Izvor: Politika, 09.Maj.2010, 23:01 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Srbija razgovara: Odgovor sindikata na krizu
Orbović: Položaj radnika nikad gori. – Čanak: Nema radničke solidarnosti
To što su predsednici dva sindikata za stolom u „Politici” sedeli jedan naspram drugog, kao zaraćene strane, Branislav Čanak, predsednik „Nezavisnosti”, okarakterisao je kao besmislicu. „Zašto sa druge strane ne sede predstavnici države, ili poslodavci, ne razumem zašto bi dva sindikata >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << bila suprotstavljena”, ironično je Čanak spočitavao Branislavu Orboviću, predsedniku Saveza samostalnih sindikata Srbije, zbog njegove saradnje sa krupnim kapitalistima.
Politika: Da li se Vi, gospodine Orboviću, zbog toga osećate pomalo šizofreno, kao gospodin Čanak?
Orbović: Ne. Suštinski, mi nismo suprotstavljene strane. Svuda u svetu sindikalci imaju različita mišljenja, ne znam zašto bi to bilo drugačije kod nas.
Politika: Čuvate li još mesto za gospodina Čanka u mešovitoj radnoj grupi koja je osnovana posle trojnog sastanka u Domu sindikata?
Orbović: Da.
Čanak: Nema potrebe. Pokušao sam to da razumem, ali mi ni knjige nisu pomogle da pronađem takav presedan u svetskoj sindikalnoj praksi. Ovakav slučaj je nezapamćen. I kad upalim televizor vidim da je takva saradnja u današnjem svetu nemoguća. U Grčkoj je glavna parola koju ovih dana sindikalci nose: „Rat bogatašima”.
Politika: Možete li, gospodine Orboviću, istovremeno da nosite parolu „Rat bogatašima” i da sedite sa njima za istim stolom?
Orbović: Da. Socijalni dijalog mora da se odvija. U Socijalno-ekonomskom savetu, pri Ministarstvu rada, pre nekoliko godina sedeo je i gospodin Zoran Drakulić. Tada je bio prihvatljiv, a danas nije. Članovi su bili i Miroslav Mišković i Filip Cepter. Ako su tada mogli da sede u toj instituciji, ne vidim šta je strašno ako danas razgovaramo sa njima o problemima.
Čanak: Drakulića i Miškovića niko nije izbacio iz Socijalno-ekonomskog saveta. Sami su prestali da dolaze. Zašto bi nekome ko je imao priliku da formalno ponudi rešenje, a to je odbio, sada omogućili da to radi neformalno. Imam i ja možda zamerke na rad nadležnog saveta, ali to nije razlog da kod sebe na Paliluli osnujem novi gde ću da okupljam svoje društvo.
Orbović: To je zamena teza. Nemamo ambicije da zaobiđemo nadležni Socijalno-ekonomski savet. Sličan sastanak je pre godinu dana organizovao i predsednik Boris Tadić. Nije problem to što smo se sastali, suština je da li nešto možemo da uradimo.
Čanak: Pitanje pozivara određuje kvalitet sastanka. Ako je inicijator sastanka bio predsedavajući Socijalno-ekonomskog saveta, onda je svima jasna poruka koju šalje: „Ovo gde sam predsedavajući to ne valja ništa. Da valja, sazvao bih ovo, a ne ono”.
Politika: Mislite na ministra Ljajića?
Čanak: On nije smeo da saziva taj sastanak, zato što i on i gospodin Orbović i ja, kao članovi Socijalno-ekonomskog saveta, imamo zakonsku obavezu da tu učestvujemo. Ovo je puč socijalnom dijalogu, jer su pozivari bili oni koji to nisu smeli da rade. Ako posao saveta rade na drugom mestu onda moraju da kažu da je savet kapitulirao.
Orbović: To što smo članovi saveta ne sprečava nas da razgovaramo o bilo čemu sa drugima.
Čanak: Ne, to je bio puč, a da je to tako potvrdila je i Međunarodna organizacija rada čiji su predstavnici tog dana bili u Beogradu. Rekli su da je to nedopustivo. Spreman sam da o svom trošku platim bilo kog svetskog eksperta, kojeg će imenovati Orbović ili Ljajić, da utvrdi da li je ovo udarac na Socijalno-ekonomski savet. I ako mi neko kaže da ovo nije nizak udarac socijalnom dijalogu – nudim sve što imam. Evo, kladim se, sve stavljam na sto. Dajem svoj stan onome ko kaže da je to u redu.
Orbović: Pitanje je kako je Međunarodnoj organizaciji rada to predstavljeno. Jer, ako im je rečeno da je to puč, da je bruka i sramota…
Čanak: To je njihov stav, šta ima ko da im kaže. Nebojšu Atanackovića, predsednika Unije poslodavaca, na primer, izričito su savetovali da ne ide na skup. On je ipak otišao.
Politika: Da li je i vama rečeno da ne idete?
Čanak: Niko ne treba to da mi kaže. Ja to znam. Čak i da su mi rekli „idi”, ne bih išao.
Orbović: A da li je u redu da ja, kao član Socijalno-ekonomskog saveta, dođem u „Politiku” na razgovor? Ili i za to moram da pitam? Tim sastankom pokušali smo da rešimo probleme u zemlji, to je bila namera.
Politika: Jednom prilikom gospodin Orbović je rekao da ga ne interesuje s kim se drugi sindikalci viđaju. Da li se Vi, gospodine Čanak, viđate s tajkunima?
Čanak: Ne. Mi smo nastali da bi se borili protiv njih. Orbović svoje članstvo u tim firmama i ima, jer se nije borio protiv njih. Što bi meni Mišković dozvolio da u njegovoj firmi osnujem sindikat. Nije lud.
Orbović: Prvi put sam Miškovića video na sastanku sa predsednikom Tadićem pre godinu dana. Jednostavno, moj jedini interes je to što u tim firmama imam svoje članove i što štitim njihove interese. I kolega Čanak ima svoje članstvo u nekim firmama, čiji su vlasnici prisustvovali sastanku. Kao što su „Hemofarm” i „Metalac”, na primer. Kad se kolektivni ugovori, koje smo potpisali u tim preduzećima, ne bi poštovali, mi bismo stupili u štrajk. I to smo uradili u jednoj firmi.
Politika: Mislite na „Knjaz Miloš”?
Orbović: Da, tu smo problem rešili. I to je naš posao. A posao države je da reguliše to da li je neko do kapitala došao na nezakonit način.
Politika: Možete li da garantujete radnicima koji rade u preduzećima u koje će ući krupni kapitalisti da neće ostati bez posla?
Orbović: Tokom privatizacije 500.000 radnih mesta je izgubljeno. U tim fabrikama u nerazvijenim mestima, radnici ne rade i ne primaju platu. Na tom sastanku, privrednici su predložili da pomognu, a naš predlog je da i u tome učestvuju i radnici, ako preduzeće ostvari dobit da i oni imaju koristi od toga. Ili, ako dođe do prodaje da dobiju deo akcija.
Politika: Verujete li krupnim kapitalistima kada kažu da će se uzdržavati od otpuštanja?
Orbović: Vrlo je teško verovati, jer je štrajk u Aranđelovcu pokrenut da bi se sprečilo otpuštanje.
Politika: Znači, tamo ste sedeli, zastupajući prava radnika i sad ne možete da im garantujete da ćete im sačuvati radne knjižice?
Orbović: Pokušavate da pitate da li ćemo zaštititi sva radna mesta u tim firmama. Da. Naš akcenat će biti na tome da nijedan radnik ne izgubi posao. To ne znači da će doći do otpuštanja, već će doći do zapošljavanja.
Politika: Gospodine Čanak, verujete li da li je to dobro za radnike, bez obzira na to što niste učestvovali?
Čanak: Ja to ništa ne razumem, kao diplomirani pravnik. Ne znam kako će to pravno da se izvede i po kom zakonu. S kim će menadžer da potpiše ugovor, na kom zakonu će se on bazirati. Ustav to ne dozvoljava.
Orbović: Tražimo rešenje da se srpska privreda spasava. To je zasad na nivou ideje. Pokrenuli smo i pitanje raspisivanja tendera. Zašto naše firme ne mogu da dobiju posao, već samo strane?
Politika: Mislite li da su vas predstavnici države obmanuli kad su domaćim preduzećima obećali povlašćen položaj na tenderima za javne nabavke, kad po CEFTA sporazumu moraju da obezbede isti tretman svim firmama iz regiona?
Orbović: Poenta je da država ne raspisuje tender i postavi uslove koje naše firme ne mogu da ispune. Da ih automatski ne eliminiše još pre tendera. U tom pravcu su išli naši zahtevi.
Čanak: Pitanje je da li to država zna ili mi to moramo da im kažemo. Ili se to zove korupcija, a ne tender.
Orbović: Konačno se slažemo.
Politika: Kad se sledeći put sastaje mešovita radna grupa?
Orbović: Tom grupom predsedava premijer Mirko Cvetković i osnovni red je da predsedavajući pokrene inicijativu.
„Politika”: Hoćete li reagovati ako shvatite da premijer nema tu nameru?
Orbović: Hoćemo i to vrlo žestoko. Ako vlada pokuša da izigra dogovor, ako vidimo da stalno donose zaključke i stavove od kojih kasnije odustaju, onda ćemo reagovati.
Politika: Zašto obojica mislite da je iza nas, kada je o položaju radnika reč, najgori 1. maj u poslednjih nekoliko decenija?
Čanak: Organizovao sam radnički protest u Kruševcu i bilo je najavljeno da će doći dve do dve i po hiljade Kruševljana. Bilo je jedva 150-200 ljudi.
Politika: Doživljavate li to kao lični poraz?
Čanak: Nigde se za 1. maj ne pozivaju radnici, već svako ko iole drži do svoje časti izlazi na ulicu. Kod nas radnička solidarnost ne postoji. To je kao kad bi ja moju ženu zvao da dođe na slavu.
Politika: Zašto ovde radnici ne drže do svoje časti?
Čanak: Zato što 1. maj ne vide nikako drugačije nego kao jagnje na ražnju. Izlazak na ulice nije obaveza, to dolazi iz srca.
Politika: Čule su se ocene da su se radnici razočarali u sindikate?
Čanak: Ako im ne valjamo ni Orbović, ni ja, ni neko treći, neka prave svoj sindikat. To je bar moguće. Što gube vreme kritikujući mene i njega.
Politika: Kako ste Vi, gospodine Orboviću, proveli prvi maj, da niste možda bili na ručku kod nekog krupnog kapitaliste?
Orbović: Neumesna šala. Bio sam kod ujaka, koji je bio rudar i može da bude sve samo ne kapitalista.
Položaj radnika nikada nije bio gori nego sad. Imamo 1.600.000 penzionera i 1.800.000 zaposlenih, 800.000 nezaposlenih, 110.000 radnika na minimalcu, i više od 150.000 zaposlenih koji rade, a ne primaju platu. Mnogi od njih ne vide nikakvu budućnost i perspektivu.
Čanak: Ako je to tačno, a tačno je, ne mogu da verujem da na protest izađe 150 ljudi. Gde su ti koji su nezadovoljni, ljuti i besni? Na Jastrepcu za 1. maj nisi mogao iglu da baciš a da ona padne na zemlju. Jesu li to ti očajnici? Čime su oni iskazali svoj očaj?
Orbović: Nema to nikakve veze sa sindikatima. U Kruševcu je veče pre protesta koji ste organizovali bio upriličen vatromet. Kod nas se 1. maj godinama slavio kao praznik, mi nemamo običaj da na taj dan iskazujemo nezadovoljstvo.
Čanak: Znate li koliko je Kruševljana tog dana otišlo u Kragujevac jer je Veroljub Stevanović delio besplatno pivo?
Politika: Zamerate li Orboviću što tog 1. maja nije izašao na ulicu?
Čanak: Ne. Zameram onima koji su me držali u ubeđenju da su nezadovoljni do 30. aprila, a onda su otišli da popiju pivo sa Verkom.
Orbović: Nije 1. maj jedini dan kada se protestuje. Ako u Srbiji nije bilo dovoljno protesta, pa gde je onda bilo? Samo u januaru i februaru bilo je više od 70 protesta. Prošle godine u julu i avgustu imali smo 130 protesta i to prilično radikalnih. Jednostavno, kod nas se 1. maj slavi kao slava, niko ne radi, čak ni novine ne izlaze. I da je 100.000 radnika bilo na protestu u Kruševcu, vi biste to objavili tek drugi ili treći dan.
Politika: Da nije bilo onog sastanka u Domu sindikata da li biste pozvali radnike na prvomajski protest?
Orbović: Već sam rekao da ako država ne bude radila na rešavanju problema, mi tu nemamo izlaza. Sve ćemo uraditi da probleme rešimo dijalogom. Moj posao je da pregovaram i nađem rešenje. Ako to ne bude dalo rezultate, onda ne postoji drugo rešenje od ovog što se dešava u Grčkoj.
Politika: Slažete li se sa ocenom državne statistike da je Srbija izašla iz krize, ako je samo u februaru u proseku 1.000 ljudi dnevno gubilo posao?
Orbović: Onog momenta kada ljudi počnu da se zapošljavaju to će označiti kraj recesije.
Čanak: Slažem se. Kada počne kontinuirano da raste broj zaposlenih, e onda možemo da kažemo da je krizi došao kraj.
Anica Nikolić
[objavljeno: 10/05/2010]
"Srpska patologija u prošlom veku"
Izvor: B92, 10.Maj.2010, 00:40
Beograd -- Ako se ništa ne promeni za nekoliko godina u Srbiji neće biti nikoga ko će moći da postavi savremenu molekularnu patološku dijagnozu... Srpska patologija je iz godine u godinu tonula da bi se sada našla tamo gde je bila - pre jednog veka. Iako je patologija značajna za brojne zdravstvene...






