Izvor: Vostok.rs, 08.Avg.2022, 07:52
Dogovor komande NATO sa hrvatskim i muslimanskim liderima u Splitu oko izvođenja napadne operacije na Republiku Srpsku Krajinu u Republiku Srpsku
Priredio Boško Antić, kontraadmiral u penziji
AGRESIJA HRVATSKE U BOSNI I HERCEGOVINI
Od početka jugoslovenske krize Hrvatska je otvoreno iskazala svoje pretenzije na teritoriju Bosne i Hercegovine najavljujući inkarnaciju Nezavisne Države Hrvatskesve do reke Drine. Hrvatski predsednik Franjo Tuđman izjavio je tih dana da je Nezavisna Država Hrvatska „povijesna težnja hrvatskog naroda“, a Dalibor Brozović da se „pobijanjem“ hrvatskih zastava na Drini, iscrtava istočna granica Nezavisne Države Hrvatske.
Već u leto 1991. godine planski se upućuju muslimanski mladići iz BiH na tromesečne poliicijske kurseve u Hrvatsku. Mnogi od njih bili su uključeni u borbena dejstva koja su vođena sa srpskim snagama u Hrvatskoj, a kasnije obučeni raspoređivani su u policijske stanice širom Bosne Hecegovine. U skladu sa međusobnim dogovorom kasnije su uspostavljeni „Obučni centri“ gde je vršena obuka pripadnika Armije Bosne i Hercegovine od 1991-1992. godinei, posebno, „Obučni centri“ u kojima su obučavani piloti Armije Bosne i Hecegovine.
U Rijeci, Zagrebu i Sisku formiraju se jedinice Armije Bosne i Hercegovine koje se nakon kratke obuke i naoružavanja upućuju u srednju Bosnu, bihaćku enklavu i Bosansku Posavinu. Među njima je bila i zloglasna „Handžar divizija“, formirana u Sisku.
„Američko oružje koje je ranije dato avganistanskim mudžahedinima najvećim delom iz Kabula organizovano se preseljava bosanskim muslimanima“ . Komitet za sankcije Ujedinjenih nacija saopštio je 2. juna 1994. godine da je u posedu dokumentacije da Iran, Turska i Malezija preko Hrvatske krijumčare oružje u bivšu Bosnu i Hercegovinu.
Predsednik SR Jugoslavije, Zoran Lilić, izjavio je 24. jula 1994. godine: „Mi imamo i podatke prema kojima je krajem maja 1994. godine, preko teritorije Hrvatske, uvezeno preko 260 tona naoružanja i municije što su finansirale neke muslimanske zemlje“.
Samoproglašena međunarodna zajednica je od početka jugoslovenske krize i tokom čitavog rata u Bosni i Hervcegovini imala negativan stav prema Srbima, otvoreno se stavljajući na stranu Bošnjaka i Hrvata. I pored nametnutih sankcija i embarga na uvoz naoružanja nesmetano su snage bosanskih muslimana snabdevane naoružanjem, municijom i prehrambenim artiklima, uključujući čak i korišćenje kamiona UNHCR.
Regularna vojska Hrvatske je u više navrata izvršila agresiju na Bosnu u Hercegovinu:
- Vojska Hrvatske prešla je reku Savu i okupirala opštinu Brod, a hrvatski i muslimanski ekstremisti su 26. marta 1992. godine u srpskom selu Sijekovac izvršili masakr nad Srbima. Hrvatsko vijeće obrane, pojačano pripadnicima redovne Vojske Hrvatske, potisnulo je srpske dobrovoljce i JNA južno od grada. Do kraja maja 1992. godine Hrvatsko vijeće obrane i vojska Republike Hrvatske zauzeli su Modriču i Derventu. Zauzimanjem Modriče prekinuta je posljednja putna veza između zapadnih i istočnih oblasti pod kontrolom Vojske Republike Srpske, to jest između većeg dela Republike Srpske i Republike Srpske Krajine sa Srbijom. Prekidom putne veze sprečeno je organizovano snabdevanje Banjalučke krajine i velikog dela Republike Srpske Krajine, što je ubrzo dovelo do protivnapada Vojske Republike Srpske na snage Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske što je dovelo do proboja koridora.
- Vojska Hrvatske i paravojne grupe domaćih Hrvata su 1. aprila 1992. godine nastupale od Livna prema Kupresu i izvršili pokolj srpskog stanovništva u selu Molovan.
Napad na prostor Kupresa 3. aprila 1992. godine izvele su Oružane snage Republike Hrvatske, Zbora narodne garde (ZNG), sa paravojnim formacijama, koje je organizovalo rukovodstvo Hrvatske demokratske zajednice Kupresa, Duvna i Livna, kao i paravojne formacije Hrvatske stranke prava. U tom zločinačkom pohodu učestvovale su elitne jedinice regularne hrvatske vojske: 106. osiječka brigada, 101. zagrebačka brigada HV, Studentska bojna HV „Kralj Tomislav“ iz Zagreba, Specijalna jedinica „Žuti mravi“ iz Vukovara, Jedinica za posebne zadatke Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske, Bojna „Zrinjski“.
Ovaj napad hrvatskih snaga na okolinu Kupresa 3. aprila 1992. godine izveden je u vreme kada je Bosna i Hercegovina još uvek bila sastavni deo SFR Jugoslavije. Važno je istaći da početkom aprila 1992. godine na području Kupresa nije bilo jedinica JNA.
- Sedam meseci pre potpisivanja Splitske deklaracije Hrvatska vojska je 29. novembra 1994. godine ušla na teritoriju Bosne i Hercegovine i napala položaje Drugog krajiškog korpusa VRS. Cilj je bio ovladati dominantnim visovima planine Dinare i stvoriti uslove za kontrolu delova Dinare i Livanjskog polja. Istovremeno je Hrvatsko vijeće obrane, u sadejstvu sa Hrvatskom vojskom, na pravcu Livno-Glamoč, izvršilo napad na Glamočku brigadu VRS.
Angažovane snage za ova dejstva obrazovane su u Operativnu grupu „Sjever“ (Zborno mesto Split). Komandant je bio Ante Gotovina, a činile su je sledeće jedinice: 4. gardijska brigada „Pauci“ iz Splita, 7. gardijska brigada „Pume“ iz Varaždina, 5. gardijska brigada „Sokolovi“ iz Vinkovaca, 40. inžinjerijski bataljon iz Splita, 60. domobranska pukovnija Hrvatske vojske, 6. domobranska pukovnija iz Splita, 114. brigada iz Splita, 1. hrvatski gardijski zdrug, 14. artiljerijski divizion iz Šibenika, 22. diverzantski odred HVO, jedinica posebne namjene Hrvatskog vijeća obrane i Specijalna jedinica MUP-a Hrvatske Republike Herceg-Bosna.
PRETHODNICA SPLITSKOJ DEKLARACIJI
Odmah na početku sukoba u BiH 21. jula 1992. godine predsednik Hrvatske Franjo Tuđman i Republike BiH Alija Izetbegović potpisali su u Zagrebu Sporazum o prijateljstvu i saradnji Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ugovor je potpisan mesec dana kasnije od proglašenja ratnog stanja i opšte mobilizacije od strane Predsedništva BiH, a kao agresore navelo je Srbiju i Crnu Goru, „bivšu JNA“ i "ekstremni" deo Srba u BiH. Takav dogovor hrvatske i muslimanske stane omogućio je oružana dejstva hrvatskih snaga u pograničnim područjima BiH.
U skladu sa razvojem situacije 23. septembra 1992.godine u Njujorku je potpisan dodatak Sporazumu o prijateljstvu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine prema kojem su prediđene „zajedničke vojno-obrambene aktivnosti protiv srpskog agresora“.
Vašingtonski sporazum potpisali su premijer promuslimanske vlade Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić, ministar inostranih poslova Hrvatske Mate Granić i predsednik Hrvatske zajednice Herceg Bosne Krešimir Zubak u Vašingtonu 18. marta 1994. godine, na osnovu čega je teritorija BiH pod kontrolom hrvatskih i muslimanskih snaga podeljena na deset kantona. Sporazum je kasnije međusobno ratifikovan u Beču. Važno je istaći da je Vašingtonski sporazum postignut pod pokroviteljstvom američke administracije i njime je uspostavljena Muslimansko-hrvatska Federacija Bosne i Hercegovine. Ona je, kako su potpisnici tvrdili, uspostavljena sa ciljem eliminisanja dominacije jedne etničke grupe nad drugom i zaustavljanja agresije Srba.
Vašingtonskim sporazumom završen je muslimansko-hrvatski rat i uspostavljen savez Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane protiv Vojske Republike Srpske. Uz zdušnu podršku Hrvatska je obezbijeđena američkim vojnim nadzorom Vojnog profesionalnog resursa MPRI. Vojni profesionalni resusr angažovan je zbog postojanja embarga OUN na oružje koji je i dalje bio na snazi, da bi se navodno pripremila Hrvatska vojska za učešće u Partnerstvu za mir. Ova organizacija je trenirala oficire i osoblje Hrvatske vojske, prema dogovoru, četrnaest sedmica od januara do aprila 1995. godine. Takođe se spekulisalo da je Vojni profesionani resurs (MPRI) Hrvatskoj pružao doktrinarne savete, planirao scenarije i ustupao satelitske i obavještajne informacije američke vlade. Vojni profesionalni resurs i hrvatski politički zvaničnici odbacili su takve spekulacije, što je bilo očekivano.
U novembru 1994. godine SAD su jednostrano prekinule embargo Ujedinjenih nacija na uvoz oružja koji je bio na snazi za prostor zemalja bivše Jugoslavije. To je omogućilo Hrvatskoj vojsci da se snabdije isporukama oružja koje je stizalo za muslimane kroz Hrvatsku. Američko učešće u naoružavanju hrvatskih i muslimanskih snaga bila je nova strategija predsednika Bila Klintona od februara 1993. godine da se SAD angažovanije uključe na Balkanu.
SPLITSKA DEKLARACIJA
Prethodni sporazumi između Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića nisu podrazumevali potpuno vojno savezništvo i zbog čega je došlo do skoro dvogodišnjeg međusobnog sukoba Bošnjaka i Hrvata. Bez obzira na sve Alija Izetbegović je izjavljivao da još nije vreme za vojni sporazum sa Hrvatskom, jer bi to srpski narod „sigurno shvatio kao otvorenu pretnju“, te da bi „bilo bolje ostaviti još malo prostora za delovanje međunarodnog faktora“.
Proizlazi da je Sporazum u Splitu posledica razvoja događaja oko Bihaća i Srebrenice. Situacija na frontu nije se razvijala planski po Armiju Republike Bosne i Hercegovine. Rukovodstvo Republike Bosne i Hercegovine shvatilo je da ne može držati područje, pa je zatražilo hrvatsku vojnu intervenciju. Apel načelnika Štaba Armije Bosne i Hercegovine Rasima Delića još 29. juna 1995. godine podržao je predsednik Turske Sulejman Demirel, prilikom susreta na Brionima sa predsednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom, sledećeg dana.
Splitski sporazum ili Splitska deklaracija, koju su 22. jula 1995. godine u Splitu potpisali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, dozvolio je raspoređivanje regularne Hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini i pomoć Armiji BiH. Pored Izetbegovića i Tuđmana, sporazum su potpisali predsednik Federacije BiH Krešimir Zubak i predsednik Vlade Federacije BiH Haris Silajdžić, uz posrednovanje predsednika Turske Demirela. U sporazumu je posebno izražena potreba za hrvatskom vojnom intervencijom, posebno, u području Bihaća te da se u narednom periodu obezbedi potpuna koordinacija međusobnih aktivnosti.
Izaslanstvo Republike Hrvatske predvođeno predsjednikom Republike Hrvatske dr Franjom Tuđmanom, izaslanstvo Republike Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine predvođeno predsjednikom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem i predsjednikom Federacije Bosne i Hercegovine Krešimirom Zubakom, nakon razgovora u Splitu, dana 22. srpnja 1995. godine, usvojili su:
DEKLARACIJU
o oživotvorenju Sporazuma iz Vašingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije
i postizanju političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice
Potvrđujući čvrsto opredjeljenje i političku volju za jačanje suradnje i savezništva hrvatskog i bošnjačkog naroda u sudbonosnim trenucima za opstojnost dvaju naroda suočenih s pojačavanjem nasilja na okupiranim područjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s neizvjesnošću mirovnog procesa i s nedjelotvornošću međunarodne zajednice;
Utvrđujući da su zaposjedanje i napadi na „zaštićene zone“ UN u Bosni i Hercegovini i zajedničke vojne operacije bosanskih i hrvatskih Srba protiv „zaštićene zone“ UN u Bihaću, oružane provokacije u drugim područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te odbijanje svakog mirovnog plana sa strane bosanskih i hrvatskih Srba, dio jedinstvene i zajedničke strategije nastavka agresije i pokušaja zadržavanja okupiranih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine u cilju stvaranja „velike Srbije“ pod vodstvom i uz punu odgovornost političkog i vojnog vrha „SRJ“ (Srbije i Crne Gore);
Utvrđujući da nastavak agresije i nasilnih pokušaja zadržavanja okupiranih područja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te nedostatni rezultati mirovnog procesa, nalažu vodstvima Hrvatske i Bosne i Hercegovine da temeljito i cjelovito razmotre stanje u regiji sa stanovišta očuvanja nacionalne opstojnosti hrvatskog i bošnjačkog naroda i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine;
Iskazujući neopozivu potporu provedbi Sporazuma iz Vašingtona o uspostavi Federacije, te njenom konfederalnom pozvezivanju s Republikom Hrvatskom;
Uvjereni da je takva snažna, međunarodno afirmirana, teritorijalno održiva, gospodarski razvijena i demokratski uređena Federacija nezamjenjiv državno-politički okvir, povijesni interes i najsigurniji oblik zaštite i ostvarivanja jednakopravnih nacionalnih, političkih i drugih interesa hrvatskog i bošnjačkog naroda;
Uvjereni takođe, da se na osnovi ostvarenja takve Federacije hrvatskog i bošnjačkog naroda može uz pomoć međunarodne zajednice postići rješenje krize i postaviti temelj novog uravnoteženog regionalnog poretka kao jamstva mira, stabilnosti, sigurnosti i razvoja;
Pozivajući hrvatske Srbe da preispitaju aktualnu militantnu politiku i prihvate mirnu reintegraciju u ustavni poredak Republike Hrvatske, a bosanske Srbe da prihvate plan Kontaktne skupine; Pozivajući „SRJ“ (Srbiju i Crnu Goru) da odustane od agresije, radi stvaranja „velike Srbije“, prestane pružati vojnu pomoć ekstremistima u Kninu i na Palama i pristupi međusobnom priznanju u međunarodno priznatim granicama Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine;
Potvrđujući spremnost na djelatni doprinos naporima za hitno oživljavanje mirovnog procesa na temelju prihvaćanja Plana Kontaktne skupine u Bosni i Hercegovini, te mirne reintegracije privremeno okupiranih teritorija Republike Hrvatske;
Ističući posebno da će svako produženje postojeće neučinkovitosti UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini, te neprimjenjivanje mandata UNCRO u Hrvatskoj voditi odluci o otkazivanju produžetka mandata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini;
Podržavajući odluku o upućivanju Snaga za brzo djelovanje i zajednički utvrđujući da sva pitanja njihova dolaska, mandata i raspoređivanja trebaju biti uređena posebnim sporazumom sukladnim suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine;
Ističući zajednički stav da odluka o ukidanju embarga na oružje treba istodobno biti primjenjena na Bosnu i Hercegovinu i na Hrvatsku;
Uvjereni da „SRJ“ (Srbija i Crna Gora) snosi posebnu odgovornost za nastavak krize i smatrajući da je potrebno održati i osnažiti režim sankcija Vijeća sigurnosti UN;
Odbijajući zamisli o obnavljanju ili uspostavi bilo kakve nove „jugoslavenske“ državne zajednice, smatrajući ih uporednom i rezervnom varijantom velikosrpske hegemonije, te podupirući normalizaciju u regiji na osnovi suverenosti, neovisnosti i cjelovitosti;
Potvrđujući interes za hitnom provedbom navedenih načela Deklaracije, dogovoreno je:
1. Proširenje i jačanje obrambene suradnje na temelju Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine od 21. srpnja 1992. godine. U tom pogledu Republika i Federacija Bosne i Hercegovine uputile su Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je Republika Hrvatska prihvatila.
Dogovoren je i nastavak suradnje i stalna koordinacija obrambenih djelatnosti između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Dogovorena je i suradnja Glavnog stožera Hrvatske vojske sa Združenim stožerom ARBH i HVO radi koordinacije obrambenih djelovanja u oblasti zapovijedanja, logistike, vojnoindustrijske proizvodnje, komunikacijskih sustava, informacijsko-analitičkih potreba i drugim oblastima.
2. Osnivanje političko-pravne stručne skupine sa zadaćom da hitno analizira i predloži rješenja za integriranje funkcija vlasti Republike i Federacije BiH;
3. Upućivanje poziva za sastanak skupine 22 zemlje članice „Prijatelja Federacije“ na visokoj razini radi hitnih donacija i pomoći u suočavanju s humanitarnom i izbjegličkom katastrofom i razmatranja trajne zajedničke strategije obnove i razvoja;
4. Održavanje redovnih i stalnih političkih konzultacija radi ostvarivanja načela i dogovora ove Deklaracije, te pripremanja pravnih, političkih i drugih osnova za uspostavu konfederalnih veza s Republikom Hrvatskom.
Deklaraciju su potpisali dr. Franjo Tuđman, Predsjednik Republike Hrvatske, Alija Izetbegović, Predsjednik Predsjedništva Republike BiH, Krešimir Zubak, Predsjednik Federacije BiH i Haris Silajdžić, Predsjednik Vlade BiH.
Puni naziv Splitskog sporazuma, tj. Splitske deklaracije je „Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Vašingtona o zajedničkoj odbrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja u skladu s naporima međunarodne zajednice”. Potpisivanju ovog sporazuma pored predstavnika američke administracije bili su prisutni ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Hrvatskoj Piter Galbrajt i ambasador Nemačke kao predstavljajući Evropske unije.
Splitski sporazum je prekretnica u ratu u Bosni i Hercegovini, kao i važan faktor u ratu u Hrvatskoj. Ovo je obezbedilo raspoređivanje velikog broja jedinica Hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini i zauzimanja strateških pozicija u operaciji „Ljeto ’95“, a potom brzog osvajanja Knina kao administrativnog i vojnog sedišta Republike Srpske Krajine.
Sporazumom je dao mogućnost proširenja teritorije pod kontrolom Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane iz operacije „Zima ’94” napredovanjem iz Livanjskog polja. Takav manevar trebao je oslabiti pritisak na Peti korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine, i dovođenje Hrvatska vojske u bolji položaj za direktan udar na Knin. U operaciji „Ljeto 95“, kojom je komandovao potpukovnik Hrvatske vojske Ante Gotovina, 28-29. jula zauzeto je Bosansko Grahovo i Glamoč. Ofanziva je dovela Hrvatsku vojsku u povoljnu operativnu poziciju, jer je odvojen Knin od Republike Srpske i Savezne Republike Jugoslavije, a zauzimanjem Bosanskog Grahova i Glamoča prekinut je jedini direktan put između njih.
Ciljevi hrvatskih snaga bili su usklađeni sa opštim ciljem koji je proklamovan na početku angažovanja Hrvatske vojske u napadu na Vojsku Republike Srpske a to je - zaustaviti ofanzivu na Bihać, onemogućiti pad Bihaća, zatim „osloboditi“ Glamoč i Grahovo i stvoriti preduslove za „oslobođenje“ Knina i ostalog područja u Severnoj Dalmaciji i Lici. Napad na Glamoč i Grahovo bio je deo jedinstvene operacije Hrvatske vojske koja je realizovana sa jednim ciljem, jedinstevenim snagama i pod jedinstvenom komandom.
Hrvatske snage za ostvarenje ovih ciljava grupisane su u dve grupe i rezervu:
- Snage za napad na Grahovo: 4. gardijska brigada Hrvatske vojske, 7. gardijska brigada Hrvatske vojske, 8. gardijska brigada Hrvatske vojske i bataljon/114. brigada Hrvatske vojske.
- Snage za napad na Glamoč: 1. gardijska brigada Hrvatske vojske, 1. hrvatski gardijski zdrug, 81. gardijska bojna Hrvatske vojske, Specijalne postrojbe MUP-a Hrvatske Republike Herceg-Bosna, 1. gardijska brigada Hrvatskog vijeća obrane, 2. gardijska brigada Hrvatskog vijeća obrane i 3. gardijska brigada Hrvatskog vijeća obrane.
- Snage u rezervi: 114. brigada Hrvatske vojske (bez jednog bataljona), 40. inžinjerijski bataljon Hrvatske vojske, jedinice posebne namene „Gavran 2“ Hrvatskog vijeća obrane, vod Drugog bataljona 12. brigade Hrvatske vojske i 126. pukovnija iz Sinja.
Operacija „Maestral“ naziv je zajedničke vojne operacije hrvatskih i muslimanskih snaga u kojoj su ubijena 655 i prognane 125.000 srpska stanovnika Republike Srpske. Ova vojna operacija predstavljala je nastavak operacije „Oluja“ i prethodnica operacije„Južni potez“. Trajala je na širokom frontu od 8. septembra do 17. septembra 1995. godine. Operacija „Maestral“ bila je prva veća vojna operacija združenih snaga Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine, u kojoj su okupirani veći prostori Republike Srpske uključujući gradove Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa i Ključ.
Na osnovu Splitske deklaracije o „zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rešenjau skladu sa naporima međunarodne zajednice“, a u cilju stvaranja povoljnih uslova za predstojeće mirovne pregovore, hrvatsko rukovodstvo je odlučilo da izvede operaciju pod nazivom „Una“ na severozapadonom delu ratišta Republike Srpske u kojoj je Hrvatska vojska sa teritorije Republike Hrvatske napala tri zapadnokrajiške opštine Republike Srpske (Novi Grad, Kostajnicu i Kozarsku Dubicu). Cilj operacije bio je da se izvrši nasilno forsiranje reke Une i reke Save i stvoriti mostobran, odbaciti snage Vojske Republike Srpske i produžiti dejstva na pravcima Novi Grad – Prijedor i Kozarska Dubica – Knežica – Prijedor. Prema tom planu nakon zauzimanja Prijedora stvorili bi se povoljni uslovi za dalja dejstva prema Banja Luci i izbijanje na reku Vrbas. Operacija je počela 18. septembra 1995. godine, ali se završila već idućeg dana teškim porazom Hrvatske vojske.
Operacija „Južni potez” bila je poslednja ofanziva Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane u ratu u Bosni i Hercegovini i odvijala se od 8. do 11. oktobra 1995. godine. Cilj operacije bilo je pružanje pomoći Armiji Republike Bosne i Hercegovine čije su pozicije oko grada Ključa, zauzete tokom operacije „Maestral”, bile ugrožene kontraofanzivom Vojske Republike Srpske. Ciljevi operacije „Južni potez” uključivale su zauzimanje Mrkonjić Grada i pozicija na planini Manjači što bi omogućilo Hrvatskoj vojsci i Hrvatskom vijeću obrane da direktno ugroze Banja Luku. Takođe, ofanziva je imala cilj zauzimanje hidroelektrane Bočac, jednog od poslednjeg značajnog izvora električne energije pod kontrolom Vojske Republike Srpske u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Kombinovane snage Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane bile su pod komandom Ante Gotovine.
Može se istaći da su ofanzive Hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini, uz podršku Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane, kao i NATO bombardovanje Republike Srpske, promenile ravnotežu u ratu u Bosni i Hercegovini i ubrzale početak mirovnih pregovora, što je rezultiralo Dejtonskim mirovnim sporazumom.
NASTAVAK >>>
.jpg)
