Izvor: S media, 13.Apr.2010, 23:09 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Bez presuda, korupcija je prihvatljiva
Iskustva crnogorskih organizacija koje se bave istraživanjima korupcije ukazuju na isprepletanost političkih i mentalitetskih uzroka ove anomalije. Dugotrajna vladavina jedne partije, koja stvara stabilne sprege politike i biznisa, slab rad sudstva i loša primena zakona, pospešuju kulturni ambijent prihvatljivosti i nekažnjivosti koruptivnog ponašanja.
Ipak, ohrabruje, po njihovim ocjenama, što su građani sve više svesni negativnih posljedica korupcije, te da bi rigoroznije >> Pročitaj celu vest na sajtu S media << pravosudno kažnjavanje korupcije definitivno uticalo i na njihovo ponašanje.
Istraživanja o korupciji datiraju maltene još od vremena kada je ova fraza ušla u crnogorski politički život, a podaci do kojih se dolazi predstavljaju najrealniji okvir za raspravu o uzrocima korupcije, njenim pojavnim oblicima i proceni napretka u borbi protiv nje, kao i dilemi – da li je korupcija lokalni kulturni proizvod ili posledica nefunkcionalnog državnog sistema.
Razmatrajući uzroke korupcije kao regionalnog problema, Miloš Bešić, dugogodišnji metodolog CEDEMa i profesor podgoričkog Fakulteta političkih nauka, kaže da na Balkanu „postoji ista kulturološka matrica koja pospješuje koruptivno ponašanje“, te da je jedina crnogorska specifičnost „dugogodišnja vladavina DPS-a, koja je omogućila postojanje stabilnih ličnih, političkih i socijalnih mreža, koje pospešuju komunikaciju i koruptivno ponašanje”, i to u dugom trajanju društvene tranzicije i socijalno-ekonomske transformacije.
„(To) stvara uslove za ‘prelivanje’ državnih resursa u ‘privatne džepove’”, rekao je Bešić.
I Zlatko Vujović, direktor Centra za monitoring (CEMI) kao glavni razlog sistemske korupcije u Crnoj Gori vidi u objedinjavanju interesa centara političke i ekonomske moći.
“Dugi kontinuitet iste političke grupacije na ključnim mjestima u društvu neminovno vodi jačanju struktura, koje garantuju zaštitu interesa ekonomske oligarhije. Stvaranje nosilaca ekonomske moći, često neregularnim privatizacijama i sumnjivim bogaćenjem, nužno teži podršci onim političkim strukturama koje će garantovati sigurnost i uvećanje sumnjivo stečenog kapitala.”
Centar za ekonomski razvoj i preduzetništvo (CEED) došao je do sličnih zaključaka. Po rečima direktorke Dragane Radević, najvažnije uzroke korupcije locirali su u “lošoj primeni zakona i propisa, nepostojanju efikasne unutrašnje i spoljašnje kontrole, kao i niskim primanjima zaposlenih u državnim institucijama”.
Bešić ističe da je ključni problem u borbi protiv korupcije slab rad sudstva.
„Mediji i deo NVO sektora su u velikom broju slučajeva, argumentovano i nedvosmisleno ukazivali na pojedine slučajeve krupne korupcije. U ovim situacijama, sistem, prije svega sudstvo, jednostavno nije reagovao, a efikasna borba protiv korupcije ne može da se sprovede, ako sudstvo ne reaguje u takvim situacijama. Ovo naprosto znači da, sve i kada mediji ili bilo ko otkrije konkretne slučajeve korupcije, ništa se ne dešava. I u tome je ključna odgovornost vlasti, tačnije njenog dela - sudske vlasti”, rekao je Bešić.
Drugi problem je u tome što je korupcija, za ogromnu većinu građana, postala nešto ‘normalno’. „Građani jednostavno prihvataju korupciju kao činjenicu, kao konstantu ukupnog društveno-političkog sistema, kao nešto što ‘svi rade’ i kao nešto što bi ‘svi radili’ ako imaju priliku.”
Bešić je ocijenio da konstantna priča o sveprisutnosti korupcije ima i svoju negativnu stranu.
„Ako u vašem diskursu stalno napadate korupciju, vi doprinosite legitimizaciji koruptivnog ponašanja, sugerišući javnosti da je to nešto sveprisutno i, u intepretacija građana, ‘normalno’. Pojednostavljeno, ako je jedan ljekar pošten i nikada nije upražnjavao bilo koji oblik koruptivnog ponašanja, a vi u javnosti stalno naglašavate kako su svi korumpirani, mala je vjerovatnoća da ćete ovog ljekara mobilisati u borbi protiv korupcije, a veća je vjerovatnoća da ćete ga usmjeriti da počne da razmišlja: ‘Ako su svi takvi, moram i ja da se snalazim kako znam i umijem’”.
On je rekao da to ne znači da istraživanja o korupciji ne treba raditi i objavljivati, već da se ”mora imati mjera u broju istraživanja i informacijama koje dajete, i da je mnogo bolje raditi istraživanja na osnovu kojih vi pravite mjere i instrumente za borbu protiv korupcije.“
Podaci CEEDa nadovezuju se na ovaj problem. Radević ukazuje da se percepcija korupcije ne poklapa sa direktnim iskustvima ispitanika. “Na mišljenje o prisutnosti korupcije u značajnoj mjeri utiču iskustva prijatelja/rođaka, sve češći napisi u novinama i medijima, kao i tekuće reforme i mjere sa ciljem prevencije i suzbijanja korupcije.”
Rješenje oba problema, dodaje Bešić, nalazi se u rukama pravosuđa. „Akteri se ponašaju koruptivno, jer kazne za to ponašanje ili nema, ili je smiješno blaga. Kad sudstvo počne da radi svoj posao, onda će to djelovati i u pravcu ‘deligitimizacije’, dakle, građani će početi da shvataju da je koruptivno ponašanje štetno i da je to nešto što društvo kažnjava i ne dozvoljava.”
Slično misle i predstavnici ostalih organizacija. Po Vujoviću, kultura korupcije dodatno je podstaknuta izostankom ili ograničenom borbom protiv korupcije i organizovanog kriminala, dok Radević naglašava značaj zakonskog procesuiranja slučajeva korupcije, kao i uvođenja strožih kaznenih mjera u nadležnim institucijama.
Pravih istraživanja gotovo da i nema
Bešić tvrdi da istraživanja percepcije korupcije, kakvih je najviše, nisu naročito korisna za najviše državne organe.
„Što nama govori podatak da je percepcija korupcije u Crnoj Gori ‘visoka’? Kako meni taj podatak pomaže da se obračunam sa korupcijom? Što meni govori podatak da npr. 70 odsto građana vidi korupciju kao veliki problem? Da li bi mi bilo lakše u mojoj borbi protiv korupcije, ako bi taj procenat bio 45 odsto”.
On je objasnio da istraživanja percepcije korupcije imaju smisla samo u dva slučaja. „Prvo, da se periodično prati percepcija korupcije, kako bi nam to bio posredni indikator da se vremenom smanjuje ili povećava korupcija, i drugo, da se percepcija korupcije radi komparativno, po oblastima (policija, sudstvo, carina, itd.) kako bismo otprilike znali gdje su najveći problemi.”
Po njegovim riječima, za sve ostale aspekte borbe protiv korupcije, potrebna su drugačija, kvalitativna istraživanja, koja su u stanju da otkriju praksu, motivaciju, obrasce ponašanja i mehanizme koruptivnog ponašanja. „Pravo istraživanje korupcije, koje treba za rezultat da ponudi instrumente i mjere, ne može biti zasnovano na percepciji i bilo kakvoj kvantifikaciji.”
Međutim, kaže Bešić, takva istraživanja u Crnoj Gori gotovo da i nisu rađena.
Građani svesniji uticaja
Prema riječima Dagane Radević, “građani su deklarativno protiv korupcije i njenog prisustva u društvu, jer su njene posljedice negativne i dugoročne. Međutim, kada je potrebno zadovoljiti neke lične potrebe oni pribjegavaju koruptivnom ponašanju, ali ga ne doživljavaju tako.”
Ona ističe ohrabrujući podatak iz posljednjih istraživanja, da ispitanici u značajnoj mjeri izdvajaju nedovoljan nivo građanske odgovornosti kao dio problema, a s druge strane, prisutna je i visoko razvijena svijest o negativnom uticaju i korupcije na društvo u cjelini, što predstavlja, po njenim riječima, prvi i neophodan korak ka direktnom doprinosu građana u borbi protiv protiv korupcije, “bilo da prijave korupciju ukoliko imaju informacije o tome ili da sami neće ponuditi mito.”
Bo.RISTOVIĆ
