
Izvor: Poznati.info, 14.Jan.2013, 15:27 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Dejan Petrović Biografija
Dejan Petrović je rođen 15. avgusta 1985. godine. Ima suprugu Branku, ćerku Jelena, majka Katu, brata Darka, snaju Nenu, bratance Milovana i Magdalenu, babu Milinu, deda Danila. Ima nagrade za najbolji orkestar 1998, 2000, 2003. i 2010. godine; tri puta je osvajao Zlatnu trubu, dobio nagrade za drugi orkestar 2005. i 2006. godine, za najizvornije muziciranje 2002. godine, Majstorsko pismo 2006. godine, Druga truba 2008. godine, Prva truba 1999. i 2009. godine i Prva truba >> Pročitaj celu vest na sajtu Poznati.info << Međunarodnog takmičenja trubača 2010. godine. Završio je srednju elektrotehničku školu, upisao Ekonomski fakultet. Nastavljajući porodičnu trubačku tradiciju, morao je da opravda ugled koji je stekao njegov otac, da stavi tačku na detinjstvo i odraste, a uspeo je i da ostvari san, da ga na ramenima nose kao pobednika Guče.
Iako truba za mnoge od nas znači samo „Moravac”, „Užičko kolo” i „Ide Mile Lajkovačkom prugom”, Dejan Petrović postavio je nove standarde svirajući na njoj i repertoar Stinga, „Dip parpla”, „Rolingstonsa”. Pred njegovom muzikom poklonili su se i u Evropskom parlamentu. Ima 27 godina, od kojih je 17 u poslu. Dobio je nagrade kojima je opravdao ime svoga oca, slavnog trubača Miće Petrovića, koji je umro u 39. godini i svom četrnaestogodišnjem sinu ostavio u amanet da ga ne obruka.
- Imam ogroman dar od boga da pravim sopstvenu muziku, ne mogu da ti opišem koliko je to lepo. Sediš i praviš probu, a melodije ti samo naviru. Tri godine mi je falila jedna „rečenica” da završim „priču” i završio sam je pre tri meseca. Radni naziv kompozicije je „Teške horne” jer dominiraju horne svojim ritmom koji ti podiže i spušta želudac. Posle koncerta u Guči, čim je izbačena na Jutjubu, izašlo je 50 mejlova, svi pitaju ko je ovo pravio, šta je ovo, je li to filmska muzika?
Truba u krvi
Kod Petrovića se muzika prenosila s kolena na koleno, od pradede Tanasija, deda Danila, oca Miće, sinova Dejana i Darka, do najmlađeg, Miće, koji uveliko nastavlja trubačkim stazama svojih predaka.
- Brojao sam dane kada će on i njegov orkestar imati probe, da dođem na pauzu da sviram. Sećam se kako su ga nosili na ramenima posle Guče, tako sam kao dete zamišljao sebe, a desilo mi se 2003. Nosili su me od bine do Centra za kulturu. Tada sam bio lakši 15 kila, a drugar koji me je nosio, i iščekivao tu nagradu, kaže da ga od tad boli koleno i da treba da mu platim terapiju. Već u devetoj godini otac mi je rekao da razmislim da li ću se ovim ozbiljno baviti, ili ću ga sramotiti. On je prvi počeo da obrađuje „Dobar, loš, zao”, „Lambadu”, strane numere koje je bilo teško zamisliti da sviraju trubači. Očev orkestar prvi je došao u odelu s leptir mašnama i čistim instrumentima. Već tada sam znao šta želim.
Glava porodice
Do šestog razreda bio je odličan, a posle vrlo dobar učenik. Pred polazak u srednju školu umro mu je otac, a život ga je stavio na prevelik ispit.
- Bog je hteo da ga uzme sebi. Imao je temperaturu dva dana, svojim nogama ušao je u bolnicu, legao, i tu je sva priča završena. Ne prođe dan da ga se ne setim. Cela porodica pala je na moja leđa, i finansijski i u svakom drugom pogledu. A bio sam samo dečak željan igre. Redovno sam išao na časove, svirao i zarađivao, išao u selo da pomažem. U muzičku školu nisam išao. Fudbal i izlaženje s drugarima nisam doživeo u tom periodu. Brat je stariji od mene, ali ja sam bio vođa benda. Najveći problem je bio što su familija, prijatelji i ljubitelji trube gledali u meni Miću Petrovića, što sam morao da se ponašam kao moj otac u 39. godini, a imao sam 14. Tri razreda srednje završio sam s dobrim uspehom, a četvrti pretprošle godine vanredno. Sad sam upisao fakultet.
Ženidba il’ ništa
Očeva smrt prekinula je mnoga dotadašnja prijateljstva.
- Samo dvojica od mnogih očevih prijatelja su dolazila. Kako sam krenuo uzlaznom linijom, kad smo snimili prvi CD, počeli su da se javljaju i da mi govore: „Gde si, sine moj, znaš kako smo Mića i ja bili prijatelji?” Sad ima milion ljudi „zaslužnih” za moj uspeh. Deda, otac, burazer i ja, svi smo se oženili u 21. Zbog poslova, stresova, osećao sam se kao da mi je preko 30. Branka i ja smo se zabavljali godinu dana, osetio sam da je to to i rekao sebi: „Ili ću sad da se ženim ili da se zajebavam.” Starija je od mene sedam godina, a uvek pitaju koliko sam ja stariji. Žena mi je podrška, volim da je pitam za sve što se tiče muzike, zovem je prvu da čuje i po njenoj reakciji znam da li treba nešto da menjam.
Dok je Ceca za mnoge sedamnaestogodišnjake bila samo seks simbol, Dejan je imao drugačije želje u vezi s njom.
Ah, ta Ceca
- Rekao sam majci da ne bih žalio da umrem tog momenta, samo da odsviram koncert s Cecom. Nedelju dana kasnije zvao me je Aleksandar Milić Mili, mislio sam da me neko zeza i prekinuo sam vezu. Zvao je ponovo i rekao da bi želeo da sviramo na Cecinom koncertu. Tog momenta bio sam spreman da umrem. Ceca nas je odslušala i rekla: „Može!” Koncert sa Stingom moj je sledeći san i velika želja. Trubači nisu samo „Jutros mi je ruža procvetala”, „Užičko”, „Žikino kolo” i „Moravac”, truba može da se svira na bezbroj načina, i to smo pokazali. Svirali smo stvari od Stinga, „Stonsa”, „Dip parpla”. Obožavam EKV, Stinga, Adel, staru rok scenu, našu i stranu.
Homoljski vez
Ima više ljudi čije mišljenje poštuje, ali jedno je najvrednije.
- Najviše mi prijaju pohvale, kritike i saveti od Đuleta Van Goga. Volim kad me neko razume, a on je jedan od malobrojnih. Dovoljno je da mi vidi facu i sve mu je jasno. Nagrade su me izdigle i gurnule na površinu. Najznačajnija mi je „Prva truba Međunarodnog sabora” na 50. jubilarnom takmičenju u Guči, 2010, kada sam pobedio. Za to takmičenje spremali smo se od marta do avgusta, bilo je i trčanja i fizičkih vežbi, a stigli smo do stadijuma da nam sve gore ide. Svirali smo jako tešku i brzu pesmu, kolo, „Homoljski vez”. Posle koncerta zvali su me mnogi harmonikaši da mi kažu: „Brate, svaka čast! Treba to preneti na tri dirke, sa harmonike koja ih ima onoliko, pa ni najbolji harmonikaši se ne hvataju u koštac s tim.”
Dejan Petrović
Izvor i foto: G. Srdanov, dejanpetrovic.com, pulsonline.rs