Izvor: Nezavisne Novine, 06.Okt.2014, 17:43   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Kandidati bez odgovornosti

Kao neko ko je bio uključen u izbore u SAD još od srednje škole u Indijani i kao neko ko je radio u izbornim kampanjama u pet zemalja, mogu potvrditi da izbori znaju biti veoma zbunjujući.

 Trenutna izborna kampanja u BiH, posebno u dva entiteta, možda je najkonfuznija. Uglavnom zato što je glasačima veoma teško shvatiti ko je zapravo kandidat na izborima, a ko se pretvara da je kandidat.

Upravo zato sam odlučio da razjasnim najteži i najkomplikovaniji >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << nesporazum koji stoji iza konfuzije mnogih glasača u RS, ali i ostatku Bosne i Hercegovine. Da budem jasan od samog početka, svoje mišljenje izražavam u formi klasične "kolumne", a ne u, odnedavno popularnoj, formi bloga (koja je posebno draga američkim diplomatama).

Nikolas Hil, otpravnik poslova američke ambasade u BiH, i njegove kolege Dejvid Bart i Skot Miler nisu kandidati za bilo koju funkciju u BiH, RS niti Federaciji. Niti je to Valentin Incko ili Piter Sorensen, niti bilo koji ambasador iz zemalja članica EU. Znam da je nekima teško povjerovati u ovo, s obzirom na njihovu više nego aktivnu kampanju, političke govore, napade na vladajuće zvaničnike i političare, kao i orkestriranu medijsku kampanju koju nerijetko finansiraju. Oni su stvorili virtuelnu platformu, kreiranu da donese revolucionarnu promjenu, ili bar servilniju, pokorniju grupu izabranih zvaničnika.

Ova platforma je jednostavna, ali izuzetno problematična zbog svoje arogantnosti, namjerne manipulacije činjenicama i potpunog neobaziranja na sjećanje i inteligenciju bh. izbornog tijela.

Ovo je ono šta oni kažu (tvrde) i šta je zapravo istina u njihovim tvrdnjama.

"Političke elite u Bosni su nepoštene i korumpirane....." - niko ne sumnja niti poriče da u BiH ima korupcije, pa ipak, o ovom problemu je nemoguće diskutovati bez razmatranja uloge američkih i evropskih diplomata, kao i visokog predstavnika i njegovog osoblja. Oni su izmijenili Dejtonski sporazum na više štetnih načina (posebno na štetu entiteta), ali ništa manje važno od pitanja korupcije je kreiranje pravosudnih tijela koja rade bez demokratske kontrole izabranih zvaničnika, i što je najvažnije, nisu odgovorni nikome osim nekolicini stranih ambasada. Sudije i tužioci se boje visokog predstavnika, osrednjih zvaničnika ambasada i njihovih šefova više nego svoje vlade i svojih izabranih zvaničnika. Kao rezultat toga, oni su često korumpirani, nekompetentni i oni stoje ispred selektivne pravde koja je stvorena da zadovolji strane tužioce.

U iskrenost tvrdnji američkih i evropskih diplomata o korupciji bilo bi daleko lakše vjerovati da su prvo "počistili ispred svojih vrata". Primjera radi, mogli su istražiti i percepciju korumpiranosti sopstvenih ljudi. Mogli bi početi sa Pedijem Ešdaunom, koji je prekršio ljudska i civilna prava 122 građanina, i to bez procesuiranja. Ili bi možda mogao objasniti kako je kupio kuću u Bosni, ispod svake tržišne cijene, a zatim je prodao daleko iznad tržišne cijene, zarađujući enromni profit. Gospodin Hil i njegove kolege bi mogle objasniti bh. glasačima kakve su američke norme u izbjegavanju sukoba interesa, poput onih normi koje su omogućile potpredsjedniku Džozefu Bajdenu i njegovom sinu Hanteru Bajdenu da budu međusobno uključeni u Ukrajini; potpredsjednik u kapacitetu kreiranja politike, dok se njegov sin finansijski okorisito tako što je imenovan u upravni odbor jedne od vodećih ukrajinskih energetskih kompanija. Kao eksperti u borbi protiv nepotizma i sukoba interesa, možda bi mogli objasniti ovaj američki sistem koji tako dobro funkcioniše u slučaju Ukrajine.

Zaista je teško slušati nekoga da pridikuje o potrebi za "poštivanjem vladavine zakona" i potrebi za poštenjem, kada ta osoba, koja i sama podržava kršenje bh. zakona, krši i međunarodni zakon i nepošteno se ponaša kao "pošteni posrednik". Bečka konvencija o diplomatskim odnosima, član 41. kaže:

Bez predrasuda u njihove privilegije i imunitet, dužnost svih lica koja uživaju te privilegije i imuntiet jeste da poštuju zakone i propise države koja ih primi. Ona su takođe dužna da se ne miješaju u unturašnje stvari te države.

Kako onda neko ko ne poštuje međunarodni zakon može imati bilo kakav kredibilitet da služi kao zagovornik "poštovanja vladavine zakona". Ovo je tip ponašanja na koji se mogu primijeniti stari principi vladavine tirana i kriminalaca, kao što je "moć daje pravo" i "uradi kako kažem, a ne gledaj kako radim".

I na kraju, dozvolite mi da kažem da sam uvjeren da je žalosno što Nik Hil i njegove kolege iz "partije diplomata" nisu pravi kandidati na bosanskim izborima. Ne zato što sam uvjeren da su sposobni da urade bolji posao od vladajuće elite, već zato što bi konačno onda bili odgovorni za stvaranje haosa

"Političke elite izbjegavaju odgovornost..." iako je ovo izraz koji je i legitiman i tačan, suviše je pojednostavljen, kao i sva demagoška retorika. Ovaj izraz još jednom oslobađa strane diplomate od njihove sopstvene odgovornosti za sadašnji haos u BiH i svo breme prenosi na leđa lokalnih političara, koji čak i da žele da budu daleko odgovorniji, veoma često bivaju spriječeni manipulacijama i intervencijama stranih političkih aktera, koji su vodili državu do 2008, kada je visoki predstavnik izgubio svoja apsolutna prava koja su ilegalno konstruisana kroz tzv. bonska ovlaštenja.

Zaista je teško uvidjeti kako su Lagumdžija, Čović, Lijanović, Nikšić i Budimir daleko odgovorniji za probleme u Federaciji od, recimo, Incka, bivšeg ambasadora Muna i njegovih brojnih evropskih kolega: svih onih koji su se udružili i skovali zavjeru da prekrše volju glasača nakon izbora 2010. godine, prisvajajući ovlaštenja Izborne komisije i stvarajući nezakonitu vladu, koja je bila izuzetno neefikasna, izuzetno korumpirana i katastrofalna za sve u Bosni. Sada, niko od tih koji snose najviše odgovornosti za tu istorijski pogrešnu procjenu, niko od stranih aktera nije izašao i preuzeo odgovornost i izvinio se građanima Federacije i cijele Bosne i Hercegovine.

Kada je riječ o volji američkih diplomata da prihvate odgovornost i budu odgovorni u skladu sa vladavinom prava, ništa bolje ne ilustruje nego primjer uspješnog lobiranja Stejt departmenta da se usvoji zakon (2010) koji daje imunitet (pred američkim sudovima) američkim državljanima koji su služili u medunarodnim misijama u Bosni i na Kosovu. Drugim riječima, pored diplomatskog i međunarodnog imuniteta, koji su već imali, sada ljudi poput Rafija Gregorijana imaju i imunitet od tužbi pred domaćim sudovima i to sve u skladu sa američkim zakonima.

I na kraju, dozvolite mi da kažem da sam uvjeren da je žalosno što Nik Hil i njegove kolege iz "partije diplomata" nisu pravi kandidati na bosanskim izborima. Ne zato što sam uvjeren da su sposobni da urade bolji posao od vladajuće elite, već zato što bi konačno onda bili odgovorni za stvaranje haosa. Kako sada stvari stoje, oni mogu da nastave da vode kampanju i da praktikuju izborni inženjering, a sve u nadi da će efikasno manipulisati glasačima i uticati na njih da čine sve što oni požele, a sve sa ciljem donošenja promjene koja će daleko bolje služiti njihovim interesima. Mogu pompezno govoriti, bacati munje moralnog bijesa i sve to bez ikakvog straha da će biti odogovrni niti da će ih iko pozvati na odgovornost. Poput grčkih bogova sa planine Olimp, oni, sa svoje moralne uzvišenosti i iz svojih sigurnih pozicija, zaštićenih diplomatskim imunitetom, mogu uživati igrajući se sudbinama naroda Bosne, a zapravo su nepredvidljivi i potpuno bez osjećaja odgovornosti. Pa ipak, na kraju, teško da građanima Bosne nude bilo šta više od grčke mitologije, mitologije zasnovane na oholosti i neodgovornosti.

(Autor je šef Predstavništva RS u Vašingtonu)
Pogledaj vesti o: Izbori

Nastavak na Nezavisne Novine...