Izvor: Danas, 07.Jul.2015, 21:47 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Nemoć i sila
Premda to na prvi pogled tako ne izgleda, ali rekao bih da je period srpske istorije, u koji je smještena radnja romana "Zbeg" Slobodana Gavrilovića, danas uveliko zaboravljeno razdoblje o kojemu mlade generacije znaju malo ili gotovo ništa. Ovo "malo ili gotovo ništa" postaje vidljivo i jasno svakom čitaocu romana o kojemu je riječ, a koji je pisan tako da može poslužiti svakom profesoru novije srpske istorije kao >> Pročitaj celu vest na sajtu Danas << valjan priručnik.
No nije roman (naglašavam roman jer govorimo ipak o beletristici) zanimljiv i značajan samo zbog svojih (da tako kažem) istorijskih dimenzija ili pretenzija, već on jednako tako istovremeno može poslužiti i kao jedna vrsta topografske karte središnje Srbije u tom periodu od prije dva vijeka. Čitajući ga još u nastajanju bio sam predložio autoru da uz tekst priloži i seriju detaljnih geografskih karata kako bi čitalac stekao preglednu sliku mjesta događanja, kako ne bi bilo predočeno samo vrijeme zbivanja već i prostor unutar kojega se odvija radnja romana, a to će reći i istorije kao takve budući da ona (istorija) u ovome djelu nije oštećena, nije uskraćena ni prikraćena nego je data u pravoj mjeri što će reći tačno ali ne i suvišno. Predloženo, bar u ovom izdanju, nije i prihvaćeno pa će se neupućen čitalac neminovno izgubiti u mnoštvu sela i zaselaka pominjanih u tekstu, među toponimima od kojih možda neki danas više i ne postoje. No to na kraju i nije važno u današnjici u kojoj više i ne putujemo zagledani u karte na papiru već slijedimo glas iz sprave povezane sa satelitom. Jer nam satelit poznaje zavičaj bolje nego što ga mi sami poznajemo.
Pišući svojevremeno o prethodnom Gavrilovićevom romanu, o "Dželatu", bio sam istakao kao osobitu vrijednost teksta/rukopisa jezično bogatstvo, fascinantnu zbirku leksičkog blaga, koje je (blago) stvaralo, proizvodilo svojevrstan kolorit, bolje rečeno kontekst. Sam jezik je, dakle, kao neka mreža kojom ribari love, uvlačio čitaoca u korice knjige. Jezik je smještao radnju u prostor i vrijeme pa se to i u ovoj s mjerom pisanoj knjizi jednako tako događa, s time što je ovdje riječ ipak o znatno starijoj epohi. Kad bih bio neka vrsta Goluba Dobrašinovića, priređivača i poznavatelja cjelokupnih djela Vuka Stefanovića Karadžića, mogao bih se meritorno uključiti u analizu Vukova jezika na koji je naš roman logično i nužno upućen. Budući da za takvu rabotu nisam ni sposoban ni pozvan, čitam predočeno štivo o davnim zbivanjima kao da je prevedeno u naš današnji jezik. Jer ako se u proteklih dvjesta godina i promijenio sam jezik (te Lukijana Mušickog današnja srpska omladina svakako ne bi razumjela) nije se promijenila tragedija pa ni istorija. Ako je nekoć turska sila uništavala ovdašnji živalj stjeran u planinu i u planini u pećinu, zar mi živi nismo prije svega nekih petnaestak-dvadesetak godina bili podjednako stjerani u podrume i skloništa pred NATOVSKIM aždahama i njihovim projektilima? Zar nismo kao nekadašnjih trista djevojaka svi bili osuđeni maltene na samopogibiju?
Knjiga je Gavrilovićeva po opsegu relativno malena, ali po značaju golema. Sa jedne strane njen se neveliki obim prilagođava dinamici suvremenog doba, koje nema razumijevanja za romane od nekoliko stotina stranica, a sa druge (strane) spis izvlači na danje svjetlo zaturenu i zaboravljenu epizodu nacionalne istorije, jednu od tragičnih karika u njenom dugačkom i tegobnom lancu. Uzevši za okosnicu radnje tek jednu iz niza tragedija na kakve je srpski narod u svojoj mučnoj prošlosti gotovo navikao kao na nužno zlo i muku kroz koju se mora proći da bi se veliki cilj ostvario, Gavrilović umješno podsjeća čitaoca na uzroke brojnih kasnijih posljedica. Kao da hoće reći kako bi svaki današnji i sutrašnji vožd morao da zna šta su mu i kako su mu stari radili u istoj ili sličnoj prilici i situaciji. Često se, naime, događa da svoje pretke poštujemo isključivo na riječima, dočim u životu činimo sve suprotno od onoga što su oni radili. Bilo je, naravno, i ranije knjiga o drugom ustanku i o vođi te seljačke pobune, knezu Milošu Obrenoviću o kome i dan danas u srpskom narodu postoje oprečna i često sučeljena mišljenja. Na ovome mjestu pomenuo bih samo sjajnu biografsku epizodu knjaževog berberina Nićifora Ninkovića, spis kojeg je prije tridesetak godina priredio pokojni akademik Radovan Samardžić u izdanju Matice srpske. Taj, danas uveliko zaboravljeni naslov nikako ne opovrgava Gavrilovićev rad i napor, a ovdje se spominje tek zbog toga što memoari voždovog brice bacaju na vođu ustanka sasvim drugačije (i uglavnom negativno) svjetlo. No pravo je svakog pisca da likove svoje knjige predstavi publici onako kako ih on (pisac) vidi te se stoga istorija i sastoji od različitih viđenja iste stvarnosti.
Volio bih kad bi sudbina ove knjige bila drugačija od sudbine njenih junaka (protagonista) jer znamo da je njihova bila tragična. Nisam, međutim, siguran da ljudi uvijek izvuku neku (pravu) pouku iz života svojih prethodnika te mi se, kako sam stariji, sve više čini da tuđe iskustvo ne predstavlja maltene ništa i da se svako novo ispočetka mora odviti na sopstvenoj koži te se jednom skupo plaćeno ponovno (a nepotrebno) mora platiti. Otud suvišni ožiljci, otud zaludne žalosti. I s time bi se okončalo kratko slovo o ovom kratkom a sjajnom romanu.
