Izvor: SandzakPress.net, 01.Okt.2015, 15:33   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Miljenko i Njegoš

  Autor: Šemso Agović   Šemso AGOVIĆ: Jergović zna da književnost ne smije biti kontaminirana mržnjom prema bilo kome, podlim nakanama, glorifikacijom zločina prema čovjeku, bahatošću i ohološću, ruganjem kao takvom, manjkom senzibiliteta do drugačijeg, huškanjem na zločin. U protivnom – nije književnost, nije poezija, nije umjetnost. A zna i to, da je prethodno rečeno upravo opis Gorskog vijenca. Miljenko Jergović, popularni književnik, primio je Njegoševu nagradu, >> Pročitaj celu vest na sajtu SandzakPress.net << udarna je novinska vijest ovih dana u rubrikama za kulturu. Prema reakcijama ovog nekadašnjeg Sarajlije reklo bi se – ostvario mu se veliki san. A, zašto? Nezajažljiva žudnja za slavom, za afirmacijom, za popularnošću, može čovjeka sunovratiti u duhovnom smislu, ukaljati mu obraz i dostojanstvo, poniziti ga pred kritičnom javnošću. Upravo se to dogodilo Jergoviću preuzimanjem nagrade sa imenom zloglasnog pjevača. Jergović nije mutav ni polupismen; zna on ama baš sve o Njegošu. Zato, da bi ubijedio sebe i druge kako je sve korektno, Jergović pribjegava suptilnim metodama hipokrizije: Njegoša posmatra iz samo svoje perspektive: ne zanima ga sadržaj, poruka i mit Njegoševog djela, već samo jezik! Zaslijepljen slavom arhaičnog pjesnika, on apstrahira tamnu stranu te kontroverzne ličnosti, koristeći priliku da i sam bude obasjan makar djelićem svjetlosti, koja sija sa oreola njegovog idola. Jezik je sredstvo; sredstvo je i oružje. Ne možemo hvaliti oružje kojim se u opsadi drži grad iako je sjajno i efikasno. Ne možemo tu izbrisati opsadu kao takvu. Jergović zna da je Njegoš svoju poeziju shvatao isključivo kao obavezu prema svojim čitaocima, da bi je ovi po potrebi u praksi primjenjivali. Uputstvo za način razmišljanja. Uprkos tome, u izjavi za javnost prilikom primanja nagrade on kaže:»Loša književnost počinje onog trenutka kada pisac počinje da razmišlja o svojim obavezama prema čitaocima.« Jergović zna, da poezija – ona prava – ima univerzalno poslanstvo prema čovjeku kao jedinstvenom biću, oslobođena svih zlih namjera i nakana, svih okova i uticaja svih kolektiviteta. Inače nije poezija; nikako ona prava. Isto važi i za prozu. I svu ostalu umjetnost. Njena uloga je božanska – nadahnuti svakog pojedinca humanošću i visokim idealima i omogućiti mu duhovni rast do nivoa čovjeka kao civiliziranog bića. Jergović zna da književnost ne smije biti kontaminirana mržnjom prema bilo kome, podlim nakanama, glorifikacijom zločina prema čovjeku, bahatošću i ohološću, ruganjem kao takvom, manjkom senzibiliteta do drugačijeg, huškanjem na zločin. U protivnom – nije književnost, nije poezija, nije umjetnost. A zna i to, da je prethodno rečeno upravo opis Gorskog vijenca. Jergović zna da je poezija ranjiva. Sama sebe ne može zaštititi od zloupotrebe. Ona nije u stanju prosijati se i tako se osloboditi balasta nagomilanog lošim namjerama i nerasvijetljenošću zlohudih autora.   Ona nema mehanizme kojim bi njene promotore spriječila da u školske programe, pozorišne predstave, filmove i druge oblike promocija uvrste i antipoeziju, spjevove sa neljudskim motivima i podmuklim nakanama. Ona ne može spriječiti žirije da dodjeljuju nagrade za antipoeziju. Jergović zna, da je Andrej Nikolaidis u svom tekstu rekao: »Njegoševa Crna Gora je današnja Republika Srpska«. Ali zna i to da Miljenko nije Andrej. Jergović nije veliki književnik, očigledno ni veliki čovjek (Nikolaidis neka se ne nada Njegoševoj nagradi), zato je prisiljen racionalizirati čitav slučaj: on apologetski govori o Njegošu, o Crnoj Gori, o članovima žirija, koji su mu dodijelili nagradu, o veličanstvenom nizu prethodnih laureata (eh, time i sam postaje veličanstven!) .   Uplašivši se tereta vlastite hipokrizije, Jergović po principu »klin se klinom izbija« hipokrizijom bezuspješno pokušava spasiti svoju književničku glavu odavno izanđalim frazama na ovu temu: »On je taj pjesnik nad ovim jezikom, kao što je Dante nad talijanskim, Gete nad njemačkim ili Šekspir nad engleskim. Pritom, ne govorim o Njegoševom mitu, nego govorim o jeziku i o poeziji«. Jergović, onako kolokvijalno, upoređuje Njegoša sa Danteom, Geteom, Šekspirom. Ali bez argumenata. A mogao ih je dati. U stvari, morao bi ih. Posebno u vezi sa Šekspirom. Jergović zna da se Njegoš kao i Šekspir bavio i ljubavnom poezijom. Po ugledu na engleskog pisca, njegovog Romea i Juliju, i sam se latio obrade zabranjene i nesrećne ljubavi, koju zaljubljenici plaćaju sopstvenim životima. Jezik je u oba slučaja izvrstan, tu je Miljenko u pravu, ali sadržina je dijametralno suprotna (a ona Jergovića ne zanima). Jergović zna, da za razliku od Šekspira, Njegoš u Gorskom vijencu glorificira kukavički zločin, jer je pouzdano sredstvo za izvršenje genocida. Ali i za ubistvo dvoje nevinih ljudi, Ruže Kasanove i Muje Alića. Jasan primjer neljudskog činjenja, koje se prikazuje kao junaštvo, vidljiv je iz sljedećeg segmenta tog famoznog spjeva: zavoljeli su se Ruža Kasanova i Mujo Alić. Ta ljubav je bila »zabranjena« i po Njegošu je trebalo aktere »junački« ubiti: TOMAŠ MARTINOVIĆ Evo ima više no godinaOtka’ nešto među sobom glave;Ali ko bi moga pomislitiDa će uzet Srpkinja Turčina? Ruža i Mujo se odluče pobjeći, ali onda stupa na vidjelo „junaštvo“ njegoševsko: TOMAŠ MARTINOVIĆ Ema kad čuh e ode u Turke,Već kud kamo ne bi razmicanja,No za njima u potoč pođosmo;Na Simunji stigosmo svatoveTe ubismo obadva Alića,A kroz Turke nesrećnu nevjestu. Pokušajmo odbaciti sadržaj navedenih stihova i divimo se jeziku. Možda Jergović to može; ja ne mogu.Vratimo se na početak ove priče, na ukaljani obraz. Njegoš u Gorskom vijencu kaže:»Strah životu kalja obraz često« (769) Bez obzira što bi umjesto »životu« bilo jasnije reći »čovjeku«, misao je korjenita. Za Jergovića recimo da nije bio strah u pitanju; častihlepnost ga okalja.   (bosnjaci.net)

Nastavak na SandzakPress.net...