Izvor: Danas, 13.Apr.2015, 08:16 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Glas razuma u vreme sumraka
Odlazak profesora Jovana Mirića, koji je umro nakon duge bolesti 6. travnja 2015, duboko je ožalostio mnoge generacije njegovih studenata, kolega i prijatelja. Profesor Mirić, koji se na tadašnjem Fakultetu političkih nauka zaposlio 1. siječnja 1965, a na njemu je radio do umirovljenja, 30. prosinca 1998, bio je jedan od najomiljenijih i najvoljenijih nastavnika. Njegov tada jednogodišnji kolegij - „Uvod u političku znanost“ - bio je obavezan svim studentima fakulteta. Nema, dakle, >> Pročitaj celu vest na sajtu Danas << politologa, novinara ili studenta nekadašnjeg studija općenarodne obrane i društvene samozaštite koji nije poznavao profesora Mirića.
Sjećam se prvog sata prvog dana prve godine svog studiranja. Nakon što nam se obratio kao dekan (što je bio od 1987. do 1989), došao je u prepunu učionicu i počeo diktirati obaveznu, a potom i dodatnu literaturu na svom predmetu. Obaveznih je bilo šest knjiga, a dodatna je literatura bila opsežnija, pa je u njoj bilo pet ili šest djela Karla Marxa. Kad je po peti put pročitao „Karl Marx“, jedan student je iz klupe glasno rekao: „Bez Marxa nikamo!“ Profesor Mirić je svoje naočale spustio niže i pogledao preko njih, odgovorivši: „Kolega, bez Marxa nikamo, ali ni s Marxom nikamo!“ Bio je takav: brz u komunikaciji, simpatičan, duhovit, vispren. Nitko ga se nije trebao plašiti. Autoritet nije gradio na galami ili strogosti - imao ga je dovoljno sam po sebi, po svojem odnosu prema studentima i po svojim predavanjima.
Taj pristup akademskom životu vidi se i u njegovom istraživačkom profilu. Napisao je deset knjiga i golem broj članaka, kao što svjedoče izvještaji o izboru u nastavna i znanstvenonastavna zvanja: asistenta na predmetu „Osnove nauke o politici“ (1965), docenta na predmetu „Uvod u znanost o politici“ (1972.), izvanrednog profesora na tom istom predmetu (1977), te dva izbora u zvanje redovitog profesora za znanstveno područje politologije (1982. i 1988).
Najpoznatija i najutjecajnija njegova knjiga - „Sistem i kriza“ (objavljena 1984. godine) - sasvim je sigurno jedna od najznačajnijih knjiga naše politologije. Štoviše, iz osobnog iskustva svjedočim da je to najpoznatija politološka studija o jugoslavenskom političkom sistemu napisana na našem jeziku i od strane osobe koja je cijeli život djelovala na ijednom od naših (pritom mislim u tadašnjim okvirima - jugoslavenskih, a ne samo hrvatskih) sveučilišta. U svijetu nema ozbiljne knjige koja se fokusira na pitanje krize i raspada Jugoslavije da ne referira na „Sistem i krizu“. Niti ima ozbiljnog istraživača jugoslavenske krize koji nije čuo za Jovana Mirića, ili pročitao ovu knjigu. U njoj su precizno i korektno dijagnosticirani svi oni problemi koji su tek nekoliko godina kasnije Jugoslaviju učinili nemogućom državom. Mirić ukazuje ne samo na nelogičnosti u njenoj ustavnoj potki nego i na to kamo vodi (i kamo će odvesti) nacionalizam i partikularizam, koji je ugrađen u sam sustav, a nije mu tek neka nepoželjna ili vanjska „kolateralna“ manifestacija. Mirićeva analiza - izrečena u okviru državnog poziva na kritičko preispitivanje političkog sistema - naišla je na zatvorene uši onih koji su vjerovali da je njihov put jedini ispravan. Lavina kritike koja se - od strane republičkih funkcionera Saveza komunista, te saveznih institucija, kao što su dnevni list Borba i sl. - sručila na autora išla je toliko daleko da su njegovu knjigu proglasili „najvećim udarom na Jugoslaviju i socijalizam od vremena Milovana Đilasa“.
Epizoda s tom knjigom učinila je profesora Mirića još odvažnijim i slobodnijim. Bio je svjestan da je sve uzaludno, da rečenicama neće promijeniti svijet, ali ipak nije odustajao. Povukao se iz javnosti kako bi mogao slobodnije pisati, ali pisao je mnogo, hrabro i pametno. „Bez lažne skromnosti“, rekao je u jednoj izjavi 2010, „trudio sam se da me se ne primijeti. U uvodu jedne od svojih knjiga napisao sam da pišem skrivečki da bih se sačuvao od bura i oluja, a da bih mogao reći ono što imam reći. Hvala onima koji su me ipak primijetili i čitali ono što sam napisao“. Iz tišine svog doma, nenavikao na kompjutor, pišući rukom i ponekad lijepeći dijelove papira na ono već napisano, doticao je opasne teme i izricao opasne zaključke. Usudio se misliti i napisati što misli. U duhu slobode, kritičkog propitivanja i, prije svega, stručnosti, a ne politiziranja, napisane su sve njegove knjige nakon 1990. Povijest Srba u Hrvatskoj, ali ni povijest same Hrvatske, neće se moći u potpunosti razumjeti bez čitanja knjiga, članaka i rijetkih intervjua Jovana Mirića. S vremenske distance, kad (ako ikad) okolnosti budu povoljnije za jednu razumnu analizu onoga što se u ovim krajevima događalo u 1990-ima, bit će sasvim jasno da je Jovan Mirić bio glas razuma u vremenima „sumraka intelekta“.
Naša politologija izgubila je odlaskom profesora Jovana Mirića jednog od svojih najumnijih stvaralaca. Naše društvo izgubilo je hrabrog i odgovornog građanina, koji je cijeli svoj život predano radio na urazumljivanju ljudi, blago ih - ali, nažalost, uglavnom uzaludno - opominjući da srljaju u propast, i to pjevajući. Mi, njegovi studenti, ostali smo bez onoga tko nas je dočekao čim smo prvi put ušli u Lepušićevu 6, i učinio da se u političkoj znanosti osjećamo kao domaći. Na tome mu ostajemo trajno zahvalni.
Integralna verzija ovog teksta objavljena je u časopisu Politička misao, čiji je izdavač Fakultet političkih znanosti u Zagrebu
