Drašković: Drvo neslobode nismo otresli

Izvor: Večernje novosti, 09.Mar.2015, 14:55   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Drašković: Drvo neslobode nismo otresli

"TRESTI, tresti, tresti drvo neslobode", reče pisac Borislav Mihajlović Mihiz 9. marta 1991, sa balkona Narodnog pozorišta, pred oko sto hiljada pobunjenika protiv raspomamljene televizije režima Slobodana Miloševića, koja je huškala na rat u Jugoslaviji, proizvodila otrov mržnje i laži, pa je demonstranti okupljeni na trgu kod Kneza Mihaila nazvaše TV - Bastiljom. Mihiza odavno nema, kao ni mnogih koji su ga tog dana slušali. Neki su pomrli, neki izginuli na raznim bojištima države >> Pročitaj celu vest na sajtu Večernje novosti << koje više nema, neke su poubijali teroristi Miloševićeve službe bezbednosti, a hiljade njih apokalipsa rata i režimskih zločina razvejala je po svetu. Četvrt veka je od tog davnog dana, to je trećina dobrog ljudskog života, ali vreme prašinom zaborava ne zatrpava beogradski 9. mart 1991. On živi svoju epiku i svoju tragiku, kao ponosno sećanje, ali i kao lament nad pogaženim nadama i žrtvama stotina hiljada ljudi u Srbiji. Epika 9. marta je u drami koja se odigrala tog dana, drami kakve nije bilo, niti će je više ikada biti. Na goloruke demonstrante udarila je sva oružana sila Miloševićeve Srbije: elitne policijske trupe, oklopni transporteri, konjica, dresirani psi, vodeni topovi, a na kraju u napad su izvedeni i tenkovi jugoslovenske komunističke vojske. Ipak, David je uzdrmao Golijata. Pali su i komanda TV - Bastilje i ministar policije. Tragika 9. marta je u krajnjem ishodu pobune. Gde je Srbija danas? Udaljenija je od snova o Evropi nego pre 24 godine. Drvo neslobode nije otrešeno. Razbojnički kapitalizam ratnih profitera, tajnih službi i njihovih mafijaša i političkih miljenika u crno je zavio i narod i državu, budeći kod sirotinje i opljačkanih nostalgiju za komunističkim rajem. Tragika 9. marta je i u razmišljanjima mnogih očajnika da je 9. marta propuštena prilika da se sruši "banda crvena", da se zauzme TV - Bastilja i učini ono isto što su, dve godine ranije, Rumuni učinili sa Čaušeskuom i Helenom. U Beogradu se, nikako, toga dana, nije mogao ponoviti Bukurešt. U Beogradu se mogao ponoviti samo Tjenanmen, jer je oružana sila "bande crvene" bila monolitna, a i većina naroda tada je obožavala Miloševića. Mogli smo jedino da nastavimo protest, da ga proširimo Srbijom, i da Miloševića, grogiranog 9. marta, prisilimo na vanredne izbore, ali je od režima režirana "plišana revolucija" to zaustavila. Epika 9. marta je i u tome što je duh 9. marta sazivao i predvodio sve buduće proteste protiv diktatorskog režima, protiv rata, ratnih zločina, etničkih čišćenja, i što je 1996. pobuna zahvatila celu Srbiju, pa je, posle tromesečne bitke, Milošević istakao belu zastavu. Bila je to najveća pobeda Devetog marta. Umesto da ta pobeda bude overena i pobedom koalicije "Zajedno" na parlamentarnim i predsedničkim izborima, i da bude otrešeno ono Mihizovo "drvo neslobode", kako je bilo dogovoreno, izdaja u koaliciji spasla je Miloševićev režim i gurnula ga u savez sa Vojislavom Šešeljem, u kosovske zločine i rat, u podvođenje Srbije pod NATO bombe i u gubitak Kosova. Ta je tragedija Srbije, ponovo, raspalila vatru za novim Devetim martom i on se i događa 5. oktobra 2000. godine. Događa se, nažalost, i najveća izdaja Devetog marta. Slobodana Miloševića ruše i Srbiji donose slobodu i demokratiju najveći razbojnici i čelni ljudi Miloševićevog režima smrti i tiranije. Formalno, pobeđuje prozapadna koalicija DOS, koju je osnovao SPO 10. decembra 2000. godine, a iz nje odstranjen uoči njene pobede, a za junake 5. oktobra i oslobodioce Srbije proglašavaju se čelnici službi bezbednosti i eskadrona smrti tobože srušenog režima. Tako "osvojena" sloboda, demokratija i evropska Srbija traju do danas, sa potresima i najavama promena, koje se brzo saniraju. Učesnici i junaci istorijskog 9. marta 1991. marginalizovani su, prevareni i sa pravom ogorčeni. Šta bi, pitam se, Mihiz danas rekao? A pamtim dobro šta mi je rekao 13. marta 1991, kad sam izašao iz zatvora. "Na trgu, kod Mihaila, 9. marta 1991, objavili smo juriš u kontrarevoluciju, u rušenje temelja komunističkog režima. Režim je, na Terazijama, u naše ime, promovisao strategiju evolucije komunističke revolucije. Upamtite dobro, to je nemoguće." I pokazalo se nemogućim.

Nastavak na Večernje novosti...






Pročitaj ovu vest iz drugih izvora:
Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Večernje novosti. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Večernje novosti. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.