Izvor: Danas, 15.Jun.2015, 22:50 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Pa, pa proleteri
Instalacija "Radnička klasa ide u raj" Mrđana Bajića biće izvedena 17. juna u 12 sati na južnom platou Muzeja savremene umjetnosti u Zagrebu. Ispraćaj proleterijata biće upriličen tokom pauze, posle zvuka fabričke sirene. Simbolično kako i dolikuje trenutku i tome što ovo ostvarenje Bajića zauzima bitno mesto u njegovom stvaralačkom opusu s kojim se hrvatska publika ponovo susreće nakon 26 godina.
- Prvu varijantu ove instalacije Bajić je izveo >> Pročitaj celu vest na sajtu Danas << 2008. godine u Rivoliju, a potom u Torinu. Srušeni snovi radnika natovareni su tada na bicikle, koje su italijanski radnici neposredno posle Drugog svetskog rata najviše koristili za prevoz. Kasnije, kako je i u stvarnosti proleterijat sve brže propadao kao klasa i Bajić je u svojim instalacijama na ironičan način uspevao ovo ubrzanje simbolički da dočara, postavljajući tovar na četvorotočkaše. "Pa, pa, proleteri", pevao je i Darko Rundek sredinom 1980-ih u Haustoru u pesmi "Radnička klasa odlazi u raj", mada je Bajić inspiraciju za naslov svoje instalacije našao u istoimenom italijanskom filmu reditelja Ela Petria iz 1971. godine. Varijateti Bajićeve instalacije su uvek zavisili od društvenog, političkog i ekonomskog okruženja gde bi se ona realizovala. U Italiji, gde je započeo s temom radništva u širem, globalnom smislu, ono je već odavno pod pritiskom neoliberalnih ekonomskih praksi. Posredstvom svog ostvarenja, Bajić se emotivno, ali ne i sentimentalno, kako ocenjuju stručnjaci, prisetio onih ranih radnika s biciklima, kojima je ova vrsta prevoza bio način preživljavanja. Proleterijat na dva točka često se pojavljuje i u scenama filmova italijanskog neorealizma Vitoria De Sike iz 1950- ih dok proces tranzicije radničke klase iz relevantnog društvenog faktora u potrošni materijal na "slobodnom tržištu" traje i danas na prostorima novoformiranih država nastalih raspadom Jugoslavije. Nestala su mnoga radna mesta a time se čitava klasa našla na izdisaju. Spakovala je sve svoje snove, nade, projekcije i ideale i krenula na put. Priča kaže u raj. U novijem slučaju u Kragujevcu 2011. i Zagrebu 2015. Za ovaj put Bajić će upotrebiti automobil iz sopstvene i zajedničke istorije - fiću, ili formalno "zastavu 750". Auto mladosti radničke klase kako se nekada zvala.
- Prvu varijantu ove instalacije Bajić je izveo 2008. godine u Rivoliju, a potom u Torinu. Srušeni snovi radnika natovareni su tada na bicikle, koje su italijanski radnici neposredno posle Drugog svetskog rata najviše koristili za prevoz. Kasnije, kako je i u stvarnosti proleterijat sve brže propadao kao klasa i Bajić je u svojim instalacijama na ironičan način uspevao ovo ubrzanje simbolički da dočara, postavljajući tovar na četvorotočkaše. "Pa, pa, proleteri", pevao je i Darko Rundek sredinom 1980-ih u Haustoru u pesmi "Radnička klasa odlazi u raj", mada je Bajić inspiraciju za naslov svoje instalacije našao u istoimenom italijanskom filmu reditelja Ela Petria iz 1971. godine. Varijateti Bajićeve instalacije su uvek zavisili od društvenog, političkog i ekonomskog okruženja gde bi se ona realizovala. U Italiji, gde je započeo s temom radništva u širem, globalnom smislu, ono je već odavno pod pritiskom neoliberalnih ekonomskih praksi. Posredstvom svog ostvarenja, Bajić se emotivno, ali ne i sentimentalno, kako ocenjuju stručnjaci, prisetio onih ranih radnika s biciklima, kojima je ova vrsta prevoza bio način preživljavanja. Proleterijat na dva točka često se pojavljuje i u scenama filmova italijanskog neorealizma Vitoria De Sike iz 1950- ih dok proces tranzicije radničke klase iz relevantnog društvenog faktora u potrošni materijal na "slobodnom tržištu" traje i danas na prostorima novoformiranih država nastalih raspadom Jugoslavije. Nestala su mnoga radna mesta a time se čitava klasa našla na izdisaju. Spakovala je sve svoje snove, nade, projekcije i ideale i krenula na put. Priča kaže u raj. U novijem slučaju u Kragujevcu 2011. i Zagrebu 2015. Za ovaj put Bajić će upotrebiti automobil iz sopstvene i zajedničke istorije - fiću, ili formalno "zastavu 750". Auto mladosti radničke klase kako se nekada zvala.
Antiherojske instalacije
Kako je ocenila kritika u Hrvatskoj, vajarske instalacije Mrđana Bajića su oslobođene dogmi samodopadnosti pa i samopoštovanja. "One su antiherojske a umjetnik računa na "slabe" točke percepcije promatrača, one trenutke u kojima se miješaju doživljaji i kada nam se čini da smo poruku razumjeli, a zapravo nismo. Ili nismo do kraja, što nam otvara prostor za procese kreativnog, jedinstvenog doživljavanja". Kustos izložbe Mrđana Bajića u Zagrebu je Tihomir Milovac, a tokom njenog trajanja za medije je pripremljena i opsežna monografija ovog beogradskog umetnika i univerzitetskog profesora.
