Izvor: Radio Televizija Vojvodine, 23.Feb.2016, 12:19 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Stav: Dani zatvorenih usta
Stručnjaci za lustraciju, difamaciju, demonizaciju i egzorcizam u Hrvatskoj procenjuju da je čak trećina stanovništva ove zemlje bila u članstvu bivšeg Saveza komunista Hrvatske (SKH). Kako se broj stanovnika Hrvatske dramatično smanjuje, procenjuje se da će država za pedeset godina imati jedva dva (od sadašnjih 3,7) miliona stanovnika, a nacija je pred izumiranjem. Zato što hitnije treba popisati sve domaće izdajnike i strane plaćenike, otpustiti ih s radnih mesta, onemogućiti im >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio Televizija Vojvodine << da u Hrvatskoj rade i žive, a prethodno ih treba provući kroz novo blato hibridnog zakona o lustraciji koji se upravo piše u Zagrebu.
Dok naivniji stanovnici glavnog grada Hrvatske odlaze u pozorišta i na izložbe ili vode decu u muzeje, ministarstvo kulture jedno oko drži na neposlušnim umetnicima, a drugo na imaginarnim "pukovnicima OZNE", doušnicima UDBE i žrtvama nikada dovoljno zalečenog sindroma KOS-a. Banski dvori na zagrebačkom Markovom trgu opet su u zoni sumraka, premda je od njihovog raketiranja 1991. godine prošlo četvrt veka.
Za to vreme preliminarno je sastavljen i prvi popis "udbaša" sa preko dve hiljade imena, ali nijedno još nije pušteno u javnost. Čeka se zakon na kome, kao siva eminencija, radi ministar kulture, istoričar dr. Zlatko Hasanbegović, dok terenski arhivski rad obavljaju mladi naučnici, praktikanti zagrebačkog instituta za istoriju "Ivo Pilar". Posla je preko glave, pa je iza neuspelih pokušaja smenjivanja nekoliko intendanata zagrebačkih pozorišta, ministar Hasanbegović odlučio da otvori veliku hrvatsku arhivu i malo prekopa po zvučnijim imenima koje ova ustanova sadrži. Što je, očekivano, entuzijazam lustriranja prizemljilo na močvarno tlo dnevne politike u kome neoprezni političari lako tonu u "živo blato" vlastitih ambicija.
Sigurno je da knjiga "potkazivača hrvatskih domoljuba" neće spasti "na dva slova", ali će biti pisana sitnim i neupadljivim rukopisom. Razlog je jednostavan i nimalo različit od borbe s ozakonjavanjem lustracije u ostalim zemljama posttranzicijske Evrope.
U Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) pokojnog predsednika Franje Tuđmana, osnovanu 1989. godine u napuštenoj baraci zagrebačkog gradskog kupališta Jarun, već iduće godine upisalo se 100.000 članova bivšeg SKH. Početkom rata 1991. godine taj se broj udvostručio, a narednih godina konvertiti su se množili upravo geometrijskom progresijom. Iz same organizacije UDBE ili Uprave za državnu bezbednost u Hrvatskoj, 1990. godine se od otprilike 850 članova, njih gotovo 800 stavilo na raspolaganje novoj vlasti. A okoreli "udbaši" iz beogradskog ili podgoričkog ogranka ove službe još davno su tvrdili da je čitava današnja Republika Hrvatska njihov projekat.
Šansu da "kriptokomunističko-udbaška hobotnica" svojim savitljivim pipcima i kičmama premreži i Tuđmanovu Hrvatsku videli su, priča se, čim je tadašnji šef Hrvatske, otac nacije i oltarno ime nove vlasti u svoju vladu za ministra odbrane doveo vlasnika prodavnice pilića iz gradića blizu Toronta u Kanadi. Bio je to Gojko Šušak, najmoćniji emigrant koji je ikad živeo u Tuđmanovoj Hrvatskoj, a tadašnji mediji s gorčinom su pisali da je reč o nadarenom astrofizičaru kome "komunistički zločinci iz UDBE" nisu dozvolili da svoju ljubav prema fizici okruni doktoratom na riječkom fakultetu.
Ko piše Zakon o lustraciji?
Strašne stvari nedavno je prošla i mlada Bruna Esih, profesorica filozofije i kroatologije, koja u pomenutom institutu "Ivo Pilar" piše zakon o lustraciji. Kad je pre deset godina htela da magistrira na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka s temom "Evropski sistem upravljanja krizama i agresija na Hrvatsku", jedan od profesora u komisiji toliko ju je, kaže, "psihoznanstveno zlostavljao", da ga je uporedila s dr. Mengeleom iz Hitlerovih koncentracionih logora. Profesor je, naime, tražio da naslov rada formira tek kad u njemu argumentovano dokaže kada je i od koga Hrvatska bila napadnuta i kako se od napadača branila.
Pošto je mlada naučna praktikantica tada i plakala, žalila se jednom drugom profesoru, pa se može očekivati da će ga lustracija, proistekla iz ovakvog ličnog iskustva zaobići, dok će profesor koji je primetio da tvrdnje traže argumente, argumenti dokaze, dokazi datume, citate i bibliografije, biti izuzet iz lustracijske milosti vredne poslanice hrvatske predsednice Kolinde Grabar Kitarović na blajburškom polju.
Hrvatska je, inače, još 1999. godine imala zakon o lustraciji koji je sastavio čovek optužen za silovanja i ratne zločine nad Muslimanima u Bosni, Vice Vukojević, ujedno i Tuđmanov kadar za mesto sekretara Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Vladajući HDZ odbacio je njegovo postavljanje, kao čin "samoodbrane".
"Slučaji" Kundera i Esterhazi
Srbija je svoj zakon o lustraciji donela 2003. godine u vreme predsednika države dr. Vojislava Koštunice, ali niti tamo nije zaživeo. Neke uspehe imala je Češka u kojoj je od 1991. do 2000. godine "lustrirano" 300.000 ljudi i proglašeno krivim za saradnju s tajnim službama što im je onemogućilo da u narednih pet godina dobiju posao u javnim institucijama. Imena nisu objavljivana, ali su građani, tražeći posao ili prijem u određena strukovna udruženja, bili prisiljeni da traže posebnu potvrdu da nisu potkazivali svoje sunarodnike. Izvađeno je 200 hiljada potvrda, a još toliko ih je "kupljeno".
Najzvučniji primer predstavlja skandal oko češkog "nobelovca" Milana Kundere, poznatog disidenta prebega u Francusku. Nešto kasnije saznalo se da je njegov beg glavom platio student koji je praktično napisao većinu Kunderinih proslavljenih knjiga, a profesor ga je, navodno, potkazao odgovarajućim telima na fakultetu, posle čega se mladić ubio.
Primer sa neuporedivo više morala tiče se mađarskog pisca Petera Esterhazija i njegove knjige "Harmonia Cealestis" u kojoj opisuje dugi istorijat svoje plavokrvne dinastije, starije od "habsburgovaca". Kao relativno mlad čovek, Esterhazi je po završetku obimnog porodičnog romana saznao da je upravo njegov otac bio jedan od "potkazivača" u službi posebnih službi. Esterhazi tu činjenicu nije prikrio, nego je o njoj napisao novu knjigu.
Kad je već o piscima reč, ne treba zaobići antologijsku definiciju "pisaca-cinkaroša" Danila Kiša. Prvi su, primetio je pisac velikog talenta i neveselog života, plaćeni za svoj cinkaroški posao i ubačeni kao urednici u izdavačke kuće ili kao dramaturzi u pozorišta. Drugi tvrde da nikada ne lažu nego samo ponavljaju tuđe reči, što bi se akademskim rečnikom imalo zvati "odbrana svoje teze". Treći vole da se predstavljaju kao disidenti ili apatridi i najbolje se osećaju među mladim i poznatim ljudima, ko god bili. Takvi su najopasniji, jer lako prelaze u prvu ili drugu kategoriju "pisaca-cinkaroša". Ipak im uvek treba pomagati. Jer vam na kraju, plačući priznaju da to rade kako bi prehranili i školovali svoju decu. Uništavajući vašu.
Što se Hrvatske i njene lustracije tiče, bilo bi najpametnije poslušati šefa HDZ-a i potpredsednika Vlade u Zagrebu, Tomislava Karamarka. Njegova poučna rečenica glasi - svako kod kuće može da misli šta hoće, ali glasno ne sme da govori ništa protiv vlasti i politike koju ona trenutno provodi.
I zato je u hrvatskom shvatanju lustracije prvo, osnovno, a možda i poslednje zakonsko sredstvo - jak, domaći sapun. On odlično ispira usta od političkog, književnog, žurnalističkog i akademskog taloga, a usput uspešno otklanja i predizbornu penu oko neoprezno otvorenih usta. U danima zatvorenih usta, kakvi su očigledno pred stanovnicima Hrvatske, nema jednostavnijeg, a svima dostupnog načina za preživljavanje.
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Privredne reforme iznad svega" Radio-televizije Vojvodine.
Nastavak na Radio Televizija Vojvodine...



