Izvor: Vostok.rs, 26.Jan.2022, 14:10

U Crkvi Sv. Nikole u Kotoru održana tradicionalna Svetosavska akademija

U susret Savindanu 27. januara, u Crkvi Svetog Nikole u Kotoru i ove godine održana je tradicionalna Svetosavska akademija. U skladu sa mjerama za suzbijanje epidemije koronavirusa, bio je omogućem redukovan broj posjetilaca, a zbog bolesti dirigenta Mihajla Lazarevića, sinoć je nastupio omladinski hor pod dirigentskom palicom Ivane Krivokapić, koji je na oduševljenje publike pokazao da je dosledan naslednik starije postave. Nakon što su otpjevali čuvenu kotorsku himnu SPD Jedinstvo, „O srpska mlada nevina čeda”, koju je na riječi prote Jovana Sundečića komponovao Đovani Salgeti (1814 -1865) i koja je starija od zvanične Mokranjčeve, prisutnima se obratio Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije. „Svetoga Savu proslavljamo i kao veliku ličnost Srednjega vijeka koja je izvšila veliki uticaj na sve slojeve društva i na našu književnost, umjetnost, stvaralaštvo. Proslavljamo ga kao ličnost koja je zavela red i poredak i oplemenila srpsku srednjevjekovnu državu sa svim najvećim dostignućima duha toga vremena. Proslavljamo ga kao velikog ktitora, zadužbinara, ali najviše kao osnivača Srpske autokefalne Žičke arhiepiskopije, u okviru koje je osnovao Zetsku episkopiju, koja je kasnije postala mitropolija, a iz nje izrasla današnja Mitropolija crnogorsko-primorska“, kazao je Mitropolit Joanikije. Osvrnuvši se na osam vjekova plodova koje je dala Mitropolija crnogorsko-primorska u okviru Srpske pravoslavne crkve, Mitropolit je govorio i o tome kako se može vidjeti i „koliki je značaj samog djela Svetoga Save, kolika je njegova dalekovidost i kako je sve ono što je on kao božji čovjek započeo, osnovao, uredio, kako se sve to pretočilo u život, imalo snagu da napreduje, da cvjeta i da donosi velike plodove“. „Čuli ste ovih dana kako ni po koju cijenu vjeronauka ne bi smjela da se vrati u škole „pošto je vjeronauka dogma i nema kritičkog mišljenja“. Isto tako sveštena lica, bez obzira što imaju određene reference, naučna zvanja ne smiju biti nigdje, niukakvim obrazovnim institucijama, „jer oni propovijedaju dogmu“, a tobož nauka mora po svaku cijenu da se bavi kritičkim mišljenjem. I oni su ti, koji tako govore, zastupnici Bože dragi, kritičkog mišljenja. Ali, da pogledamo da li neko, ko ne poznaje hrišćanstvo, ko ne poznaje našu vjeru, ko ne poznaje i ne uvažava ogromni kulturni doprinos koji je dala naša vjera našem narodu u svim sferama života, od umjetnosti do običaja, do etike i zapravo do svih oblasti života, kako taj može razumjeti našu književnost, tradiciju, naše kulturno nasleđe, bez poznavanja vjere? To je prosto nemoguće. Naravno, takva mišljenja i kritike, koje ovih dana doživljavamo, da je vjeronauka dogma, da sveštenik propovijeda dogmu, iskrivljuju i samo značenje dogme. Dogma uopšte nije nešto negativno u izvornom značenju“, kazao je Mitropolit. Ovakav stav, dodao je, opskurna je dogma naslijeđena iz komunističkih vremena, iz jedne nakazne ideologije koja je napravila mnogo štete i od čega naši ljudi nikako da se oslobode. „Pošto je Sveti Sava čovjek vjere, čovjek duha, kulture, umjetnosti, veliki stvaralac i ako poštujemo njegovo djelo, onda je normalno da poštujemo i vjeronauku i sveštenoslužbu, koje je Sveti Sava bio i nosilac, kao Božiji čovjek, kao Hristov apostol i kao tvorac naše Crkve. Kao onaj koji je oplemenio i naš narod i kulturu, ušao u dušu našeg naroda. Pa ne možemo proći nigdje kroz srpske zemlje, a posebno kroz Crnu Goru, da svuda ne naiđemo na neka znamenja, posebno u našim crkvama , ali i u mnogim toponimima, običajima, koji svjedoče o tome koliko je naš srpski pravoslavni narod srastao sa duhom Svetoga Save. Zato je značajno da se svake godine uoči, na Savindan i poslije praznika Svetoga Save, u ime njegovo sabiramo, čujemo ovu našu djecu, čujemo mudru i pametnu riječ od naših naučnika i stvaralaca, kao što to imamo u svim našim krajevima gdje slavimo Svetoga Savu. Svima na zdravlje praznik i na mnogaja ljeta“, poručio je između ostalog Mitropolit Joanikije. Ovogodišnji besjednik, prof. dr Slobodan Vladušić (redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu –  Slobodan Vladušić | FF (uns.ac.rs)), na početku izlaganja je postavio pitanje „kako učiniti da Sveti Sava bude prisutan u našem vremenu, kada ono predominantno nije ni svetosavsko ni hrišćansko, već se sasvim suprotno otvoreno može reći da je antihrišćansko“. „Nije dovoljno dakle, znati nešto o Svetom Savi. Nisu dovoljne samo činjenice o njegovom životu, jer su gole činjenice samo informacije koje prolaze kroz nas i odlaze pravo u zaborav. Potrebno je, ovdje i sada, da na neki način iskusimo život Svetog Save, da ga doživimo i da od tog doživljaja načinimo, svi zajedno, iskustvo koje će nas pratiti kroz život. Samo tada možemo da kažemo da je Sveti Sava bio prisutan danas, ovdje, sa nama. Sveti Sava nas podsjeća da je trajanje i vrijednost i ljepota, ali i moć. Što znači trajati? To znači biti vjeran svom zavjetu, biti vjeran onome što jesi, uprkos stradanju i patnji, uprkos prijetnjama i ucjenama. Ali isto tako, to znači biti vjeran svom zavjetu i uprkos svim uživanjima i privilegijama, koje ti se nude, da bi postao neko drugi, ili tačnije rečeno, da bi otpao. Zaista, potrebno je da postoji neko ko će nas danas podsjetiti na ljepotu trajanja, na ljubav u trajanju i ljubav prema trajanju . Baš danas. Baš danas kada se papagajski ponavlja kako samo budale ne mijenjaju mišljenje i kako je najvažnije prilagoditi se. A to znači promijeniti se. To nije tačno: ne mijenja se baš sve. Mijenja se samo ono što je nebitno, nevažno, slabo i bez temelja. Ili ono što je u međuvremenu postalo takvo. To se mijenja. I onaj ko razmišlja samo kako da se prilagodi prolaznim silama taj i sam postaje jedna takva prolaznost, kao što su prolazni životi životinja, koje nemaju ni istoriju, ni sjećanja na ono što je bilo prije, ni očekivanja i nadanja za ono što dolazi. A za njih dolazi samo smrt. I da dodam, dominantna osobina konvertita od vajkada je bila mržnja. Mržnja prema onome što traje i prema onima koji traju. Nasuprot takve prolaznosti, bezlične i biološke, stoji figura Svetog Save, njegova vjera i njegova hristolikost, njegova trajnost i trajnost njegovih djela od kojih je najznačajnija autokefalna Srpska pravoslavna crkva, jer ona u sebi uključuje i sva ostala njegova djela: i manastir Hilandar i Nomokanon, i Žitija svetog Simeona, i tri tipika: Karejski, Hilandarski i Studenički. Sada kada smo vidjeli da je figura Svetog Save obilježenja trajanjem, možemo se zapitati kako je trajanje uopše moguće u našem ljudskom, ovostranom svijetu? Odgovor na ovo pitanje je moć predanja ili tradicije. Na ovom svijetu trajemo tako što predajemo nešto onima koji dolaze poslije nas. “Rekao sam da je ovaj svijet antihrišćanski. To se vidi i po tome što je u njemu i tradicija oklevetana. Uče nas da je tradicija nešto što ograničava naše stvaralačke moći, našu slobodu stvaranja, našu kreativnost. Hajde da to provjerimo ovako: da li je vjernost pravoslavnoj tradiciji ograničila Svetog Savu u njegovom djelanju? Da li je vjernost Svetosavlju ograničila stvaralačke moći Nikolaja Velimirovića ili Justina Popovića ili patrijarha Pavla ili mitropolita Amfilohija Radovića ili Žarka Vidovića? Naprotiv. Samo onaj ko nikada ništa nije stvorio, jer nije dorastao do moći stvaranja, samo taj misli da ga je tradicija u bilo čemu oganičila. Tradicija je zapravo obećanje trajanja, obećanje da nešto što stvorimo može da traje, Božijom milošću i milošću talenta i milošću drugih ljudi koji jesu poput nas, ili su bili poput nas, ili će biti poput nas. Da nema tog obećanja trajanja putem djela, ljudi ne bi ništa ni stvarali – oni bi se predali uživanjima, koja su uglavnom fiziološke prirode. Umjesto da stvaraju, oni bi eventualno nešto proizvodili. Međutim, proizvoditi nije isto što i stvarati. Rezultat proizvodnje je proizvod, nešto što se troši u vremenu i što nema pretenzije da traje. Rezultat stvaranja je djelo, koje teži trajanju. Bog nije bio proizvođač, nego stvaralac i ljudska potreba za stvaranjem je znak našeg zajedničaranja sa Bogom, odnosno znak našeg učešća u božanskom životu. Sveti Sava je bio jedan takav stvaralac. On je napisao žitije svog oca Nemanje, koji je postavši monah, dobio ime Simeon. Na prvi pogled, to žitije ima svoju pragmatičku funkciju. Tako nam se to čini danas, zato što smo i mi sami odveć pragmatični – pa istinom smatramo samo ono što nam koristi. Zato možda i ne možemo da vidimo da je odnos između Nemanje i Svetog Save, prije svega odnos između oca i sina. Nakon što je abdicirao na Blagovijesti. 1195. godine, Nemanja se zamonašio u crkvi Svetog Petra i Pavla u Rasu. Zatim se povukao u Studenicu, a onda je otišao na Svetu Goru gdje se već nalazio njegov zamonašeni sin Sava. Ćorović na dva mjesta u svojoj „Istoriji Srba“ piše da je Sveti Sava bio mezimac Nemanjin, što unosi ličnu dimenziju u odnos između oca i sina. Ljubav sina prema ocu primjetna je kod Svetog Save i to ne samo zato što je napisao Žitije Svetog Simeona. Ona je pristuna u jednom gestu u kome sin nastavlja tradiciju koju je započeo njegov ostac. Naime, prije drugog odlaska u Svetu zemlju 1234. godine, Sava se svojevoljno odrekao titule arhiepiskopa u korist svog učenika Arsenija. Dakle, Sveti Sava je umro kao monah, baš kao i njegov otac. Kao što mu se otac Nemanja odrekao svetovne vlasti, tako se i Sveti Sava odrekao crkvene vlasti. Ovo odricanje od vlasti ima poseban značaj: poznati su nam ljudi koji prije dolaska na položaj nisu imali nikakvu težinu, a neće je imati ni onda kada odu sa položaja. To su ljudi institucija, ljudi ograničenog roka trajanja. Ljudi kojima je položaj sve, jer su oni sami ništa. I zato im je bliska misao Makijavelija da cilj opravdava sredstvo. Njihovi ciljevi su niski, pa su im i sredstva ista takva. Sveti Sava je suprotnost upravo takvim ljudima. Za razliku od njih, on je ličnost. Što znači biti ličnost? Ukratko: ono što je kod običnih ljudi razdvojeno, kod ličnosti je spojeno. Vjera i politika se u doba Svetog Save, već razilaze, pa krstaši 1204. umjesto da oslobode Svetu zemlju, osvajaju hrišćanski Konstantinopolj. Kod Svetog Save, međutim, nije tako. Sveti Sava je spajao u sebi i državnika i vjernika. Za njega politika nije bila razdvojena od vjere i Božijih zapovjesti. Zato vjerujem da je za svoje savremenike Sveti Sava morao zračiti nekom istinskom skrušenom hristolikošću i da su njegovi brojni diplomatski uspjesi bili posljedica upravo njegovog zračenja. Drugi su u njemu videjeli živu sliku onoga što su osjećali da bi trebalo da budu, a nisu bili i zato su mu se priklanjali. Ne zato što su ga se plašili, već zato što su željeli da makar u jednom trenutku budu kao on. Za mene je Svetosavlje upravo to: princip bogočovjeka, čije su stvaralačke moći ogromne, ne zato što su neograničene, već sasvim suprotno, zato što su ograničene vjerom odnosno etikom koja se temelji u vjeri. Zato nasleđu Svetosavlja pripada i onaj jedinstveni spoj čojstva i junaštva koji odlikuju našu, srpsku, sliku svijeta, gdje je junaštvo naša neutaživa želja slobodom, a čojstvo naša svijest da cilj ne opravdava sredstva i da se sloboda ili pobjeda ne smiju ukaljati. Svetosavlje je dakle i ona hrabrost srpskih vojnika na Ceru, Kolubari, u odbrani Beograda i na Mojkovcu, koje sve vrijeme prati čojstven odnos prema neprijatelju. Svetosavlje je i zakucavanje Danilovića, preko Sabonisa 1995. godine u finalu evropskog prvenstva u košarci u Atini i gest Đorđevića koji moli litvanske igrače da se vrate na teren. Zašto to čini? Zato što je nama, za razliku od nekih drugih, važno kako ćemo da pobijedimo. Nasleđu Svetosavlja pripadaju i litije koje su nedavno trajale u Crnoj Gori, a koje će, uvjeren sam, trajati i dalje. Te litije su svakog čovjeka koji je u njima učestvovao, učinile boljim nego što je bio, jer se ljepota cilja oslikava i u ljepoti sredstva kojim se do njega dolazi. Nasleđu Svetosavlja pripada i svaki od dvadeset granslemova Novaka Đokovića koji je svoje protivnike pobjeđivao na turnirima, a nije ih protjerivao sa njih. Ukratko, Svetosavlje je znak prisustva Svetog Save među nama i svjedočanstvo da imamo čime da se ponosimo, ali ne i čime da se gordimo“, poručio je prof. dr Slobodan Vladušić. U ime domaćina Srpskog pjevačkog društva (SPD) „Jedinstvo“ 1839 – Kotor, obratio se član uprave Dragan Đurčić, koji je kazao i da će nam ove dvije godine, Kovidom-19 omeđene, ostati upamćene po prestavljenju u Gospodu dvanaestoto naših članova. „Protojerej stavrofor Momčilo Krivokapić, arhijerejski namjesnik bokokotorski, počasni predsjednik i nosilac Zlatne gramate SPD “Jedinstvo”, hronološki gledano, povukao je za sobom počasne članove: Darinku Matić-Marović, Dimitrija Stefanovića, Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Amfilohija, Nj. Svetost Patrijarha srpskog g. Irineja, bivše članove Hora Danicu Kesler-Panjević, Nadu Mračević, Bogoboja Cicovića, popadiju Smiljku Krivokapić i Milicu Vukasović­ Vukašinović, te Mladena Lučića, potpredsjednika i Andriju Milića člana Uprave Društva. Dostojanstveno, koliko su to dozvoljavali zakonski uslovi, oprostili smo se od naših upokojenih članova, uvjereni da ih je Gospod prihvatio u svom Carstvu i da sada, zajedno sa horom anđela i heruvima, pjevaju u slavu Božiju i da se mole za svoje “Jedinstvo”, koje će ih zadržati u vječnom sjećanju. Upokojeni članovi “Jedinstva”, predvođeni Svetim Savom, našim zaštitnikom, mole se za nas i opominju nas da samo “U jedinstvu i s jedinstvom svem na susret smjemo poć…” i da pjevajući “Pjesmom srcu-srcem rodu!” ispunjavamo zavjetne misli naših predaka“, kazao je između ostalog g. Đurčić. U okviru bogatog muzičkom programa omladinskog hora SPD “Jedinstvo”, svečanost je završena Himnom Svetom Savi, koju tradicionalno pjeva cijela crkva. U klavirskoj pratnji nastupili su prof. Ana Mihaljević i prof. Nikola Vučković, na violini Dušica Kordić, a na gitari Petar Bukilica. Svetosavskoj akademiji prisustvovali su i predsjednica SO Kotor Maja Mršulja i potpredsjednik opštine Kotor Siniša Kovačević. U okviru Svetosavskih svečanosti u Kotoru, u četvrtak 27. januara u Crkvi Sv. Nikole jutrenje je u 8 časova, u 10 Sveta liturgija sa rezanjem slavskog kolača, u 11 i 30 doček Gradske muzike Kotor. U Crkvi Sv. Petra Cetinjskog na Prčanju u 16 časova je večernje sa rezanjem slavskog kolača. Sveti Sava je krsna slava SPD „Jedinstvo“ 1839. Kotor. Izvor: SPCO Kotor Foto: Željko Drašković/Andrea Ševaljević Miotropolija  
Pogledaj vesti o: Slava Sveti Nikola

Nastavak na Vostok.rs...