EU JE SMRTNO RANJENA! PUSTILA BI SRBE DA POMRU! Srđa Trifković RAZOBLIČIO globalističku zver na izdisaju

Izvor: SrbijaDanas.com, 29.Mar.2020, 18:58   (ažurirano 02.Apr.2020.)

EU JE SMRTNO RANJENA! PUSTILA BI SRBE DA POMRU! Srđa Trifković RAZOBLIČIO globalističku zver na izdisaju

Istoričar i publicista Srđa Trifković smatra da je geopolitička posledica korona virusa kolaps neokonzervativno-neoliberalne svete krave poznate kao "globalno liderstvo SAD".

Njegov tekst prenosimo u celosti:

Arhitektura globalnog ekonomskog i političkog sistema koja je razvijana tri decenije ruši se pred našim očima. Kako će izgledati svet posle pandemije?

" Ništa više neće biti >> Pročitaj celu vest na sajtu SrbijaDanas.com << isto kao pre!"Ova fraza iznova se pojavljuje kada god ljudi pomisle da se suočavaju sa događajem od metaistorijskog značaja. Ponekad je njena upotreba opravdana: Sarajevo 1914, boljševička revolucija, Hirošima i pad Berlinskog zida uklapaju se u navedeni opis. Češće, međutim, to nije slučaj. Tu su Versajski mir 1919, atentat na Džona Kenedija,"veliki skok za čovečanstvo" Nila Armstronga, Votergejt, pad dveju kula 11. septembra, slom Liman bradersa i kriza finansijskog sistema 2008, kao i mnoge druge navodne vododelnice za koje se na kraju ispostavilo da su daleko manje odlučujuće nego što se isprva tvrdilo.

Neke prekretnice ne bivaju prepoznate odmah. Napad pariske rulje na Bastilju možda je mogao da bude okončan godinu ili dve kasnije bez mnogo potresa, na isti način kao što je bez krvi prošla „Slavna revolucija“ sa druge strane Lamanša jedan vek ranije. Tek je sa užasima 1792. postalo jasno, kako reče Taljeran, da „onaj ko nije živeo pre Revolucije ne zna šta je radost života“. Kad je reč o savremenim zbivanjima, trebalo je da prođe više od decenije pre nego što je postojanje sve većih nuklearnih arsenala uticalo na osmišljene geostrateške doktrine dva glavna suparnika u Hladnom ratu.

Postoje megakrize koje lucidna manjina savremenika odmah prepoznaje kao takve. Avgusta 1914, Krupovi topovi koji su kanonadom kod Liježa nagovestili četvorogodišnji pokolj u Prvom svetskom ratu pogodili su jedan naizgled prosperitetan, sređen i stabilan svet kao munja. „Svetla se gase širom Evrope“, proročki je primetio britanski ministar spoljnih poslova ser Edvard Grej samo dan pre nego što je Britanija objavila rat Kajzerovom rajhu, "a možda se i neće ponovo upaliti za naših života". Uistinu nije preterano konstatovati da se nikada i nisu upalila: tokom naredne četiri godine, evropska civilizacija – koja u svojim plodovima i srčanosti nije imala premca – smrtno je ranjena i bačena u ambis u kojem sada živimo.

Ozbiljne epidemije mogu imati dalekosežne društvene, kulturne i geopolitičke posledice. Kuga koja je devastirala Atinu 430. godine pre Hrista – tokom druge godine Peloponeskog rata, kada je još uvek izgledalo da je pobeda Atine izvesna – odnela je živote jedne četvrtine stanovništva, oko 75.000 ljudi. Podlegao je i Perikle. Njegovi naslednici bili su slabi i nesposobni. Atina je pretrpela sunovratni pad i krah "svakog pravila religije ili zakona", kako je zabeležio Tukidid. Sve do 415. godine pne. Atina se neće oporaviti dovoljno da pokrene novu veliku ofanzivu. Bolje i da nije: usled slabog kvaliteta Perikleovih naslednika, ekspedicija na Siciliju pretvorila se u totalni poraz.

U Rimskoj imperiji tzv. antoninsku kugu (165-180. naše ere) zapravo su izazvale male boginje, a ne yersinia pestis. Ta je epidemija odnela pet miliona života, oko 25 odsto zaraženih. Približno jedna desetina stanovništva Carstva je umrla u mukama, a u nekim regijama i više od trećine (Galija, Lombardija, dolina Rajne). Rimska vojska bila je devastirana, što je severne granice ostavilo ranjivim na upade varvara. Vodeći rani nemački istoričar drevnog Rima, Bartold Georg Nibur, zaključio je 1827. godine da se "antički svet nikada nije oporavio od udarca kuge koja ga je posetila tokom vladavine Marka Aurelija". Bio je to uvod u veliku krizu Imperije u trećem veku, kao i dugoročni pad moći i autoriteta Rima koji je usledio.

Crna smrt, stravična epidemija kuge od 1347. do 1351. godine, ubila je od jedne do dve trećine Evropljana – tačan se broj nikada neće saznati – i izazvala je ogromne verske, društvene i ekonomske lomove. Tokom 17. veka udarila je ponovo, sa smrtonosnom žestinom ali ne u istom geografskom obimu, kao što je sa potresnom snagom opisao Manconi u Verenicima.

Epidemija COVID-19 isprva je delovala kao periodična zaraza nalik na svinjski i ptičiji grip, SARS ili virus Zapadnog Nila: privremeni problem koji pogađa neke druge ljude, uglavnom tamo negde daleko. Međutim, ispostavilo se da je ovaj virus drugačiji: dosad nepoznat, visoko zarazan, neizlečiv i dovoljno smrtonosan da nametne radikalne mere kako bi se obuzdalo njegovo širenje. Kinezi su pokušavali da prikriju dimenzije ovog problema sve do kraja januara, Evropljani nisu bili sigurni o čemu se radi čak i kad je katastrofa pogodila Italiju u februaru, a Amerikanci su konačno uvideli ozbiljnost pretnje negde sredinom marta.

Budući tok i cena ove pandemije ne mogu se predvideti. Sigurno je međutim da svet prolazi kroz promene koje će se po svemu sudeći pokazati kao nepovratne. Konture geopolitičkih posledica pomaljaju se kroz munjevito transformišuće obrasce mentalnog mapiranja, donošenja političkih odluka i ekonomskih tokova u tri panregiona koji u današnjem svetu imaju najveći značaj: azijsko-pacifičkom, evropskom i severnoameričkom.

U sva ta tri panregiona, u "stvarnom vremenu" svedoci smo odbacivanja svih stega globalizacije, multilateralnih mehanizama (poput Svetske zdravstvene organizacije) i transnacionalnih institucija, pre svega Evropske Unije – u korist naglo obnovljenog osećaja nacionalne povezanosti. Strategije preživljavanja utemeljene na sopstvenim nacionalnim interesima definišu i sprovode vlade novoprobuđenih suverenih nacionalnih država. Kako male, tako i velike nacije su se u potrazi za rešenjima okrenule svojim, nacionalnim vladama. Brisel i Ist River su se pokazali u jednakoj meri nemoćnim i irelevantnim.

Upravljanje krizom od strane nacionalnih država dalo je vladama različitih ideoloških nijansi ogromnu novu moć. U Sjedinjenim Državama to nažalost uključuje i stvaranje preko dve hiljade milijardi sveže odštampanih dolara ex nihilo. Od toga će najveće koristi imati jedan ograničeni broj megakorporacija, dok će dodatno biti podrivena dugoročna stabilnost finansijskog sistema. Taj sistem ništa nije naučio posle krize 2008, a nema razloga zašto bi: profiti su ostali privatni, a gubici kolektivnio. Hteli mi to ili ne, država se vratila na scenu kao ključni akter. Može se sasvim pouzdano predvideti da se vlade širom sveta neće tek tako odreći svojih enormno proširenih ovlašćenja jednom kada virus bude obuzdan.

Upadljiva geopolitička posledica koronavirusa jeste kolaps neokonzervativno-neoliberalne svete krave poznate kao "globalno liderstvo SAD". Za razliku od Amerike, nakon nezgrapnog početka koji je obeležila gotovo černobiljska zatvorenost po pitanju prirode i dimenzija problema, Kina je pristupila izazovu sa impresivnom brzinom i efikasnošću u obuzdavanju virusa. Mere koje je Peking uveo sa gvozdenom odlučnošću Zapadu su u početku delovale drakonski, ali već krajem marta rađaju plodove u vidu suzbijene epidemije.

Interesantno je da su ostali primeri uspešnog rešavanja epidemija koronavirusa Singapur, Tajvan i Južna Koreja. Za razliku od Kine, ove su države u institucionalnom smislu demokratske, ali su u Hantingtonovom smislu civilizacijskih podela blisko povezane sa Središnjim carstvom. Civilizacija istočne Azije, koja promoviše poštovanje autoriteta, odlaganje trenutnog zadovoljstva zarad dugoročnih ciljeva i prioritet zajedničkih interesa nad individualnim pravima, pokazala se efikasnijom u zaštiti svojih stanovnika – istovremeno nastavljajući da efikasno funkcioniše – u poređenju sazapadnim modelom.

Sa malim brojem novih slučajeva, uglavnom među populacijom studenata-povratnika i putnika iz brojne dijaspore koji su pravovremeno karantirani, Kina je do kraja marta već bila u stanju da uputi svoje prekaljene zdravstvene timove i opremu za spasavanje života u Evropu i ostatle delove sveta. Budući da saosećanje sa "belim đavolima" ("gweilo") nije karakteristika kineske kulture, očigledno je da Peking time nastoji da popuni novonastali vakuum moći. Ovo je upadljivo na primeru Srbije. Ne tako davno, Brisel je pritiskao Beograd da ograniči svoju trgovinu sa Kinom i umesto toga poveća uvoz iz EU. Kada je Srbija pokušala da kupi respiratore, zaštitna odela i maske od EU, međutim, glatko je odbijena. ,,Medicinska roba se u zemlje izvan EU može izvoziti jedino uz eksplicitnu saglasnost vlada EU“, objasnila je predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen. „Ovo je ispravna odluka, jer je ta oprema nama potrebna za sopstvene zdravstvene sisteme“.

Drugim rečima, što se Brisela tiče, ispravno je dopustiti da Srbi i drugi Evropljani izvan EU pomru, odnosno da se snalaze kako znaju i umeju. Pozdravljajući prvi avion krcat kineskim doktorima i respiratorima 21. marta, ambasadorka Kine u Beogradu Čen Bo izjavila je da je ova pomoć znak "čeličnog prijateljstva" između dve zemlje. Kada ova epidemija bude gotova, stara mantra „evropskog puta“ koji Srbija navodno mora da sledi po svaku cenu – i da pritom ni za živu glavu ne traži alternative – sasvim sigurno i opravdano zvučaće šuplje i bedno.

Ovaj scenario se ponovio čak i unutar EU. Nije bilo odgovora na molbu Italije Evropskoj uniji za dostavljanje medicinske opreme, ali je Kina momentalno poslala tri tima doktora, sa sve opremom i zalihama, u Rim. Druga najteže pogođena evropska zemlja, Španija, takođe može računati na našu pomoć, rekao je Si Đinping nakon što ga je telefonom pozvao premijer Pedro Sančez. Kina takođe doprema pomoć Iranu, Iraku, Filipinima i Africi. Ova epidemija će svakako osnažiti ionako prisutnu eksploziju kulturne samouverenosti kod kineskog naroda.

Dodatna manifestacija tekućeg kolapsa EU je ponovno buđenje i zacrtavanje, a potom i zatvaranje unutrašnjih granica u Šengenskoj zoni. Ovome se isprva protivio evrofederalistički predsednik Francuske Emanuel Makron, koji je 12. marta izjavio da bi zemlje EU trebalo da drže svoje granice otvorenim i ne prepuštaju se onome što je nazvao "nacionalizmom koronavirusa". „Ovaj virus nema pasoš. Moramo da udružimo snage, koordinišemo svoje mere ida sarađujemo", rekao je on. „Evropska koordinacija je bitna". Međutim, nije bilo nikakve koordinacije. Jedna za drugom, članice EU su pozatvarale svoje granice, uključujući i Nemačku. Kako je nemački magazin Špigl primetio 23. marta: „Poruka je jasna – kada stvari postanu ozbiljne, svaka članica prvo gleda sebe – čak i 60 godina nakon osnivanja ove zajednice“.

Diskreditovanje briselskog Levijatana i okončanje imigracione poplave mogle bi biti svetle strane koronavirusa. Baš kao i tokom finansijske krize iz 2008, nomenklatura EU se pokazuje kao disfunkcionalna mašinerija, dobra samo za nametanje autodestruktivnih ideoloških dekreta o imigraciji, različitostima i multikulturalnim frazama. Današnja „ujedinjena Evropa“ ne stvara društvene i civilizacijske sličnosti, izuzev na osnovama opšteg poricanja starog morala, nasleđenih vrednosti i „tradicionalne“ judeohrišćanske kulture. Zato zaslužuje da bude prozvana, kada se epidemija okonča, kako propali projekat. Bruxella delenda est!

Šok globalnog finansijskog i ekonomskog sistema bi takođe mogao da donese dugoročnu korist. Lanci snabdevanja i mreže distribucije su izuzetno fragilni, kao što smo mogli da vidimo, pa je bolje vratiti se određenom nivou autarhije, nego ostati bespomoćan ako i kada pretnja zaista postane egzistencijalna. Apsurdno je da Amerika zavisi od uvoza iz Kine za 97 odsto svojih antibiotika, kao i vitalnih lekova za krvni pritisak, Alchajmerovu bolest, parkinsonizam, epilepsiju i depresiju. Bilo bi, međutim, neoprostivo da se strateška ranjivost ispravlja još jednim doštampavanjem novca za velike farmaceutske kompanije.

Isto važi i za sektore čelika, elektronike, plastike, itd. Neophodno je redizajnirati i suziti višestepene, višenacionalne lance snabdevanja koji dominiraju današnjom proizvodnjom. Svi vitalni lanci snabdevanja bi sada morali da budu vraćeni kući, skladišta ponovo sagrađena i napunjena, a sve u cilju zaštite od budućih pometnji. Ovo neće biti dobro za kratkoročne bilanse kompanija, ali će na duge staze da ih zaštiti od mogućih budućih udaraca izazvanih ljudskim faktorom. Što je još važnije, to će osnažiti dugoročnu nacionalnu otpornost.

Neoliberalnoj globalizaciji, u njenoj posthladnoratovskoj formi, COVID-19 je zadao smrtonosni udarac. Ovo je veoma dobra stvar. Arhitektura globalnog ekonomskog i političkog upravljanja, koja je tokom protekle tri decenije razvijana, ruši se bukvalno pred našim očima.U njenom korenu je ideja da ne treba osećati posebnu privrženost prema bilo kojoj zemlji, naciji ili kulturi, već da svoje lojalnosti treba graditi isključivo na merljivim parametrima sopstvenih interesa. Sadašnja kriza je ovo ludilo diskreditovala. Potkopala je, nadajmo se trajno, proces transformacije globalizovanog društva u socio-tehnološki sistem u kojem bi većina ljudskih odnosa bila okovana stegama upravljivih rutina i procedura.

Zajednica ranjivih i smrtnih ljudskih bića – koja i pored silnog novca i tehnologije ne može da spreči zarazu, pa je svakom obolelom potrebna pomoć i empatija – nije hvala Bogu iščezla. Ova epidemija pokazuje da zajednica zasnovana na krvi i kulturi funkcioniše kad god je apsolutno neophodno preživljavanje. Ta je zajednica dijametralno suprotna „kulturi“ veštačkog sveta, oličenog u postistorijskoj, globalizovanoj, bespolnoj Osobi. Ova epidemija je egzistencijalna kriza koja je osnažila osećaj solidarnosti među članovima realnih nacija i zajednica – ne nekih apstraktnih „Evropljana“, nego Lombarđana, Tirolaca i Bohemijaca. Argumenti elita da su države efemerni i virtuelni entiteti su diskreditovani, verovatno zauvek.

Ser Kenet Klark definisao je decenijama ranije izazov sa kojim se Zapad danas suočava: „Nedostatak samopouzdanja, više od bilo čega drugog, jeste ono što uništava civilizaciju“. Ali čini se da nije sve izgubljeno. Nakon prvobitnog šoka, Amerikanci i Evropljani koji vole svoju zemlju više od bilo kojih druge, i koji svoje porodice i komšije stavljaju ispred svega ostalog, jesu oni koji se odlučno i stoički bore protiv koronavirusa. Oni koji su im govorili da bi njihova privrženost trebalo da bude globalna, da njihove zemlje i komšiluci pripadaju čitavom svetu, sada su otpremljeni na đubrište istorije.

Ima nade, i sve će biti dobro, jer ima Boga.
Pogledaj vesti o: Evropska Unija

Nastavak na SrbijaDanas.com...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta SrbijaDanas.com. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta SrbijaDanas.com. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.