Srbija razgovara: Odgovor sindikata na krizu

Izvor: Politika, 09.Maj.2010, 23:01   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Srbija razgovara: Odgovor sindikata na krizu

Or­bo­vić: Položaj radnika nikad gori. – Ča­nak: Nema radničke solidarnosti

To što su pred­sed­ni­ci dva sin­di­ka­ta za sto­lom u „Po­li­ti­ci” se­de­li je­dan na­spram dru­gog, kao za­ra­će­ne stra­ne, Branislav Čanak, pred­sed­nik „Ne­za­vi­sno­sti”, oka­rak­te­ri­sao je kao be­smi­sli­cu. „Za­što sa dru­ge stra­ne ne se­de pred­stav­ni­ci dr­ža­ve, ili po­slo­dav­ci, ne raz­u­mem za­što bi dva sin­di­ka­ta >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << bi­la su­prot­sta­vlje­na”, iro­nič­no je Ča­nak spo­či­ta­vao Bra­ni­sla­vu Or­bo­vi­ću, pred­sed­ni­ku Sa­ve­za sa­mo­stal­nih sin­di­ka­ta Sr­bi­je, zbog nje­go­ve sa­rad­nje sa krup­nim ka­pi­ta­li­sti­ma.

Po­li­ti­ka: Da li se Vi, go­spo­di­ne Or­bo­vi­ću, zbog to­ga ose­ća­te po­ma­lo ši­zo­fre­no, kao go­spo­din Ča­nak?

Or­bo­vić: Ne. Su­štin­ski, mi ni­smo su­prot­sta­vlje­ne stra­ne. Svu­da u sve­tu sin­di­kal­ci ima­ju raz­li­či­ta mi­šlje­nja, ne znam za­što bi to bi­lo dru­ga­či­je kod nas.

Po­li­ti­ka: Ču­va­te li još me­sto za go­spo­di­na Čan­ka u me­šo­vi­toj rad­noj gru­pi ko­ja je osno­va­na po­sle troj­nog sa­stan­ka u Do­mu sin­di­ka­ta?

Or­bo­vić: Da.

Ča­nak: Ne­ma po­tre­be. Po­ku­šao sam to da raz­u­mem, ali mi ni knji­ge ni­su po­mo­gle da pro­na­đem ta­kav pre­se­dan u svet­skoj sin­di­kal­noj prak­si. Ova­kav slu­čaj je ne­za­pam­ćen. I kad upa­lim te­le­vi­zor vi­dim da je ta­kva sa­rad­nja u da­na­šnjem sve­tu ne­mo­gu­ća. U Grč­koj je glav­na pa­ro­la ko­ju ovih da­na sin­di­kal­ci no­se: „Rat bo­ga­ta­ši­ma”.

Po­li­ti­ka: Mo­že­te li, go­spo­di­ne Or­bo­vi­ću, isto­vre­me­no da no­si­te pa­ro­lu „Rat bo­ga­ta­ši­ma” i da se­di­te sa nji­ma za istim sto­lom?

Or­bo­vić: Da. So­ci­jal­ni di­ja­log mo­ra da se od­vi­ja. U So­ci­jal­no-eko­nom­skom sa­ve­tu, pri Mi­ni­star­stvu ra­da, pre ne­ko­li­ko go­di­na se­deo je i go­spo­din Zo­ran Dra­ku­lić. Ta­da je bio pri­hva­tljiv, a da­nas ni­je. Čla­no­vi su bi­li i Mi­ro­slav Mi­ško­vić i Fi­lip Cep­ter. Ako su ta­da mo­gli da se­de u toj in­sti­tu­ci­ji, ne vi­dim šta je stra­šno ako da­nas raz­go­va­ra­mo sa nji­ma o pro­ble­mi­ma.

Ča­nak: Dra­ku­li­ća i Mi­ško­vi­ća ni­ko ni­je iz­ba­cio iz So­ci­jal­no-eko­nom­skog sa­ve­ta. Sa­mi su pre­sta­li da do­la­ze. Za­što bi ne­ko­me ko je imao pri­li­ku da for­mal­no po­nu­di re­še­nje, a to je od­bio, sa­da omo­gu­ći­li da to ra­di ne­for­mal­no. Imam i ja mo­žda za­mer­ke na rad nad­le­žnog sa­ve­ta, ali to ni­je raz­log da kod se­be na Pa­li­lu­li osnu­jem no­vi gde ću da oku­pljam svo­je dru­štvo.

Or­bo­vić: To je za­me­na te­za. Ne­ma­mo am­bi­ci­je da za­o­bi­đe­mo nad­le­žni So­ci­jal­no-eko­nom­ski sa­vet. Sli­čan sa­sta­nak je pre go­di­nu da­na or­ga­ni­zo­vao i pred­sed­nik Bo­ris Ta­dić. Ni­je pro­blem to što smo se sa­sta­li, su­šti­na je da li ne­što mo­že­mo da ura­di­mo.

Ča­nak: Pi­ta­nje po­zi­va­ra od­re­đu­je kva­li­tet sa­stan­ka. Ako je ini­ci­ja­tor sa­stan­ka bio pred­se­da­va­ju­ći So­ci­jal­no-eko­nom­skog sa­ve­ta, on­da je svi­ma ja­sna po­ru­ka ko­ju ša­lje: „Ovo gde sam pred­se­da­va­ju­ći to ne va­lja ni­šta. Da va­lja, sa­zvao bih ovo, a ne ono”.

Po­li­ti­ka: Mi­sli­te na mi­ni­stra Lja­ji­ća?

Ča­nak: On ni­je smeo da sa­zi­va taj sa­sta­nak, za­to što i on i go­spo­din Or­bo­vić i ja, kao čla­no­vi So­ci­jal­no-eko­nom­skog sa­ve­ta, ima­mo za­kon­sku oba­ve­zu da tu uče­stvu­je­mo. Ovo je puč so­ci­jal­nom di­ja­lo­gu, jer su po­zi­va­ri bi­li oni ko­ji to ni­su sme­li da ra­de. Ako po­sao sa­ve­ta ra­de na dru­gom me­stu on­da mo­ra­ju da ka­žu da je sa­vet ka­pi­tu­li­rao.

Or­bo­vić: To što smo čla­no­vi sa­ve­ta ne spre­ča­va nas da raz­go­va­ra­mo o bi­lo če­mu sa dru­gi­ma.

Ča­nak: Ne, to je bio puč, a da je to ta­ko po­tvr­di­la je i Me­đu­na­rod­na or­ga­ni­za­ci­ja ra­da či­ji su pred­stav­ni­ci tog da­na bi­li u Be­o­gra­du. Re­kli su da je to ne­do­pu­sti­vo. Spre­man sam da o svom tro­šku pla­tim bi­lo kog svet­skog eks­per­ta, ko­jeg će ime­no­va­ti Or­bo­vić ili Lja­jić, da utvr­di da li je ovo uda­rac na So­ci­jal­no-eko­nom­ski sa­vet. I ako mi ne­ko ka­že da ovo ni­je ni­zak uda­rac so­ci­jal­nom di­ja­lo­gu – nu­dim sve što imam. Evo, kla­dim se, sve sta­vljam na sto. Da­jem svoj stan ono­me ko ka­že da je to u re­du.

Or­bo­vić: Pi­ta­nje je ka­ko je Me­đu­na­rod­noj or­ga­ni­za­ci­ji ra­da to pred­sta­vlje­no. Jer, ako im je re­če­no da je to puč, da je bru­ka i sra­mo­ta…

Ča­nak: To je nji­hov stav, šta ima ko da im ka­že. Ne­boj­šu Ata­nac­ko­vi­ća, pred­sed­ni­ka Uni­je po­slo­da­va­ca, na pri­mer, iz­ri­či­to su sa­ve­to­va­li da ne ide na skup. On je ipak oti­šao.

Po­li­ti­ka: Da li je i va­ma re­če­no da ne ide­te?

Ča­nak: Ni­ko ne tre­ba to da mi ka­že. Ja to znam. Čak i da su mi re­kli „idi”, ne bih išao.

Or­bo­vić: A da li je u re­du da ja, kao član So­ci­jal­no-eko­nom­skog sa­ve­ta, do­đem u „Po­li­ti­ku” na raz­go­vor? Ili i za to mo­ram da pi­tam? Tim sa­stan­kom po­ku­ša­li smo da re­ši­mo pro­ble­me u ze­mlji, to je bi­la na­me­ra.

Po­li­ti­ka: Jed­nom pri­li­kom go­spo­din Or­bo­vić je re­kao da ga ne in­te­re­su­je s kim se dru­gi sin­di­kal­ci vi­đa­ju. Da li se Vi, go­spo­di­ne Ča­nak, vi­đa­te s taj­ku­ni­ma?

Ča­nak: Ne. Mi smo na­sta­li da bi se bo­ri­li pro­tiv njih. Or­bo­vić svo­je član­stvo u tim fir­ma­ma i ima, jer se ni­je bo­rio pro­tiv njih. Što bi me­ni Mi­ško­vić do­zvo­lio da u nje­go­voj fir­mi osnu­jem sin­di­kat. Ni­je lud.

Or­bo­vić: Pr­vi put sam Mi­ško­vi­ća vi­deo na sa­stan­ku sa pred­sed­ni­kom Ta­di­ćem pre go­di­nu da­na. Jed­no­stav­no, moj je­di­ni in­te­res je to što u tim fir­ma­ma imam svo­je čla­no­ve i što šti­tim nji­ho­ve in­te­re­se. I ko­le­ga Ča­nak ima svo­je član­stvo u ne­kim fir­ma­ma, či­ji su vla­sni­ci pri­su­stvo­va­li sa­stan­ku. Kao što su „He­mo­farm” i „Me­ta­lac”, na pri­mer. Kad se ko­lek­tiv­ni ugo­vo­ri, ko­je smo pot­pi­sa­li u tim pred­u­ze­ći­ma, ne bi po­što­va­li, mi bi­smo stu­pi­li u štrajk. I to smo ura­di­li u jed­noj fir­mi.

Po­li­ti­ka: Mi­sli­te na „Knjaz Mi­loš”?

Or­bo­vić: Da, tu smo pro­blem re­ši­li. I to je naš po­sao. A po­sao dr­ža­ve je da re­gu­li­še to da li je ne­ko do ka­pi­ta­la do­šao na ne­za­ko­nit na­čin.

Po­li­ti­ka: Mo­že­te li da ga­ran­tu­je­te rad­ni­ci­ma ko­ji ra­de u pred­u­ze­ći­ma u ko­je će ući krup­ni ka­pi­ta­li­sti da ne­će osta­ti bez po­sla?

Or­bo­vić: To­kom pri­va­ti­za­ci­je 500.000 rad­nih me­sta je iz­gu­blje­no. U tim fa­bri­ka­ma u ne­raz­vi­je­nim me­sti­ma, rad­ni­ci ne ra­de i ne pri­ma­ju pla­tu. Na tom sa­stan­ku, pri­vred­ni­ci su pred­lo­ži­li da po­mog­nu, a naš pred­log je da i u to­me uče­stvu­ju i rad­ni­ci, ako pred­u­ze­će ostva­ri do­bit da i oni ima­ju ko­ri­sti od to­ga. Ili, ako do­đe do pro­da­je da do­bi­ju deo ak­ci­ja.

Po­li­ti­ka: Ve­ru­je­te li krup­nim ka­pi­ta­li­sti­ma ka­da ka­žu da će se uz­dr­ža­va­ti od ot­pu­šta­nja?

Or­bo­vić: Vr­lo je te­ško ve­ro­va­ti, jer je štrajk u Aran­đe­lov­cu po­kre­nut da bi se spre­či­lo ot­pu­šta­nje.

Po­li­ti­ka: Zna­či, ta­mo ste se­de­li, za­stu­pa­ju­ći pra­va rad­ni­ka i sad ne mo­že­te da im ga­ran­tu­je­te da će­te im sa­ču­va­ti rad­ne knji­ži­ce?

Or­bo­vić: Po­ku­ša­va­te da pi­ta­te da li će­mo za­šti­ti­ti sva rad­na me­sta u tim fir­ma­ma. Da. Naš ak­ce­nat će bi­ti na to­me da ni­je­dan rad­nik ne iz­gu­bi po­sao. To ne zna­či da će do­ći do ot­pu­šta­nja, već će do­ći do za­po­šlja­va­nja.

Po­li­ti­ka: Go­spo­di­ne Ča­nak, ve­ru­je­te li da li je to do­bro za rad­ni­ke, bez ob­zi­ra na to što ni­ste uče­stvo­va­li?

Ča­nak: Ja to ni­šta ne raz­u­mem, kao di­plo­mi­ra­ni prav­nik. Ne znam ka­ko će to prav­no da se iz­ve­de i po kom za­ko­nu. S kim će me­na­džer da pot­pi­še ugo­vor, na kom za­ko­nu će se on ba­zi­ra­ti. Ustav to ne do­zvo­lja­va.

Or­bo­vić: Tra­ži­mo re­še­nje da se srp­ska pri­vre­da spa­sa­va. To je za­sad na ni­vou ide­je. Po­kre­nu­li smo i pi­ta­nje ras­pi­si­va­nja ten­de­ra. Za­što na­še fir­me ne mo­gu da do­bi­ju po­sao, već sa­mo stra­ne?

Po­li­ti­ka: Mi­sli­te li da su vas pred­stav­ni­ci dr­ža­ve ob­ma­nu­li kad su do­ma­ćim pred­u­ze­ći­ma obe­ća­li po­vla­šćen po­lo­žaj na ten­de­ri­ma za jav­ne na­bav­ke, kad po CEF­TA spo­ra­zu­mu mo­ra­ju da obez­be­de isti tret­man svim fir­ma­ma iz re­gi­o­na?

Or­bo­vić: Po­en­ta je da dr­ža­va ne ras­pi­su­je ten­der i po­sta­vi uslo­ve ko­je na­še fir­me ne mo­gu da is­pu­ne. Da ih auto­mat­ski ne eli­mi­ni­še još pre ten­de­ra. U tom prav­cu su išli na­ši zah­te­vi.

Ča­nak: Pi­ta­nje je da li to dr­ža­va zna ili mi to mo­ra­mo da im ka­že­mo. Ili se to zo­ve ko­rup­ci­ja, a ne ten­der.

Or­bo­vić: Ko­nač­no se sla­že­mo.

Po­li­ti­ka: Kad se sle­de­ći put sa­sta­je me­šo­vi­ta rad­na gru­pa?

Or­bo­vić: Tom gru­pom pred­se­da­va pre­mi­jer Mir­ko Cvet­ko­vić i osnov­ni red je da pred­se­da­va­ju­ći po­kre­ne ini­ci­ja­ti­vu.

„Po­li­ti­ka”: Ho­će­te li re­a­go­va­ti ako shva­ti­te da pre­mi­jer ne­ma tu na­me­ru?

Or­bo­vić: Ho­će­mo i to vr­lo že­sto­ko. Ako vla­da po­ku­ša da iz­i­gra do­go­vor, ako vi­di­mo da stal­no do­no­se za­ključ­ke i sta­vo­ve od ko­jih ka­sni­je od­u­sta­ju, on­da će­mo re­a­go­va­ti.

Po­li­ti­ka: Za­što obo­ji­ca mi­sli­te da je iza nas, ka­da je o po­lo­ža­ju rad­ni­ka reč, naj­go­ri 1. maj u po­sled­njih ne­ko­li­ko de­ce­ni­ja?

Ča­nak: Or­ga­ni­zo­vao sam rad­nič­ki pro­test u Kru­šev­cu i bi­lo je na­ja­vlje­no da će do­ći dve do dve i po hi­lja­de Kru­še­vlja­na. Bi­lo je je­dva 150-200 lju­di.

Po­li­ti­ka: Do­ži­vlja­va­te li to kao lič­ni po­raz?

Ča­nak: Nig­de se za 1. maj ne po­zi­va­ju rad­ni­ci, već sva­ko ko iole dr­ži do svo­je ča­sti iz­la­zi na uli­cu. Kod nas rad­nič­ka so­li­dar­nost ne po­sto­ji. To je kao kad bi ja mo­ju že­nu zvao da do­đe na sla­vu.

Po­li­ti­ka: Za­što ov­de rad­ni­ci ne dr­že do svo­je ča­sti?

Ča­nak: Za­to što 1. maj ne vi­de ni­ka­ko dru­ga­či­je ne­go kao jag­nje na ra­žnju. Iz­la­zak na uli­ce ni­je oba­ve­za, to do­la­zi iz sr­ca.

Po­li­ti­ka: Ču­le su se oce­ne da su se rad­ni­ci raz­o­ča­ra­li u sin­di­ka­te?

Ča­nak: Ako im ne va­lja­mo ni Or­bo­vić, ni ja, ni ne­ko tre­ći, ne­ka pra­ve svoj sin­di­kat. To je bar mo­gu­će. Što gu­be vre­me kri­ti­ku­ju­ći me­ne i nje­ga.

Po­li­ti­ka: Ka­ko ste Vi, go­spo­di­ne Or­bo­vi­ću, pro­ve­li pr­vi maj, da ni­ste mo­žda bi­li na ruč­ku kod ne­kog krup­nog ka­pi­ta­li­ste?

Or­bo­vić: Ne­u­me­sna ša­la. Bio sam kod uja­ka, ko­ji je bio ru­dar i mo­že da bu­de sve sa­mo ne ka­pi­ta­li­sta.

Po­lo­žaj rad­ni­ka ni­ka­da ni­je bio go­ri ne­go sad. Ima­mo 1.600.000 pen­zi­o­ne­ra i 1.800.000 za­po­sle­nih, 800.000 ne­za­po­sle­nih, 110.000 rad­ni­ka na mi­ni­mal­cu, i vi­še od 150.000 za­po­sle­nih ko­ji ra­de, a ne pri­ma­ju pla­tu. Mno­gi od njih ne vi­de ni­ka­kvu bu­duć­nost i per­spek­ti­vu.

Ča­nak: Ako je to tač­no, a tač­no je, ne mo­gu da ve­ru­jem da na pro­test iza­đe 150 lju­di. Gde su ti ko­ji su ne­za­do­volj­ni, lju­ti i be­sni? Na Ja­strep­cu za 1. maj ni­si mo­gao iglu da ba­ciš a da ona pad­ne na ze­mlju. Je­su li to ti očaj­ni­ci? Či­me su oni is­ka­za­li svoj očaj?

Or­bo­vić: Ne­ma to ni­ka­kve ve­ze sa sin­di­ka­ti­ma. U Kru­šev­cu je ve­če pre pro­te­sta ko­ji ste or­ga­ni­zo­va­li bio upri­li­čen va­tro­met. Kod nas se 1. maj go­di­na­ma sla­vio kao pra­znik, mi ne­ma­mo obi­čaj da na taj dan is­ka­zu­je­mo ne­za­do­volj­stvo.

Ča­nak: Zna­te li ko­li­ko je Kru­še­vlja­na tog da­na oti­šlo u Kra­gu­je­vac jer je Ve­ro­ljub Ste­va­no­vić de­lio bes­plat­no pi­vo?

Po­li­ti­ka: Za­me­ra­te li Or­bo­vi­ću što tog 1. ma­ja ni­je iza­šao na uli­cu?

Ča­nak: Ne. Za­me­ram oni­ma ko­ji su me dr­ža­li u ube­đe­nju da su ne­za­do­volj­ni do 30. apri­la, a on­da su oti­šli da po­pi­ju pi­vo sa Ver­kom.

Or­bo­vić: Ni­je 1. maj je­di­ni dan ka­da se pro­te­stu­je. Ako u Sr­bi­ji ni­je bi­lo do­volj­no pro­te­sta, pa gde je on­da bi­lo? Sa­mo u ja­nu­a­ru i fe­bru­a­ru bi­lo je vi­še od 70 pro­te­sta. Pro­šle go­di­ne u ju­lu i av­gu­stu ima­li smo 130 pro­te­sta i to pri­lič­no ra­di­kal­nih. Jed­no­stav­no, kod nas se 1. maj sla­vi kao sla­va, ni­ko ne ra­di, čak ni no­vi­ne ne iz­la­ze. I da je 100.000 rad­ni­ka bi­lo na pro­te­stu u Kru­šev­cu, vi bi­ste to ob­ja­vi­li tek dru­gi ili tre­ći dan.

Po­li­ti­ka: Da ni­je bi­lo onog sa­stan­ka u Do­mu sin­di­ka­ta da li bi­ste po­zva­li rad­ni­ke na pr­vo­maj­ski pro­test?

Or­bo­vić: Već sam re­kao da ako dr­ža­va ne bu­de ra­di­la na re­ša­va­nju pro­ble­ma, mi tu ne­ma­mo iz­la­za. Sve će­mo ura­di­ti da pro­ble­me re­ši­mo di­ja­lo­gom. Moj po­sao je da pre­go­va­ram i na­đem re­še­nje. Ako to ne bu­de da­lo re­zul­ta­te, on­da ne po­sto­ji dru­go re­še­nje od ovog što se de­ša­va u Grč­koj.

Po­li­ti­ka: Sla­že­te li se sa oce­nom dr­žav­ne sta­ti­sti­ke da je Sr­bi­ja iza­šla iz kri­ze, ako je sa­mo u fe­bru­a­ru u pro­se­ku 1.000 lju­di dnev­no gu­bi­lo po­sao?

Or­bo­vić: Onog mo­men­ta ka­da lju­di poč­nu da se za­po­šlja­va­ju to će ozna­či­ti kraj re­ce­si­je.

Ča­nak: Sla­žem se. Ka­da poč­ne kon­ti­nu­i­ra­no da ra­ste broj za­po­sle­nih, e on­da mo­že­mo da ka­že­mo da je kri­zi do­šao kraj.

Ani­ca Ni­ko­lić

[objavljeno: 10/05/2010]

Nastavak na Politika...



Povezane vesti

"Srpska patologija u prošlom veku"

Izvor: B92, 10.Maj.2010, 00:40

Beograd -- Ako se ništa ne promeni za nekoliko godina u Srbiji neće biti nikoga ko će moći da postavi savremenu molekularnu patološku dijagnozu... Srpska patologija je iz godine u godinu tonula da bi se sada našla tamo gde je bila - pre jednog veka. Iako je patologija značajna za brojne zdravstvene...

Nastavak na B92...

Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.