Izvor: Blic, 17.Jun.2003, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Politika mi je razbila život
Politika mi je razbila život
Jednu od vodećih glumica u bivšoj Jugoslaviji - Miru Furlan pamtimo po ulogama u više od trideset filmova ('Otac na službenom putu', 'Lepota poroka', 'Kiklop', 'Ljubezni Blanke Kolak', 'Gluvi barut'...), brojnim ostvarenjima u TV serijama i dramama ('Velo misto', 'Putovanje u Vučjak', 'Video jela, zelen bor'...), kao i po likovima koje je dočarala na scenama svih najznačajnijih pozorišta širom SFRJ. Sticajem ratnih okolnosti i zbog političkih >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << pritisaka, ova raskošna glumica 1991. godine odlučuje da emigrira u Sjedinjene Američke Države, gde je nastavila karijeru kako u američkim teatrima tako i u tamošnjim TV projektima od kojih svakako valja pomenuti popularnu petogodišnju naučnofantastičnu seriju 'Babylon 5'. Nakon 12 godina ponovo radi u Beogradu, igra u filmu reditelja Dragana Marinkovića 'Diši duboko', a najavljeno je i njeno učešće na koncertu Radeta Šerbedžije u SKC-u.
Šta vas je opredelilo da posle više od jedne decenije dođete u Beograd?
- Postojala je kod mene, kao što postoji, pretpostavljam, kod svakog emigranta, potreba za uspostavom nekog, kakvog-takvog, kontinuiteta. Jer je kontinuitet upravo ono što u našim životima nedostaje. Poželjela sam vidjeti prijatelje i kolege, prošetati se gradom u kojem sam nekad boravila, ustanoviti kako grad diše, što se promijenilo a što je ostalo isto. A onda se pojavila ponuda za ovaj film. Kao i uvijek u životu, tajming se pokazao važnim i tako sam sada ovdje.
Kako vidite svoj lik i temu o krivici pedesetogodišnjaka za ‘ukidanje budućnosti’ sopstvenoj deci?
- Ženski filmski likovi su najčešće tretirani, ne samo na ovim prostorima, vrlo plosno, pojednostavljeno, klišeizirano. U liku koji ovdje igram ima istine, životnosti, bola. Osim toga, igram sa svojim starim prijateljem i dragim kolegom Bogdanom Diklićem, što mi je izuzetno drago i također je neka uspostava kontinuiteta. Što se tiče krivice roditelja za nesreću djece, to je tema koja nas se i te kako tiče, tema koja nam je definitivno obilježila život, svih ovih mračnih godina. Ovaj film se bavi tom temom iz krajnje nepolitičkog ugla i to je za mene u ovom času bilo dragocjeno.
Niste li i vi sami, na neki način, bili žrtva politike?
- Iako se nikada aktivno nisam bavila politikom, iako sam cijeli život izbjegavala sve sadržaje i aktivnosti koji na bilo koji način imaju veze s vlašću i politikom, politika se vrlo žestoko pozabavila sa mnom. Žrtva? Da, jer mi je politika razbila život. Ali, naravno, sve je relativno. Ja sam, u usporedbi s nevinim djetetom koje je završilo svoj život krvavo, u nekom jarku, ipak krajnje povlaštena osoba.
Uspeli ste da napravite karijeru u Americi, ali kakva sećanja imate u odnosu na svoje početke u toj zemlji?
- Najteže je izgubiti svoj kontekst. Jer čovjek ne postoji izvan konteksta koji se stvara godinama. Kontekst uključuje status, prijatelje, profesionalne veze. Teško je u nekim godinama ponovno počinjati. Čovjek nema onu mladenačku energiju i ambiciju koju je možda na početku svoje karijere imao. S druge strane, uvijek postoji i stari, uvijek uzbudljivi američki mit o novim počecima, o slobodi da se bude nešto drugo, da se iznova započne život. A pravi život se odvija negdje između tih krajnosti.
Prošle godine ste, posle 11 godina egzila i niza ne baš prijatnih iskustava, igrali na svom jeziku Euripidovu 'Medeju' na Brionima. Ima li izvesnih sličnosti između vas i nje?
- Bilo je to za mene izuzetno uzbudljivo iskustvo. Ne samo da je jezik bitni dio mog posla, on je i moj identitet. U tom smislu je gubitak jezika velika, nenadoknadiva nesreća. S druge strane, volim igrati, čak i pisati, na engleskom jeziku, u kojem mislim da sam na neki čudan način slobodnija nego u našem upravo zbog strašne politizacije našeg jezika. Bez obzira na sve to, bilo mi je ugodno, lako i zanimljivo vratiti se igranju na jeziku mog djetinjstva. Sličnosti između Medeje i mene? Žestina, snaga, emocija, gorčina, emigrantsko iskustvo. Razlike? Jos uvijek sam, mislim i nadam se, s ove strane mentalnog poremećaja, za razliku od Medeje koja gubi razum.
A šta je obeležilo vaš povratak u Hrvatsku?
- Moj povratak u Hrvatsku nije, naravno, mogao proći bez političkog konteksta koji je povremeno bivao toliko jak i bučan da mi se činilo da od mene kao glumice više ništa nije ostalo. Uza sve to je ipak, čini mi se, predstava, uspjela nadglasati političke trube. Na kraju se ipak od svega najbolje sjećam galeba iznad mene i crvene istarske zemlje ispod mojih nogu.
Imate li utisak da se Beograd promenio i u kom pogledu?
- Da, čini mi se da se grad promijenio, i to nabolje. Živ je, ljudi su na ulicama, sve je prepuno novih restorana i kafića, svuda se nešto gradi. Jugoslavensko dramsko, za koje sam posebno vezana jer sam tu igrala, jeste impresivno! I to nam daje nadu da su umjetnost i kazalište još uvijek nekome važni.
S obzirom da ste u međuvremenu postali i majka, pričate li sinu o domovini?
- Trudim se da kod njega održim naš jezik, što se pokazuje vrlo teškim, jer je sve oko njega na engleskom, od vrtića do televizije. Neki dan sam mu pričala da smo njegov tata i ja nekad živjeli i radili u ovom gradu, a on me je potpuno zaprepastio rekavši: 'A onda je počeo rat.' Djeca, naravno, znaju i shvaćaju više nego što mi to mislimo. Tatjana Nježić
