Izvor: Politika, 20.Jun.2011, 17:03 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Subota u Los Anđelesu
"Ne brini, prvih petnaest godina je teško, posle se navikneš!"
Subota je veče u Los Anđelesu i ja bih trebao da izađem negdje i "zabavim se" na američko-balkanski način. To znači da odem na večeru u nekom suši restoranu u kome mnogo ljudi, posebno naših, prije nego i naruči hranu obavi svoju "građansku dužnost": čekira se na svom mobilnom aparatu kako bi svi koji su aktivni na društvenim mrežama tipa fejsbuk >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << i tviter mogli da vide da su oni baš tu gdje jesu. Da su u suši restoranu i da žive svoj američki san, a sirotinja u našoj zemlji koja nikad nije probala suši im se onda divi i voli njihov status na fejsbuku....
Posle toga sledi odlazak u neki bar ili klub i nenormalne količine alkohola uz uslugu talentovanih šankerica, koje nekad prosto znaju da iznerviraju svojim lažnim osmjehom.
Ako ste imali sreće da pronađete zajednički interes sa nekom pijanom Amerikankom koja voli vaš akcenat i koja sigurno neće znati kako se zovete narednog dana, dobro je.
A ako pak niste bili te sreće i ne treba mnogo da žalite jer uvjek postoje haustori u kojima možete čuti kvalitetnu elektronsku muziku i vidjeti sve čari jedne neopterećene multietničke omladine i upotpuniti jedan izlazak.
Nije isključeno da sretnete neku poznatu ličnost koja je tu iz istog razloga kao i vi, da "ima zabavu". Na kraju večeri, po izlasku iz haustora, dočekaće vas plavo nebo, sunce koje lagano proviruje iznad kalifornijskih planina i obavezni cvrkut ptica koje baš u tom trenutku, posle svega viđenog i ne zvuče posebno romantično.
Postoji i drugi vid provoda, na primer u našim crkvama. Obično pored crkve postoji objekat predviđen za priredbe i zabave na kojima je puno ljudi samo kada su neki veliki hrišćanski praznici. Tu se možete sresti sa našim ljudima koji svi nose istu muku, koji dođu da zapale svijeću, izleče nostalgiju makar i na dan.
Ja uporno pokušavam da kad god pođem u crkvu izlečim svoju muku makar na dan ali mi ne polazi za rukom iz mnogo razloga.
Prvo, nisam navikao da slušam liturgiju na engleskom jeziku. Tu je i činjenica da u većini naših crkava u Americi postoje klupe kao u katoličkim katedralama i svi sjede, ponekad i ustanu zavisno od liturgije pa opet sjednu, ne razumijem!? Kod nas postoji običaj da se novac po mogućnosti ostavi na ikonu dok ovdje kada pođete na ručak u sali za ručavanje na stolu čeka koverta. Sve što treba je da se "pružite" koliko možete i ako želite ostavite vas potpis na koverti kako bi (nisam siguran ko?) vidio koliko ste se "pružili".
Tu su i naše amerikanizovane djevojke koje dođu u crkvu obučene kao da su krenule u ranije opisani haustor. Kad god ih vidim kroz glavu mi prođe "Gospode pomiluj".
Postoji ipak nešto što mi na tren zaleči rane a to je hrana koja se sprema po našim tradicionalnim receptima.
Za Božić se obično služi kuvana rakija koja ugrije dušu, a jednom prilikom je u jednoj crkvi u Čikagu ugrijala i glave nekim ljudima koji su se pobili tu, u sali i svađu nastavili u dvorištu crkve. Ne sumnjam da su imali razloga za tuču, sudeći po količini rakije koja se ispijala.
Ali, to smo mi, isti ma gdje se našli na ovoj kugli zemaljskoj.
Često se sjetim Vladislava Petkovića i njegovog stiha iz pjesme "Pijanstvo"
"I ja žalim sebe. Meni nije dano,
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oči plave, tople kao leto rano,
Život u svetlosti bez mraka i studi."
Nije ni meni dano...da kojim slučajem jeste, ne bih znao šta je to nostalgija.
Željko Tmušić, Los Anđeles, SAD
objavljeno: 20.06.2011.
