih kolača je pastićo de nata ( sličan minijaturnoj princes-krofni) a uz njega dobro ide klasičan espreso. U Portugaliji treba probati razne čorbe sa povrćem, ribu i plodove mora koje prave veoma ukusno tako da ne deluje dijetalno. I vina su im kvalitetna.”

Ministarka je najneobičnije jelo probala u Japanu. „Riba i pirinač su imali ukus sličan sušiju. Jelo za našu delegaciju je pripremljeno pred nama i bilo je mnogo ukusno. Uz to su poslužili vino. Volim sve kuhinje, a najviše portugalsku, kinesku i našu. Kada se službeno putuje, deo obaveze je da se proba domaća kuhinja i tako se upoznaje njihova kultura.”

Milan Božić, član predsedništva SNS-a kaže da sa putovanja pamti aerodrome i hotele, a da su ostalo sednice. „Zato je hrana valjda jedino što putniku koji nije turista obeleži neku zemlju ili kulturni prostor. Ako kineski restoran miriše na kobasice biće da ste u Nemačkoj, a ako pica miriše na beli luk onda je to Francuska ili Slovačka.”

Božić priča da je najbolje, a zapravo najčudnije, što je jeo bilo na rubu saharske pustinje u arapskim zemljama Magreba. „Tu su nekada indijski kuvari kuvali za naše radnike. Bila su to srećna vremena velikih poslova u arapskim zemljama. Kus-kus je neka vrsta suvog pilava a uz njega je išlo pečeno jagnje, opet sasvim suvo. To bi se i moglo nazvati arapskom kuhinjom. Indijci su jagnjad punili začinima pa čak i pticama i mesom čije nazive nisu umeli ni da nam prevedu na kolonijalni engleski. Svi su uživali i pili prošvercovano mlako pivo.”

Mesto menja ukus hrane i pića, kaže Čedomir Jovanović lider LDP-a. „Bila mi jedovoljna čaša malbeka, vina koje je Evropa zaboravila, u kafeu Totroni gde ga je i Borhes ispijao, da pomislim da je Buenos Ajres grad u kome bih mogao da okačim šešir i izaberem ga za svoj dom.” Jovanović je uveren da tajna argentinskog bifteka, jagnjeta i rebara nije u travi koju pasu životinje nego u činjenici da Argentinci žive „za kombinaciju osmeha i grča kojim pun stomak vaja vaša lica.”

Plehana baraka na 3.500 metara na čileanskim vulkanima postala je, kaže, njegov „Ric, Grand hotel, Blumental, Haris bar,” kada ga je u „ledenoj senci okamenjene lave” jedan čovek ponudio konzervama ključalog pasulja rekavši: „Ja sam Basta sa Kosova, kako je kod nas.”

Kao što neće zaboraviti kolašinski „cijepani sir”, Jovanović će upamtiti i da im je negde na Prokletijama krava iz logora uzela konzerve „red bula” i pocepala šatore. „Ostavila nam je konzerve „karneksovog” mesnog nareska dokazujući savršenstvo prirode. Ona srećna zbog „crvenog bika”, mi zbog toga što smo mogli da se opijemo mirisom prženog nareska.”

Ivana Anojčić

objavljeno: 06.01.2014.

Nastavak na Politika...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.