Mediji i ekonomska politika u Srbiji

Izvor: NoviMagazin.rs, 11.Apr.2020, 11:25

Mediji i ekonomska politika u Srbiji

Krajem prošle godine iz štampe je (u izdanju njegovog matičnog Tehnološko-metalurškog fakulteta) izašla knjiga profesora dr Petra Đukića “Bespuća ekonomske politike – tranzicija, institucije i razvoj”. Profesor Đukić spada u retke akademske radnike koji uz neophodno praćenje stručne literature izuzetnu pažnju poklanja privredno-ekonomskoj štampi, odnosno posmatra kako se u medijima i kroz medije prelamaju aktuelne ekonomske “teme i dileme”. Zato smo odlučili da ovde prenesemo >> Pročitaj celu vest na sajtu NoviMagazin.rs << deo iz knjige tome posvećen.

Pripremio: Mijat Lakićević

Mediji u Srbiji, bez obzira na njihov formalni pluralizam, skoro dve decenije nakon demokratskih promena i otvaranja zemlje na nižem su nivou profesionalizma nego što su bili u bivšoj Jugoslaviji, pa i u Srbiji u 20. veku. Tako su i u samom novinarstvu danas praznina i nedostaci koji doprinose lošim učincima ekonomske politike. Samo je jednim delom ova praznina nastala kao rezultat tehnoloških promena. Kažemo praznina jer je očigledno da je kratka internet ili televizijska poruka sa slikom postala snažan alat površnosti i neznanja. Svojevremeno su novinari koji su radili u ekonomskim glasilima ili privrednim rubrikama novina, radija i televizije prolazili posebne provere i osposobljavanja, bili upućeni na ličnu komunikaciju, prisustvovanje sednicama, stručnim i naučnim skupovima, kao i na mnoštvo ličnih kontakata.

TRADICIJA: Danas se novinarski tretman neke stručne ekonomsko-političke teme najčešće svodi na citiranje dve rečenice izrečene u mikrofon ili na kolegijalno komentarisanje po sistemu “listanja štampe”. Njihova znanja i orijentacije uglavnom proističu iz pretrage po internetu, elektronske razmene materijala, pitanja koja postavljaju jednim te istim ekspertima.

Da li je i u ranijim periodima bilo tako? Sudeći po iskustvima i svedočenjima iz ove oblasti, u vreme bivše Jugoslavije, pa i dobrim delom nakon njenog raspada, zadržan je dobar kritički diskurs u većini novina i medija koji su pratili ekonomsku politiku. Kritika ekonomske politike na izvestan način i u jednom periodu bila je prihvaćena od vlasti kao manji problem, a za novinare je to bilo sigurnije pribežište nego da su se bavili analizom spoljne politike, unutrašnjih političkih odnosa, demokratizacije i sl.

Pritisci na medije odnosili su se više na pisanje o vlasti i opoziciji nego o ekonomiji. Tako su se odmah nakon raspada zemlje i srljanja Srbije (u okviru SRJ) u jednu od najvećih hiperinflacija ikad zabeleženih, s velikom dozom sigurnosti u medijima mogle iznositi procene o pogubnosti loše vođene monetarne politike, kao i reakcijama na sankcije. Mnogi tadašnji mediji poput Borbe (do 1994), Naše borbe (1994-1998), Ekonomske politike (do 1998) pisali su kvalitetne tekstove, a kasnije su veoma stručne priloge o ekonomskim temama emitovali Studio B, Radio Beograd 2. i 3. program, BK televizija i konačno TV i radio B92. Bilo je i pojedinih studentskih glasila, kao što su Radio indeks ili radio-emisija u kojima su dopuštani izvesni kritički sadržaji o ekonomiji i politici. Bez obzira na loše uređivačke epizode koje su bile uvod u raspad zemlje (čuvena rubrika Odjeci i reagovanja), list Politika je bio kvalitetan izvor informacija. Stručni deo redakcija nekako je uspevao da radi svoj posao čak i u Ekspres politici ili pak TV Politici. Nekadašnji veliki ekonomsko-politički izazovi poput sankcija, hiperinflacije, privatizacije, restrukturiranja, velikih monetarnih promena, devalvacija ili velikih kriza i slomova berzi zahtevali su viši nivo dubljeg i temeljnijeg znanja nego što to ekonomske i političke teme zahtevaju danas. O tome imamo i svedočenja kvalitetnih novinara i urednika čuvenih i veoma kvalitetnih novina kao što su Ekonomska politika, Borba i Naša Borba, delom Politika, Privredni pregled… Tu su i novine iz lokala kao što su Kikindske, Pančevac, Užičke vesti, koje danas više ne postoje.

Sve je to na ovaj ili onaj način povremeno stavljano pod lupu cenzure, u čemu ni danas ne oskudevaju naši mediji. Međutim, sa stanovišta nekadašnjeg vremena to se moglo razumeti. Raspad zemlje, rat u okruženju, sankcije, hiperinflacija i ogromne društvene protivrečnosti davale su izvesni legitimitet onima koji su zahtevali da se, bar informativno, ne širi panika, kao što to mogu delovati vesti o eskalaciji hiperinflacije, nemaštine ili pogubnosti organizovanog (netržišnog) snabdevanja građana osnovnim namirnicama. Prenosili su prilično verno slike i prilike sa savetovanja ekonomista i njihove kritike na račun ekonomske politike. Zvanično jedina televizija s nacionalnom frekvencijom tada je bila u potpunosti pod kontrolom vlasti, odnosno osnivača (Vlade Srbije). Ona je davala ton ključnim izveštajima i analizama, ali se slobodno i kritičko privredno novinarstvo nekako probijalo, čak i postajalo dominantno.

NEKAD I SAD: Sadašnje informacije iz ekonomske politike i realnog privrednog sektora prilično se razlikuju od nekadašnjih. One nude brojne prednosti korisniku, koji u bilo kom trenutku može da “proveri” informaciju zahvaljujući Guglu. Međutim, veliki je problem u tome što nedostaju analize iz više uglova ili bar neophodno vreme da se one konsultuju. Verovatno ima više razloga za to. Navedimo nekoliko:

1. Novine je čitao daleko veći deo relevantne populacije nego danas. Današnja istraživanja govore da u Srbiji novine stalno čita svega oko četiri odsto stanovništva. Sa druge strane, pre dve decenije nije bilo interneta na kojem bi se mogla naći kratka, ali slikovita i skoro besplatna informacija.

2. Prevladavaje tabloida u konkurenciji za čitaoca. Tabloidi dominiraju jer su masovni, jeftini, površni i vulgarni.

Sa druge strane, ima indicija da je urušavanje pozicije štampanih medija došlo usled dva važna činioca:

– okončanje tradicionalne podele na prorežimske i slobodne, odnosno kritičke medije nakon 2000. Konkurencija na strani “slobodnih” novina bila je daleko veća jer se većina redakcija oslobodila direktnog političkog pritiska prethodne vlasti;

– novine (bilo listove bilo izdavačke kuće) pokupovali su novi vlasnici privatizovanih preduzeća, koji su i na taj način branili legitimitet svoje imperije.

Neki od njih su imali razloga da brinu o svom imidžu u javnosti, pa su pristali i da “plaćaju reket” pojedinim medijima koji su nastajali kao pečurke posle kiše, gladni senzacija i spremni na ucene.

Prethodno nastale, privilegovane televizije odmah su se približile novim “demokratskim” vlastima, odnosno vodećim političarima, maksimalno prilagođavajući sadržaje programa njihovim željama i interesima. Rezultat je bio sve veće razočaranje u medije, novine i novinare (kao po definiciji “nečije” eksponente). Zaražena medijska scena prenela se sa televizija i tabloida na internet, pa je danas verovatno jedna od najotrovnijih informativnih scena ona na društvenim mrežama.

ZAGAĐENJE: Mora se priznati da su danas, još uvek za nivo srednjeg dohotka, novine skupe. Pošto ne mogu u celini da se finansiraju prodajom ili oglašavanjem, u njihovo finansiranje se uključuje država. Razume se da je državna pomoć novinama pod kontrolom vladajuće strukture. Uticaj vladajuće partijske strukture dolazi i preko ekonomskih pritisaka na oglašivače tako što velika ekonomski moćna preduzeća preko kadrovske odgovornosti ne smeju da se oglašavaju u kritičkim ili tzv. opozicionim medijima.

Političkim zagađenjem medijskog prostora bavimo se iz sledećih razloga:

Prvo, nema sumnje da je današnja medijska scena u Srbiji veoma nepovoljna i pod pritiscima političkih sukobljavanja. O tome postoji sasvim dovoljno kvalifikacija kako sa strane Evropske komisije i Freedom House, pa i svedočenja s kojima se delimično složio i aktuelni predsednik Srbije, učestvujući u jednom panelu u okviru davoskog Svetskog ekonomskog foruma u februaru 2019.

Drugo, slab kvalitet i pristrasnost medija u Srbiji danas idu u pravcu degradacije informacija i analize, iz koje se ne može zaključiti ono što je bitno i korisno za čitaoce-slušaoce, pa i za nosioce ekonomske politike;

Treće, neprecizne informacije, kao i tendenciozne i neobjektivne i površne analize vode ka novim polarizacijama, pa i sukobima u narodu po etničkom principu. Ekstremni nacionalizam bio je u defanzivi sve do 2012, snažno se povukao i pred vanrednim stanjem koje je uslovio veliki poplavni talas 2014, a od tada je u narastanju u Srbiji i svim delovima bivše Jugoslavije;

Četvrto, sve veći broj tabloida, koji su vrsta senzacionalističkih novina koje nude atraktivne sadržaje kroz koje se provlače šokantne vesti, fotografije i poruke s političkom sadržinom, usmerene na diskvalifikaciju i diskreditaciju bilo koga.

To koga će tabloidi da “ocrne” zavisi uglavnom od novca i političke moći. Naime, ako neko ima dovoljno novca, u postojećem medijskom haosu i bez institucionalne odgovornosti medijskih kontrolnih tela od “uslužnih novinara” može naručiti skoro bilo kakvu “priču” za političku i populističku upotrebu.

Tokom nekoliko poslednjih godina javili su se znani i neznani pojedinci koji su upućivali preteće poruke novinarima zbog toga što pišu na sopstveni način, uglavnom kritički u odnosu na vlast, nacional-patriotsku opciju, prepoznatljivu kroz mnoštvo udruženja koja pripadaju “novoj srpskoj desnici”. Međutim, kritičko i slobodno novinarstvo nemoguće je potisnuti bilo zastrašivanjem, ekonomskim pritiscima ili pretnjama. U 2018. u svetu je stradalo oko 80 novinara, a 65 ih je stradalo 2017. U Srbiji smo već imali tzv. “ratna” stradanja novinara, na ulici ili u njihovim stanovima. U vremenu kada nastaje ovaj tekst, upućene su ružne pretnje novinarki N1 Zani Cimili, upravo po etničkom principu.

TRANZICIJA NOVINARSTVA: Za ovu priliku treba podsetiti da je velika izdavačka kuća Privredni pregled, pored ostalog, izdavala i dnevne novine Privredni pregled. Kako je došlo do toga da se u Kraljevini Jugoslaviji marta 1923. počne da štampa jedini privredni list na Balkanu, nije poznato, ali je to definitivno bio istorijski događaj. Privredni pregled je bio na putu da sastavi 100 godina postojanja i izlaženja, ali je ipak ugašen početkom druge decenije 21. veka.

Donosio je različite privredne vesti i analize, od onih sa svetskih berzi do vesti o uporednim cenama sena, pasulja, jaja, čak i životinjskih papaka i svinjske dlake, na dobrom delu pijaca u Kraljevini. Naravno, nakon Drugog svetskog rata pisao je o svemu, a posebno o privrednoj izgradnji, kasnije o samoupravnoj transformaciji, pa i hiperinflaciji, tranziciji. Objektivno gledano, ekonomska analiza i kritike u ovom glasilu bile su mnogo slobodnije u odnosu na ideološko-političke sadržaje tog vremena. Krajem 20. veka izdavačka kuća Privredni pregled, pokušavajući da preživi, dospeva u vlasništvo hemijske industrije (Grmeč), a negde početkom 21. veka nestala je u “lavirintima tranzicije”, a list Privredni pregled ugašen je koju godinu kasnije. Paradigmatičan je primer Ekonomske politike, glasila koje je osnovano od izdavačke kuće Borba već 1952. Bila je čast objavljivati tekstove u tom ekonomskom nedeljniku, dati intervju ili napisati ekspertski stav. To je bio odličan izvor privrednih informacija, pogotovo u vreme kada nije bilo interneta. Za ekonomiste, privrednike – praktičare i teoretičare – bila je to prilika za žustre polemike, pa i veoma kritičke stavove po politički sistem, koje je taj isti sistem tolerisao. Nažalost, usledila su ekonomski i politički teška vremena. Ekonomska politika je ostala nezavisna, ali izgleda suviše “kritička novina” za čelnike vlasti tokom devedesetih. Vladajuća elita jednostavno je isterala celokupnu redakciju Ekonomske politike iz prostorija u zgradi Borbe 1998. Mali deo novinara lojalnih vlasti ostao je da radi u publikaciji koja je i dalje nosila naslov Ekonomska politika, ali to više nije bio kritički nedeljnik. I on je konačno ugašen jer nije mogao da opstane na čitalačkom tržištu.

Glavnina redakcije uništene Ekonomske politike preduzela je samostalni novinarski projekat koji su nazvali Ekonomist magazin. Redakcija je pripremila publikovanje prvog broja časopisa, krajem marta 1999, ali pošto je NATO agresija počela već 24. marta, publikovanje je odloženo, pa je Ekonomist magazin počeo da izlazi tek u leto 1999. Na izvestan način Ekonomist magazin je bio naslednik slavne Ekonomske politike, čiji renome nikada nije dostigao. Nije ostao u akcionarskom vlasništvu novinara – pokretača i osnivača, pa je, naročito nakon izbijanja globalne krize, sve više tavorio u ekonomsko-finansijskim nevoljama, da bi konačno bio ugašen 2012.

Evidentno je da sa zvanične ekonomsko-političke scene nema interesovanja za poboljšanje ekonomskog informisanja iako još uvek postoje odlični ekonomski novinari koji rade u pojedinim nedeljnicima ili internet portalima. Sve što oni prezentuju dostupno je malom broju korisnika. Istovremeno, vidljivi su i procesi u kojima su intelektualci, kritičari postojećeg stanja ekonomije i politike, sve više predmet napada pojedinih predstavnika vladajuće strukture, a predmet napada su sve češće novinari Danasa, NIN-a, N1, Peščanika jer su analiza ili osvetljavanje ekonomskih činjenica predmet vidljivog besa vladajuće strukture.

Smatramo da ekonomske, kao i druge stručne novine i publikacije od javnog značaja imaju veću težinu od dnevno-političkih, pa je utoliko bitnije da se profilišu neke nove, makar i u elektronskoj formi. Za to ima potrebe i sigurno će doći vreme. Porast dohotka, bolja organizacija privrednog života i normalizacija političkog života u zemlji mora dovesti do poboljšanja kvaliteta privrednog informisanja. Demokratizacija opšteg političkog prostora i drugačija društvena klima mogu doprineti preobražaju u novinarstvu, ali samo kratkoročno. Suštinski, za odgovornije medije, kao i za reforme u srpskom društvu uopšte, najvažniji uslovi su jačanje institucija, kvalitetnije i sveobuhvatnije obrazovanje i kultura.

Slobodan Simić: Univerzalni novinar

Bez obzira na to što je tema o kojoj pišemo veoma ozbiljna, čak civilizacijski i kulturno neuralgična, prezentiramo jednu satiričnu verziju tranzicije novinarskih kuća i novina nakon privatizacije u Srbiji.

Burazere, pomagaj, akobogaznaš, ti poznaješ razne ljude! Da se ne lažemo, ja o novinama pojma nemam, od novina sam ponekad čitao Sport i davno Start, a u životu nisam upoznao ni jednog jedinog novinara. Ali sada pod hitno moram da nađem jednog! A u sve ovo me je uvalio moj pašenog Milović, znaš ga ti, što radi u opštini. Zvao mene onomad, kaže: Gazda Žile, treba da se privatizuje lokalna novina Zapadni glasnik, pa bi mogao da se javiš na tender. Lepo sam mu rekao da sam već privatizovao sve što sam hteo i da pojma nemam o novinama.

Ali kad mi je Milović rekao da novine imaju trista kvadrata svog prostora u centru ipak sam se predomislio. Normalno, pobedio sam na tenderu, kao i obično, pašo bio u komisiji, i postanem ja vlasnik Zapadnog glasnika. E sad, jedini uslov novom vlasniku bio je da mora da nastavi prethodnu delatnost, tj. da izdaje novine. Šta je, tu je. Novinara ukupno četvoro, kad sam video kolišne su im platice nije mi to predstavljalo neki problem. Odmah sam tu njihovu ekipu, oni to zovu “ redakcija”, nabio u jednu sobicu, a ostale prostorije sam izdao kao poslovni prostor. E, onda su krenuli problemi s tim novinarima. Jedna žena nije htela da radi u nehumanim uslovima, druga je odbila da piše o uspesima mog pašenoga, treća je smatrala da je vernost u braku nekakav poseban kvalitet. Sve u svemu, ja njima isplatim tu siću otpremninu, sve po ugovoru. Na kraju mi ostane samo jedan, neki sa bradicom. Rekli mi da on piše i pesme, pa sam hteo da budem prema njemu maksimalan.

Doneo sam mu viski i pitao ga drugarski za koje pevače piše pesme. Kako se taj razjario! Jedva sam skapirao da uopšte ne piše pesme za pevače nego nešto ni za koga. E, onda kad su najzad odštampane te moje novine, trebalo ih je podeliti malo u opštini, da im zamažem oči, a bilo je i nekih starih pretplatnika. Kažem ja tom mom novinaru “bradici” da odnese i podeli novine po spisku. Pojma nemam šta je njemu bilo, počeo je nešto da trabunja o svom fakultetu, masteru, nagradama, knjigama i na kraju tirade mi je dao otkaz i otišao.

Čudni ljudi, ti novinari. Šta je problem u tome da novinar deli novine, pa to mu je valjda zanimanje. I tako, sad hitno tražim novinara koji ume i da napravi novine i da ih podeli. Istina, valjalo bi i da nekad pospremi i očisti tu njihovu “redakciju” i opere šoljice. Dajem duplu platu.

Dakle, poznaješ li ti nekog univerzal novinara, burazere?

(Uz dopuštenje autora, aforističara i satiričara dr Slobodana Simića)

Nastavak na NoviMagazin.rs...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta NoviMagazin.rs. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta NoviMagazin.rs. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.