Izvor: Politika, 30.Nov.2010, 23:49 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Bio sam na prijemu
I tako sam se, lakomisleno, odlučio odazvati, pa sam se u zakazano vreme zaputio u Muzej za umjetnost i obrt
Prvi put u životu dobio sam pozivnicu za prijem kod predsjednika republike. Ovdje se takvi događaji svako malo organiziraju, za Novu godinu, Božić, Uskrs, Dan domovinske zahvalnosti, Dan nezavisnosti, pa se okupi nacionalna elita i sve to onda uslikaju nacionalni tabloidi, i onda se zna ko je ko >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << u Hrvatskoj, za sljedeći kratkoročni period. Ono što je ATP lista u svijetu tenisa, to su predsjednički prijemi u svijetu Hrvata. I kako se onda dogodilo da je mene pozvalo? Pomislio sam da je zato što ovaj prijem predsjednik organizira u čast predsjednika Srbije Borisa Tadića, a mnoge od onih koji se u Hrvatskoj smatraju elitom još uvijek je nepristojno pozivati na prijem u čast prvoga među Srbima, pa su mene pozvali da popunjavam broj. I tako sam se, lakomisleno, odlučio odazvati, pa sam se u zakazano vrijeme zaputio u Muzej za umjetnost i obrt. Kad tamo, sve suprotno od onoga što sam očekivao!
Čim sam zakoračio u lijepo osvijetljeni secesijski prostor te slavne i ugledne institucije, pogled mi se redom susreo sve sa samim likovima koji su se dobrih dvadeset godina trudili, a većina se i danas trudi, da se ovako nešto nikad ne dogodi. Recimo, glavni urednik, komentatori i poslovodstvo ,,Večernjega lista”, novina čiji me je komentator onomad napao da sam komunist i Jugoslavenčina, jer sam u nekome članku napisao „takozvana Nezavisna Država Hrvatska”. A povodom romana ,,Otac”, što ga objavih u Beogradu, u potjernici koju u ,,Večernjaku” rasprostrše na dvije stranice, napisali su da je to knjiga s kojom „iz Beograda pucam po Zagrebu”. Općenito, za komentatore tih novina ne postoji razlika između Tadića i Miloševića, a jedan od njih, stanoviti Ivkošić, četnika vidi i u Danilu Kišu. Zašto su takvi ljudi došli na ovaj prijem i zašto gotovo s erotskom žudnjom čekaju kada će se pojaviti predsjednik Srbije, koji nešto kasni? Pa onda urednička i rukovodeća ekipa Hrvatske radio televizije, pa ministri iz raznih Tuđmanovih vlada, pa etnički čistači nacionalnog pravosuđa… Zašto su svi ti ljudi došli, i zašto mi se čini da me gledaju nekako s prijekorom, kao da sam im nešto kriv?
Prije tačno sedamnaest godina, u decembru 1993, samo dvjestotinjak koraka od ovoga mjesta, u Muzeju „Mimara” veliki hrvatski izdavač i intelektualac Slavko Goldštajn je, pod zaštitom međunarodne zajednice, organizirao susret „srpskih i hrvatskih intelektualaca”, na kojem se trebalo razgovarati o pomirenju i modelu budućih odnosa između tako bliskih naroda i zemalja. Iz miloševićevskog Beograda tada su u ledeni tuđmanovski Zagreb došli Živojin Pavlović, Slobodan Selenić, Filip David… Došla je oveća ekipa onih koji rat nisu ni započeli, a dočekala ih je slična ekipa njihovih domaćina. Gledali su se tako, pomalo zbunjeni, ali neposvađani, i razmjenjivali riječi koje će jednoga dana postati važne. Okolo je sve bilo puno policije u civilu, našlo se i domoljubnih provokatora koji su u „Mimari” dizali dreku i viku protiv beogradskih gostiju, a ja sam tog dana nakratko bio uhapšen. Naime, na recepciji hotela u koji su beogradski gosti bili smješteni, raspitivao sam se za Filipa Davida. Recepcioner mi je pristojno odgovorio da gospodin David nije u sobi, ja sam se još pristojnije zahvalio na ljubaznosti, izašao sam iz hotela, prešao petstotinjak metara, kad su me zaskočila dvojica sa službenim značkama. Strpali su me u auto i uz sitne prijetnje odveli na ispitivanje. Mislili su da sam htio ubiti Filipa Davida. Jer zašto bi tada, toga davnog decembra, koji se dogodio prije barem dvije hiljade godina, neki mladić, imao sam tada dvadeset i sedam, po Zagrebu tražio nekog Beograđanina?
Sedamnaest godina kasnije, hrvatski me uglednici na prijemu u čast predsjednika Srbije gledaju onako kako me je gledao policijski inspektor koji me je tada ispitivao. Njemu sam najprije bio kriv jer je mislio da sam atentator, a onda sam mu bio kriv jer sam želio pozdraviti čovjeka iz Beograda. Ali šta sam kriv ovima današnjim? Vjerovatno što malo preozbiljno shvaćam sva ta druženja sa Srbima? Ili sam, kao što piše ,,Večernjak”, i sam politički Srbin? Ili ih je strah da ću sad prići Tadiću i ispričati mu ono za takozvanu NDH? Pojma nemam o čemu se radi, ali znam da sam se gadno zeznuo što sam tu došao.
Miljenko Jergović
objavljeno: 01.12.2010.
Pogledaj vesti o: Tenis, Uskrs
