Izvor: Blic, 03.Dec.2005, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Zavladaše ravnateljice
Zavladaše ravnateljice
To još nikad nigde nije bilo. A desilo se u savremenom hrvatskom kazališnom životu - na čelo teatara stadoše žene. Njih petnaestak na naše tri - Borku Pavićević, Anju Sušu i Slobodanku Aleksić.
U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu odnedavno je prvi put nakon 111 godina od osnivanja stala na čelo kuće kao ravnatlejica jedna žena - dr Ana Lederer. Uz bok joj se našla kao direktorica Drame Sanja Ivić, dugogodišnja dramaturškinja >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << istog teatra, krajem prošle godine ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih, umesto Slobodana Šnajdera, postala je pozorišna kritičarka Dubravka Vrgoč. I dve manje zagrebačke scene vode dame - kazalište 'Žar ptica' i Dječje kazalište 'Dubrava', kao i još nekoliko hrvatskih plesnih i dečjih ansambala. Ne zaboravimo da je na čelu festivala 'Eurokaza' Gordana Vnuk.
Od nove godine na čelo Narodnog kazališta u Varaždinu poslata je iz zagrebačkog HNK Jasna Jakovljević. U Osjeku je kao v.d. imenovana Marijana Fumić. A u Puli na čelo Gradskog kazališta Pula stala je Aleksandra Broz, unuka slavnijeg dede zvanog Tito.
Dve prvakinje baleta su odnedavno na čelu plesnih ansambala - u Zagrebu Irena Pasarić, a u Splitu Almira Osmanović.
Možda se ovaj talas dama na čelu pozorišta desio zato što su gradski oci uprli oči u izuzetno uspešno vođenje teatra energične i nadahnute Mani Gotovac.
Kako su gotovo svi teatri u Hrvatskoj u velikim dugovima, koje su napravili dosadašnji čelnici, predstavnici muškog pola, zagrebački 'Nedeljni vjesnik' smatra da su 'žene na glavnim pozicijama nesklone neobuzdanom trošenju novca, a spremne da smisle intrigante programe'. Dakle, ima nade kad su na čelu kazališta štedljive kućanice, i još intelektualke. Samo da im dostane 'strpljivosti u njihovoj provedbi', na kraju piše još jedna pripadnica ženskog roda Helena Braut.
Gubilište
Hteli mi to da priznamo ili ne, domaća javna scena je, mimo svih savremenih i demokratskih standarda, umesto res publica, u smislu zajedničkog vdobra i metakontrolne instance koja treba da posreduje između društva i države (odnosno institucija) postala svojevrsno gubilište, na koje se izvode oni kovji su spremni za odstrel. Gotovo da nema domaće TV koja nije u svoj program uvrstila emisije koje se na manje ili više otvoreni način služe zamenom svtvarnih gubilišta njihovom simboličkom varijantom.
Nahuškavanje mase gledališta na osobu koja će, izgubi li u duelu, klopci, zamci... biti žrtva prineta na oltar demokratije, najbolji je način da se masa mobiliše. Premoć mase nad žrtvom ne samo da je ogromna, već predstavlja i krajnje bezopasan poduhvat, kako za medije kao organizatore, tako i za gledaoce kao učesnike. Konkurentska logika na kojoj posluju savremeni mediji pravda se tezom da oni samo organizuju prostor u kojem će se žrtva, shodno stepenu opremljenosti za nastup, sama namestiti za odstrel. Stvar bi mogla i tako da deluje kada ne bismo imali u vidu činjenicu da je uvek publika koja se okuplja oko gubilišta i odobrava smaknuće ono bez čega inscenacija uopšte ne bi bila moguća.
Tako nas savremeni mediji, orijentisani na eksces, skandal ili senzaciju, kroz međusobno raskrinkavanje učesnika koje su svojevremeno ti isti mediji i uzdigli do ranga 'prominencije', pretvaraju u članove nahuškane mase koja simbolički ubija i učestvuje u javnom pogubljenju. U fenomenu televizijskog gledaoca, koji je pozvan da svojom pažnjom da legitimitet ukalkulisanom degradiranju neke osobe, od političara, preko folk zvezde ili sportskog poslenika, ne samo da se zadovoljava potreba za društvenom jednakošću, već se na svojstven način očuvava nahuškana masa, koja je zbog svoje distance prema gubilištu još neodgovornija u svom uživanju zbog simboličkog obrata. Jer, pogonsko gorivo savremene medijske kulture nije sukob već njegova medijska inscenacija, koja od nas pravi saučesnike.
