Izvor: Politika, 30.Maj.2010, 23:36 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Srbija razgovara: Šta je potrebno opštini da bude uspešna
Gorica Dimčić-Tasić: Povlasticama privući investitore. –Nenad Mitrović: Raščistiti s lošim privrednicima
To što međunarodni Koridor 10 prolazi kroz samo srce Vladičinog Hana, i na samo sedam kilometara od Svilajnca, jeste plus za ove opštine, ali ne i dovoljan faktor za njihovu sreću. Da bi Svilajnac privukao ugledne investitore, kao >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << što su nemački „Reum” i japanski „Panasonik”, morao je da im ponudi povlastice, odrekne se naknada i svoju administraciju podredi privredi. Ova do sada pretežno poljoprivredna opština, kojoj privreda nije bila jača strana, u ovoj godini će ostati upamćena kao jedna od malobrojnih u kojoj su otvorene dve nove fabrika i uposleno stanovništvo. Vladičin Han, s druge strane, nekada industrijski grad s kvalifikovanom radnom snagom, nema nijednu grinfild investiciju ni u najavi.
O tome zašto je Svilajnac uspešan, a Vladičin Han nije i šta je presudno za dolazak investitora za „Politiku” govore Nenad Mitrović, predsednik opštine Vladičin Han (DS), i Gorica Dimčić-Tasić, predsednica opštine Svilajnac (G17).
Politika: Obe opštine su 80-ih godina bile u približnoj ravni. Kako je došlo do toga da Svilajnac dospe u grupu srednje razvijenih, a Vladičin Han najnerazvijenijih opština?
Dimčić-Tasić: Svilajnac jepodvigao dolazak stranih investitora. U prethodnih 15 godina nijedan novi privredni objekat nije otvoren. Po dolasku na vlast pre dve godine zatekli smo 2.000 nezaposlenih na birou. Taj broj je, međutim, veći jer oko osam hiljada žitelja koji žive i rade u inostranstvu svojoj deci šalju novac. Oni imaju izvor prihoda i nisu evidentirani u Nacionalnoj službi za zapošljavanje. Shvatili smo da je prioritet smanjenje nezaposlenosti i to kroz podizanje privrede i maksimalno jačanje poljoprivrede, jer je ovo prvenstveno ratarski kraj.
Mitrović: Imali smo jaku industriju i to u rangu razvijenijih u čitavoj SFRJ. Nema oblasti proizvodnje, koja kod nas nije bila zastupljena. Međutim, privreda je devedesetih stagnirala. Poslovala je sa strašnim gubicima i ušla je potpuno nepripremljena u privatizaciju. Tako da je 98 odsto industrije neuspešno privatizovano.
Dimčić-Tasić: Suočili smo se sa privredom koja ne postoji. Privatizacije su završene, kako su završene. Stavili smo tačku i krenuli od nule. Imali smo srećom 25 hektara opštinskog zemljišta. Nismo imali novca da ga infrastrukturno opremimo za industrijsku zonu. Potražili smo pomoć od Ministarstva za ekonomiju. Znali smo da nemačka kompanija „Reum” traži pogodnu lokaciju za fabriku plastičnih delova namenjenih autoindustriji. Ona je najpre pregovarali i s prethodnom vlašću u Svilajncu, pa je otišli u Batočinu. Prepoznali smo svoju šansu. Ponudili smo dobre uslove i odlučili su da s nama sklope ugovor o investiciji vrednoj oko 10 miliona evra. Do septembra će izgraditi fabriku u kojoj će se zaposliti 320 radnika. Neki su već počeli da rade i dobijaju 22.000 dinara mesečno.
Mitrović: Ja sam zatekao 5.000 nezaposlenih i nijedan hektar opštinskog zemljišta. Plenidbom od loših privrednika i preko Poreske uprave nakupili smo oko pet hektara. Opremili smo industrijsku zonu i čekamo investitore.
Politika: Zašto ne dolaze? Vidite li šansu u završetku Koridora 10?
Mitrović: Iako je Koridor 10 trasiran kroz sam grad, i deli ga na dva dela, investitori neće na jug jer je specifičan po višenacionalnom sastavu. Oblast Bujanovca i Preševa u prethodnom periodu je bila trusno područje. To nema nikakve veze s Vladičinim Hanom ali se on vezuje za Pčinjski okrug i to je signal investitorima da manje ulažu i rizikuju prema jugu Srbije, odnosno da više ulažu u centralnu Srbiju. I da izuzetno ulažu na severu. U trendu su Inđija, Šimanovci i Nova Pazova. Treći bitan faktor je to što država po pitanju energetskih resursa nije ulagala na jug Srbije. Čitav sever je snabdeven gasom, što pojeftinjuje proces proizvodnje i stvara konkurentnost na evropskom tržištu. Dok su u Vladičinom Hanu, pored industrije koja je izuzetno zaostala, energenti skupi. To sve poskupljuje proizvodnju.
Politika: Kolike su prosečne plate u vašim opštinama?
Mitrović: Ne možemo da uđemo u trag, ali to je negde oko sedam hiljada dinara u privredi i oko 15.000 dinara u vanprivredi.
Dimčić-Tasić: U privredi je oko 38.000 dinara, ali prosek vuče Termoelektrana „Morava”. U vanprivredi ona iznosi 41.000 dinara.
Politika: U vreme kada je privreda bila u ekspanziji Vladičin Han je bio na 1. mestu po zaradama u Pčinjskom okrugu, sada je prvi po siromaštvu. Šta činite da povećate standard građana?
Mitrović: Moje ingerencije kao predsednika opštine za privredu su vrlo ograničene. Pokušavam da izvršim pritisak na Vladu Srbije da mi pomogne da se oslobodim nesavesnih vlasnika preduzeća. Sam ću pronaći strateške partnere. Bugarski konzorcijum „Balkan brik” je, na primer, kupio fabriku građevinskog materijala, ali u toj fabrici, koja zauzima 40 hektara zemljišta, rade samo direktor i sekretarica. Radnici ne rade ni u fabrici papira. Poljoprivredni kombinat „Delišes”, čiji sokovi su bili u rangu „Fruktalovi”, u restrukturisanju je, a voćnjaci su zapušteni…
Najveći problem mi je to što ti poslodavci ne poštuje zakone, što isplaćuju kao plate tri ili četiri hiljade dinara na ruke. Ne plaćaju doprinose. Nije mi jasno da neko državi duguje 400 miliona dinara, a da ona spava. Ne mogu da shvatim da ona nema novca da pokrije troškove za uvođenje stečaja, kao najveći poverilac, ni hrabrosti da krene u borbu s lošim privatizacijama.
Ako neko duguju novac, konvertujte to u imovinu države i dozvolite lokalnoj samoupravi da pronađe partnera.
Politika: Kako je Svilajnac privukao ulagače?
Dimčić-Tasić: Vezali smo izdavanje zemljišta za broj zaposlenih radnika u proizvodnji. S Nemcima smo se dogovorili da uzmu pet hektara zakupom na 99 godina bez nadoknade. Uslov je bio da zaposle 320 radnika za tri godine i da 80 odsto njih bude iz Svilajnca.
Pri tom uopšte nismo imali industrijsku zonu. Pregovarali smo s „Reumom”, a imali smo samo livadu i obećavali da će tu za šest meseci biti i struja, i voda, i telefon, i gas. Sami smo bili u nedoumici da li ćemo moći to da izvedemo. Investitori naravno plaćaju priključke, ali smo ih oslobodili plaćanja komunalnih taksi u roku od tri godine. Molili smo i kumili javna preduzeća da ubrzaju procedure davanja saglasnosti jer smo se obavezali da ćemo građevinsku dozvolu izdati za mesec dana. Trebalo je izboriti se s činovnicima.
Svi koji su posle njih došli tražili su iste uslove.
I lokalni privrednici, koji hoće na svom zemljištu nešto da grade oslobođeni su plaćanja komunalnih taksi takođe tri godine.
Politika: Rizik se isplatio?
Dimčić-Tasić: „Panasonik” dolazi u oktobru i treba da pravi led diode, ali u objektu „Reuma”. To je dogovor između njih. S tim što će 1. maja 2012. godine „Panasonik” započeti izgradnju svoje fabrike i u tom objektu zaposliti 300 radnika. Švajcarsko-holandska firma „Tristan freš” je već proizvela 70 tona kornišona. Do kraja godine će sagraditi objekat za preradu voća i povrća. Oni imaju 15 stalno zaposlenih, ali zapošljavaju sezonske radnike. Imamo i domaćeg investitora koji gradi fabriku za preradu mesa.
Politika: Koliko je ukupno ugovoreno investicija i koliko ljudi će biti zaposleno u industrijskoj zoni?
Dimčić-Tasić: Oko 30 miliona evra i 1.000 novih radnih mesta.
Politika: Pošto je Vladičin Han s nezaposlenošću od 70 odsto evropski rekorder da li ste razmišljali da uradite nešto slično?
Mitrović: Vidim da je trend po Srbiji dati investitoru sve besplatno. U nekim gradovima su oslobođeni i poreza na dohodak građana. Tako favorizujemo neke investitore, a one koje već imamo stavljamo u neravnopravan položaj. Možda je to trenutno dobro. Ali ne znam kako će se završiti.
Politika: Ako ne ponudite povlastice, investitori će otići tamo gde će ih dobiti?
Mitrović: Spreman sam da dam sve benefite kao i Svilajnac kada neko dođe s jasnim i ozbiljnim programom. Najbitnije mi je da stanovništvo bude uposleno. Ono od čega bi opština imala koristi jeste regularni državni porez na dohodak građana. Problem je u tome što su kod nas 80 hektara industrijske zemlje zaposeli nesavesni privrednici. Vladičin Han je talac loših privatizacija. I da dođe novi investitor i traži mi 15 hektara ja nemam da mu dam.
Politika: Da ste Vi predsednica opštine Vladičin Han kako biste rešili ovaj problem?
Dimčić-Tasić: Ponudila bih tih pet hektara opštinske zemlje prvome ko dođe. I to džabe. Ako dođe jedan uspešan investitor, ubrzo ćete imati nekoliko njih na vratima. „Panasonik” je recimo godinu dana tražio lokaciju. Ministar Mlađan Dinkić ih je odveo u Niš. SIEPA je ponudila 10.000 evra po zaposlenom radniku za Niš, a za Svilajnac 4.000 evra. Odlučili su se za našu opštinu zato što je tu „Reum”.
Mitrović: Investicije treba ravnomerno usmeriti. Nemoguće je u Hanu otvoriti fabriku automobila jer nemamo radnu snagu za to. Ali zašto bi „Ikeu” vodili u Loznicu, kada u Vladičinom Hanu postoji fabrika za preradu drveta, a Vranju je „Simpo”. U kontaktu sam s jednom fabrikom iz Francuske koja je 2006. godine bila u igri za kupovinu fabrike nameštaja „Sloga”. Tada su izigrani. Kupio ju je drugi, ali je ona propala i otišla u stečaj. Sada bi Francuzi da je kupe iz stečaja, ali traže garancije da struja neće poskupeti 100 odsto, drvo i tako dalje. Izgubili su poverenje.
Marijana Avakumović
[objavljeno: 31/05/2010]