Izvor: SEEbiz.eu, 05.Jul.2018, 20:18 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Tri scenarija za budućnost mirovinskog sustava
KOMENTAR - Prema onome što se do sada moglo čuti u javnosti, u vladi se o mirovinskoj reformi razmišlja u dva glavna pravca:
1. Kasnije umirovljenje i veća penalizacija ranijeg umirovljenja
2. Reforma drugog stupa kroz uvođenje opcije vraćanja u prvi stup (u kojem se isplaćuje dodatak na mirovinu od 27%) u trenutku umirovljenja; povratak u prvi stup namijenjen je onima čija će kombinirana mirovina (iz prvog i drugog stupa, bez dodatka) biti manja od mirovine >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << koju bi imali da je ostao samo prvi stup (s uključenim dodatkom). Usporedo se planira povećanje izdvajanja za drugi stup sa 5% bruto plaće na 5,5% od 2020. odnosno 6% od 2022.
Kasnije umirovljenje i penalizacija ranog umirovljenja
Sindikati su već oštro reagirali na ovaj dio prijedloga. I ovaj tekst bi dobio koju tisuću klikova više da je naslovljen Radi ili umri. Međutim, usporedba sadašnje i predložene regulative u tablici 1 pokazuje da se ne radi ni o čemu novome. Prilagodba dobi i uvjeta umirovljenja već je na snazi, samo se prijedlogom novog paketa ubrzava. Prilagodbe dobi za umirovljenje koje su trebale trajati do 2038. prema novom prijedlogu trebale bi biti završene do 2031. Mlađe osobe koje ionako ne mogu u mirovinu prije circa 2040. mogu slobodno preskočiti tablicu jer ih neće zahvatiti promjene u odnosu na propise koji su sada na snazi (ali biste se mogli informirati da znate što vas vjerojatno čeka).
Trenutno se u prijevremenu starosnu mirovinu može ići s 57g. i 32g. godine staža, ali se taj prag postupno povećava do 60g. i 35g. staža 2030., te zatim do 62g. i 35g. staža od 2038., pri čemu se rano umirovljenje penalizira s 0,1%-0,34% manjom mirovinom po svakom mjesecu ranog umirovljenja što znači maksimalno umanjenje od 20,4% (=0,34% x 60mj.) Prijelazno razdoblje se skraćuje tako da uvjet od 60g. starosti i 35g. staža za rano umirovljenje vrijedi od 2027., a uvjet od 62g. i 35g. od 2031., dok penalizacija ranog umirovljenja ide linearno po 0,34% za svaki mjesec ranog umirovljenja.Može se postaviti pitanje zašto i mi rođeni sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća i mlađi ne možemo imati neku mirovinicu s pedeset i pet, šest, sedam godina, nakon tridesetak godina rada, kao u prosjeku naši stari.
Takvo pitanje zaslužuje direktan odgovor. Stari su živjeli u pred-demokratskom politički korumpiranom sustavu utemeljenom na miopiji (kratkovidnosti) i klijentelizmu (trgovanje proračunskim privilegijama za političku šutnju ili izravnu potporu). Uz to, odlučili su imati manje djece od ranijih generacija jer im je tako u životu bilo bolje.
Iako je starenje stanovništva odavno počelo, mirovinski sustav se nije mijenjao već je ostao prilagođen vremenima kada je populacija bila mlada. Tako su nastale prezadužene ili u najboljem slučaju visoko zadužene države s ogromnim deficitima mirovinskih sustava, u kojima se omjer broja zaposlenih i umirovljenika brzo smanjuje. U nekim državama kao u Hrvatskoj omjer je već dramatično nizak: iznosi 1,23 osiguranika koji plaćaju doprinose po jednom korisniku mirovina.
Ali, to nije najveći problem. Najveći je problem što su u bankrotiranim mirovinskim sustavima koji stvaraju ogromne deficite definirana neodrživa prava zbog kojih svaka sljedeća generacija umirovljenika subjektivno poima «pravednost» kao pravo na ista ili slična prava kao prethodna generacija: jer, zašto bi baš oni bili ti preko čijih će se leđa prelomiti pogreške prošlih generacija?
I dok se ljudi subjektivno muče s vlastitim interesima i poimanjima društvene pravde, demografske i druge brojke neumoljivo i objektivno teku. Od 1.234.291 korisnika mirovina u Hrvatskoj u travnju 2018. najveći dio je primao prijevremene, obiteljske, invalidske i braniteljske mirovine, uz prosječni radni vijek od 32 godine. Nasuprot tome, prosječni radni vijek u EU je 36 godina (samo se u Bugarskoj u prosjeku radi nekoliko mjeseci kraće nego u Hrvatskoj).
U nekim zemljama se radi mnogo dulje: na primjer, u Švedskoj u prosjeku 41 godinu. Na ovih dana popularnom Islandu u prosjeku se radi 47 godina. Tamo je prosječna dob umirovljenja 69 godina, uz znatno manje doprinose od naših. Kod nas doprinosi od 15% iz bruto plaće za prvi i 5% za drugi mirovinski stup pokrivaju jedva malo više od polovice tekućih i očekivanih mirovinskih izdataka. Razlika se nadoknađuje iz drugih izvora. Za mirovine se koriste prihodi od PDV-a i drugih poreza pa ostaje manje javnog novca za druge vladine funkcije. Oko 4% BDP-a iznosi deficit mirovinskog sustava koji «jede» druge prihode ili kumulira javni dug u razdobljima kada se drugi rashodi nedovoljno prilagode mirovinskom deficitu.
Nismo mi Skandinavci
I među ljudima koji razumiju da je ovo neodrživ sustav ima onih koje iritiraju usporedbe sa skandinavskim zemljama. Smatra se da je kasnija dob umirovljenja nepravedna s obzirom na naše specifične okolnosti. Polazi se od toga da nisu samo politička korupcija i klijentelizam kumovali ranijoj utrci na mirovine. Raspad socijalizma, rat i privatizacija često se ističu kao posebne nevolje. Navodno nije bilo druge nego koristiti mirovinski sustav kao socijalnu sigurnosnu mrežu.
Međutim, socijalna sigurnosna mreža se mogla oblikovati kroz naknade za nezaposlenost, plaćanje prekvalifikacija, obrazovanja za odrasle, javnih radova i na druge načine koji bi ljude privremeno izbačene s tržišta rada nakon nekog vremena vratili na nj. Trebalo je sustavno promovirati etiku rada i poduzimanja. Nasuprot tome, korištenje mirovinskog sustava u svrhu socijalne politike neke je ljude trajno izbacilo u pasivnost dok su sebi i društvu još imali mnogo toga za dati. Slično kao što se dogodilo dijelu branitelja.
Prema tome, destrukcija financijske održivosti mirovinskog sustava nije bila objektivno nametnuta nužnost. Bio je to svjestan odabir političkih vrhuški koje su demokraciju protumačile kao način potkupljivanja snalažljivog naroda – pribavljanja podrške skupina glasača. Priče o pravednosti i solidarnosti pri tome su uglavnom služile kao emotivni pobuđivači i podmazivači rješenja koja su nekome bila u interesu, iako nekom drugom, politički tišem i manje moćnome tko je sve to trebao financirati, nisu. Time je stvorena nepravedna i politički patološka simbioza koja je podmazala hrvatsku inačicu klijentelizma čiji račun pomalo stiže na naplatu.
Sve dakle ukazuje na to da je predložene promjene u mirovinskom sustavu trebalo napraviti pred 25 godina. A narodna poslovica kaže da je najbolje vrijeme za posaditi drvo koje smo zaboravili posaditi pred četvrt stoljeća – odmah, sad. Zato predložene izmjene koje su prikazane u tablici 1 treba podržati.
Jedini razlog zašto se mučimo s ovim razvlačenjem razdoblja prilagodbe dobi umirovljenja leži u političkom oportunizmu. Mlađi ljudi koji će na kraju platiti najveći dio ceha staroga sustava nisu zainteresirani ili su previše neiskusni da bi mogli shvatiti složenost međugeneracijskih odnosa te nisu neki bitan politički faktor. Moćni starci, u koje se broji i moja generacija rođena šezdesetih, dominira politikom, biralištima, oltarima i korporativnim dvoranama za sastanke. Oni najglasnije vrište zbog predloženih promjena u ime pravednosti dok puna međugeneracijska pravda nameće reformu odmah i sad (što uključuje i to da već moja generacija treba kasnije ići u mirovinu i u njoj uživati kraće). To je nužnost kako bi se rasteretile nove i manje brojne generacije koje dolaze.
Reforma drugog stupa: osnove međugeneracijske etike
Bit mirovinske reforme od samoga početka leži u novom implicitnom međugeneracijskom sporazumu. Taj sporazum je nužan zbog bitno promijenjenih demografskih uvjeta – drastičnog starenja populacije. Dok je stanovništvo u prosjeku bilo mlado, međugeneracijska solidarnost se realizirala kao umjereno odricanje brojnih radno-aktivnih osoba u korist malobrojnih starijih umirovljenika.
U međuvremenu su se međugeneracijski brojčani odnosi počeli mijenjati. Udjel starijih od 65 u ukupnoj populaciji kreće prema 25% oko 2030. i neminovno će dalje rasti. Već sada iznosi više od 20%. Sve se to događa u vrijeme kada se i mogućnost zaduživanja vlada jako proširila. Zbog toga se i koncept međugeneracijske solidarnosti mora proširiti tako da obuhvati dodatnu, ranije nepoznatu kolektivnu solidarnost generacije roditelja prema generaciji djece.
Ta solidarnost se više ne svodi samo na individualne aspekte – podizanje novog naraštaja i eventualno nasljedstvo. Ona obuhvaća i kolektivni aspekt – obvezu da moja generacija ne zatrpa sljedeću prevelikim zajedničkim (javnim, državnim) dugom i/ili da joj ostavi u proračunu dovoljno prostora za zajedničke društvene projekte, a ne da se još više sredstava poreznih obveznika usiše za buduće isplate državnih mirovina.
Ako ne želimo riskirati krizu državnih financija ala Grčka u dugom roku, u teoriji na raspolaganju imamo šest opcija:
Spektakularan gospodarski rast koji pokriva sve probleme omogućio bi pristojne državne mirovine bez pretjeranih zaduženja i opterećenja.
Međutim, tkogod govori da je rješenje u rastu, nije dovoljno upućen. Super-produktivni Japanci su prvi narod koji je drastično zahvaćen demografskom fazom starenja. Za njima idu i slabije produktivni Talijani; u oba slučaja se pokazalo da rast ne može prekriti demografske probleme u dugom roku. Čak i gospodarski super uspješna Njemačka ne računa da će rast riješiti sve probleme. Odgovorna društva se ne smiju osloniti na ničim opravdanu nadu.
Radikalna imigracija.
Svjedoci smo da «uvoz ljudi» nije rješenje jer nailazi na nepremostive kulturne i političke barijere.Još brže smanjenje omjera mirovina naspram plaća.
Ako (1) i (2) nisu rješenja, možda se može pustiti da realne mirovine padnu na neku mizernu frakciju realne plaće? To nije opcija u našem kulturnom krugu. Očekuje se kakva-takva adekvatnost mirovina. To je i smisao mirovinskih sustava poput našeg. Inače možemo imati samo zaštitnu naknadu protiv siromaštva (što bi možda već sada bilo socijalno odgovornije). Mediji su već puni slika starijih ljudi koji kopaju po smeću, pa preostaju:
Povećanje doprinosa za prvi mirovinski stup.
Rast udjela starijih među aktivnim glasačima prirodno vodi ka ovom «rješenju».
U mnogim zemljama kao i u Hrvatskoj vidimo trend jačanja stranaka umirovljenika što povećava izglede za izglasavanje rasta mirovinskih doprinosa za prvi stup u dugom roku (iako treba reći da HSU u Hrvatskoj načelno podržava mirovinsku reformu). To «rješenje» treba izbjeći.
Povećanje mirovinskog doprinosa za stup međugeneracijske solidarnosti: (a) relativno poskupljuje rad, čini ga nekonkurentnim i ugrožava gospodarski rast što može produbiti problem, (b) posredno potiče emigraciju što također ugrožava rast i može produbiti problem i (c) takvo rješenje počiva na iluziji da je s mirovinskim sustavom međugeneracijske solidarnosti (tzv. prvi stup u kojem zaposleni plaćaju mirovine današnjih umirovljenika) konstrukcijski sve u redu, pa ga ne treba mijenjati. A to nije točno.Istiskivanje (relativno smanjivanje) drugih rashoda države.
Moguće je i postići društveni (politički) dogovor o tome da rashodi nereformiranog prvog mirovinskog stupa relativno rastu u odnosu na BDP i ukupan državni proračun.
Međutim, takvo je rješenje moguće samo u iznimnim državama u kojima vrijede sljedeći specifični uvjeti: (a) široko se razumije problem, pa se lako postiže politički dogovor o tome koje vrste javnih rashoda treba (relativno) smanjivati kako bi mirovinski izdaci u sustavu međugeneracijske solidarnosti mogli (relativno) rasti i (b) temeljna politička opredjeljenja su vremenski konzistentna, što znači da se ne mijenjaju lako nakon svakih izbora, već se (relativno) lako pretaču u čvrsta rješenja kao što su ustavna pravila koja limitiraju javni dug. Hrvatska na žalost nije takvo educirano i odgovorno društvo, pa ovo rješenje možemo zaboraviti. Mnogo je realnije prije ili kasnije očekivati krizu državnih financija ako se konstrukcijski nešto ne promijeni.
Preostaje mirovinska reforma koja će ublažiti pritiske na nemoguća ili teška rješenja (1-5) tako što će pomoći promjenu implicitnog međugeneracijskog sporazuma u pravcu većeg oslanjanja na individualnu odgovornost i brigu za vlastitu mirovinu strpljivom štednjom kroz život. Akumulacija individualne mirovinske štednje smanjit će poticaje za buduća politička izglasavanja koja će opustošiti preostale proračunske rashode i/ili povećati mirovinske doprinose. Mirovinskom reformom koja potiče individualnu mirovinsku štednju društvo može izbjeći krizu međugeneracijskih odnosa, buduće fiskalne krize i povećati sposobnost za gospodarski i društveni razvoj u uvjetima starenja stanovništva.Kako su demografske promjene vrlo predvidive, a uz to se početkom 90-ih godina prošlog stoljeća vidjelo da će rat ostaviti dubok i trajan trag, na razini generalnog opredjeljenja se rano shvatilo kako «rješenja» 1-5 ili nisu moguća, ili nisu poželjna.
Kocka je logično još pred dvadeset godina pala na broj šest – mirovinsku reformu zasnovanu na tri stupa: prvom, takozvanom stupu međugeneracijske solidarnosti koji isplaćuje tekuće mirovine iz doprinosa zaposlenih; drugom stupu obavezne kapitalizirane štednje kod mirovinskih fondova iz koje će se isplaćivati mirovinska renta (anuitet) povrh osnovne mirovine koju se zaslužuje jer se i dalje uplaćuje 15% u prvi stup, i trećem stupu dobrovoljne štednje kod dobrovoljnih mirovinskih fondova što država potiče godišnjom subvencijom do 750 kuna po osobi.
Pogreška u startu
Postoje različiti načini kako se može (pokušati) provesti mirovinska reforma koja ide za promjenom implicitnog međugeneracijskog sporazuma u pravcu većeg oslanjanja na individualnu odgovornost. Jedan od njih je dobra kampanja financijskog opismenjavanja praćena finim (npr. poreznim) poticajima (prvi i treći stup).
Međutim, kapaciteti za sagledavanje vrlo dugoročnih učinaka današnjih odluka su ograničeni. To što pripadamo istoj zajednici ne znači da su nam moralni i politički stavovi isti. I jedno i drugo znači da na iste poticaje možemo reagirati različito. Zbog toga su kreatori naše mirovinske reforme koja je osmišljena u mandatu vlade premijera Mateše (HDZ) i provedena u mandatu premijera Račana (SDP) pošli od toga da fino navođeni spontanitet neće riješiti problem. Donesena je odluka da se ide na čvršće navođenje pojedinaca uz pomoć pristupa koji se danas naziva liberalni paternalizam.
U modelu je liberalno to što se ide na individualno rješenje – individualnu štednju na mirovinskim računima kod privatno upravljanih fondova. Paternalističko je to što se štedjeti mora – tako kaže zakon: 5% bruto plaće ide u drugi stup. Pretpostavka je da ljudi ne bi štedjeli dovoljno kada ne bi bilo prisile (obaveznog izdvajanja iz bruto plaće). A ako ne bi dovoljno štedjeli za mirovine, u budućnosti bi se opet stvorio neki oblik političkog pritiska koji bi nas vratio u stari sustav i u dugom roku doveo ili do drastičnog pada prosječne mirovine, ili do izglasavanja opasno velikih mirovinskih doprinosa, ili do pustošenja drugih stavki državnog proračuna.
Na prvi pogled, to se upravo sada predlaže: mogućnost da ljudi u trenutku umirovljenja uplate (vrate) svoju akumuliranu mirovinsku štednju iz drugog stupa u državni proračun i zasluže mirovinu kao da su cijelo vrijeme bili u prvom stupu (ako im je takva mirovina povoljnija od kombinirane osnovne i mirovine iz drugog stupa) izgleda kao znak kraha mirovinske reforme. I prve reakcije na ovaj ministrov prijedlog idu od teze kako je riječ o perfidnoj nacionalizaciji individualne mirovinske štednje, preko teze kako je riječ o konačnom dokazu neuspjeha fond menadžera, do teze kako je to konačna demontaža mirovinske reforme.
Prvu tezu – da je riječ o nacionalizaciji – riješit ćemo lako. Ništa ne morate odlučiti sada. I dalje se dio vaše bruto plaće skuplja na vašem individualnom računu koji se k tome može i naslijediti ako se vama nešto dogodi. U trenutku odlaska u mirovinu informirat ćete se je li veća mirovina koju će vam ponuditi mirovinsko osiguravajuće društvo ili neki drugi specijalizirani isplatitelj mirovina ako na njih prenesete akumulirana mirovinska sredstva, ili će vam više ponuditi Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ako svoja ušteđena sredstva u drugom stupu prenesete na njih odnosno uplatite u proračun (što je isto). Tu nema N od nacionalizacije – vi imate sve što ste uštedjeli uvećano za povrat na ulaganja i birate između ponuđenih opcija. To što država preuzima fazu isplate mirovine nije nacionalizacija iako ima ozbiljne političke i financijske implikacije za čitavo društvo, o čemu će više riječi biti kasnije.
Druge dvije teze – da je riječ u ultimativnom neuspjehu fond menadžera i/ili krahu cjelokupnog koncepta reforme zahtijevaju malo detaljniju elaboraciju (o uspjehu fond menadžera vidjeti dodatak na kraju). Elaboracija počinje uz podsjećanje na političku pogrešku pri početnom određivanju parametara mirovinske reforme.
Kada je uspostavljen model drugoga stupa navodno je bilo zamišljeno da obavezni doprinos za drugi stup iznosi 10% bruto plaće. To znači da bi iznos mirovinske rente na temelju ušteđevine kod obveznog mirovinskog fonda približno bio dva puta veći nego danas. Mirovinska renta odnosno anuitet koji se isplaćuje na temelju sredstava akumuliranih na individualnim mirovinskim računima zbraja se s osnovnom mirovinom koju osigurava Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje jer njima uplaćujemo 15% bruto plaće i za to stječemo pravo na osnovnu mirovinu. Kombinirana mirovina koja bi se ostvarila uz 10% doprinosa za prvi i 10% za drugi stup bila bi mnogo veća od kombinirane mirovine uz 15% za prvi i 5% za drugi stup. Međutim, političari su se u početku mirovinske reforme odlučili za svega 5% doprinosa za drugi stup, uz još dvije loše odluke.
Prvo, određeno je da se minimalno 50% sredstava što se skupljaju na računima kod obveznih mirovinskih fondova mora vratiti u proračun kroz kupnju državnih obveznica.
Drugo, nova formula za mirovine iz prvog stupa – za one koji primaju mirovine samo iz prvog stupa – određena je prilično restriktivno na temelju plaća u toku cijelog radnog vijeka naspram deset najboljih godina (kako se mirovina određivala ranije).
Sve tri odluke (5% doprinosa za drugi stup, vraćanje najmanje 50% državi kroz ulaganja u državne obveznice i relativno niska mirovina iz prvog stupa) bile su rukovođene logikom zadržavanja približno iste razine i strukture državnih rashoda. Korjenite reforme na rashodnoj strani proračuna nisu dolazile u obzir. Kao ni danas. Mirovinsku reformu se pokušalo uklopiti u zadane političko-ekonomske i fiskalne gabarite. Uklapanje je izvedeno na način da je politički stvorena fikcija neke uštede (niske mirovine iz prvog stupa) iako se s obzirom na političke odnose i tradiciju moglo predvidjeti da će taj pretis-lonac brzo eksplodirati i dovesti do većih državnih rashoda za mirovine u budućnosti. Tako je i bilo.
Mirovinski dodatak od 27%
U trenutku pokretanja mirovinske reforme 2002. Ustavni sud je već bio donio (1998.) Odluku o povratu duga umirovljenicima. Vjerojatno se smatralo da će to zadovoljiti aspiracije umirovljenika, iako je modalitet isplate dogovoren mnogo godina kasnije – tek 2005. Međutim, očekivanja sve brojnijih, bolje organiziranih i međusobno solidariziranih umirovljenika od prvoga stupa bila su mnogo veća od onoga što je obećavala tada nova formula temeljem obračuna plaća kroz cijeli radni vijek. Umirovljenici koji primaju mirovinu samo iz prvog stupa uspjeli su u vrijeme vlade široke ruke – vlade Ive Sanadera – izboriti i mirovinski dodatak koji raste od 4% za umirovljenike koji su išli u mirovinu 1999. do 27% za umirovljenike umirovljene 2010. i kasnije.
Zahtjevi su bili još i veći, jer se generacija umirovljenika nakon 1999. željela posve izjednačiti s prethodnom generacijom. Upućeniji umirovljenici iz te generacije i danas upozoravaju da im je država ostala nešto «dužna».
Mjera je bila popularna. Kako je Ivo Sanader bio vješt političar u lokalnome smislu, mario je za trenutnu političku potporu dok ga za buduće generacije i remećenje odnosa u mirovinskom sustavu nije bilo briga. Prema logici brigo moja prijeđi na drugoga, posijan je današnji problem: 27% dodatka ide na mirovine iz prvoga stupa, a «kombinatorci» koji primaju mirovinu iz prvog i drugog stupa, a čija se mirovina sastoji od osnovne mirovine i mirovinskog anuiteta, ne dobivaju ništa.
U Hrvatskoj se ne dobije ništa ako se ne stvara politički pritisak bez obzira što modeli pokazuju. Malotko je tada razumio što se zapravo događa. Posljedice odluke Sanaderove vlade padale su iza vremenskog horizonta odlučivanja prosječnog Hrvata, hrvatskog političara i urednika medija. A za pregovaračkim stolom sjedili su predstavnici tadašnjih umirovljenika. Njih nije bilo briga za buduće umirovljenike kojih tada još nije ni bilo na vidiku (oduvijek se znalo da prvi 45-50 godišnjaci iz 2002 u većem broju izlaze u mirovinu tek 15-tak godina kasnije).
Vlada Zorana Milanovića prva se suočila s dospijećem na naplatu dijela Sanaderovog računa. Nakon što su se neki ljudi našli pred odlaskom u kombiniranu (prijevremenu) mirovinu koja je bez dodatka bila znatno niža od mirovine koju bi imali da su ostali u prvom stupu, osobama koje su 2002. imale između 40 i 50 godina (pa su tada mogle birati žele li ostati u prvom ili žele kombinirati prvi i drugi stup) dana je mogućnost izbora. Te osobe u trenutku umirovljenja već sada mogu prenijeti akumulirana sredstva iz drugog stupa u proračun i zaslužiti mirovinu iz prvog stupa zajedno s dodatkom od 27% koji presudno određuje je li bolja mirovina iz prvog ili kombinirana mirovina iz prvog i drugog stupa. Prema tome, ministar Pavić samo želi preslikati ovo rješenje na osobe koje su u početku reforme 2002. imale manje od 40 godina, pa nisu mogle birati, nego su morale početi uplaćivati u drugi stup. SDP-ovci koji su to rješenje smislili sada ga napadaju. Kažu da je aktualni ministar grobar «njihove» reforme iako je upravo pod vodstvom SDP-a afirmiran koncept vraćanja u prvi stup a ne isplate dodatka za osiguranike drugog stupa.
Dakle, nakon opisane Sanaderove «rekonstrukcije» prvog stupa, svaka usporedba očekivane mirovine iz čistog prvog stupa s očekivanom kombiniranom mirovinom iz prvog (osnovna bez mirovinskog dodatka) i drugog stupa (mirovinski anuitet) je izgubila smisao. Takve usporedbe nisu argument u prilog neuspjeha mirovinske reforme jer je mirovina zahvaljujući jednom potezu političkog pera (zahvaljujući dodatku od 27%) za veliku većinu osiguranika bolja ako se čitava isplaćuje iz prvog stupa.
Ne bi li se cijela ova saga mogla prekinuti tako da se mirovinski dodatak odobri takozvanim kombinatorcima iz prvog i drugog stupa kojih je sve više na izlasku iz svijeta rada u svijet mirovina? Politika koja određuje alokacije unutar državnog proračuna je ta koja određuje odnose i determinira financijsku sudbinu hrvatskih umirovljenika.
Stoga je legitimno postaviti pitanje zašto se ne bi politički odlučilo o dodjeli dodatka sljedećoj generaciji kombinatoraca kao što je Sanader dodijelio prethodnoj generaciji i kao što je Ustavni sud 1998. dodijelio generacije prije nje, onoj iz 90-ih?
To bi doduše značilo politički neuspjeh u pogledu namjere da se buduće generacije poreznih obveznika rasterete (da se smanje budući deficiti prvog stupa). Netko bi te dodatke naime trebao plaćati. Međutim, brine li to ikoga? Međugeneracijska pravda (solidarnost) u našoj se kulturi ne poima nizvodno (dajmo djeci da dišu) nego prvenstveno uzvodno odnosno unatražno (zašto bi se sve moralo prelomiti baš na mojoj generaciji kad su oni prije nas ulazili u mirovinski sustav kao u švicarski sir – sada je na nas red?).
Uzvodno ili unatražno poimanje međugeneracijske pravde je kao virus sljepoće: ne vidimo da mladih ima sve manje (točnije, pravimo se da ne vidimo) i očekujemo zadržavanje nekih starih prava (njihovo prenošenje s generacije na generaciju) bez obzira na cijenu koju će za to morati platiti buduće generacije. Ta vožnja u provaliju s pogledom u retrovizor može trajati do: (a) konačnoga pada preko ruba, (b) naglog osviještenja – oporavka od ludila unatražne pravednosti – a što se može dogoditi negdje prije pada preko samog ruba litice, ili (c) do pojave nekog neočekivanog rješenja. Neočekivana rješenja nisu toliko nevjerojatna u složenim socijalnim organizmima kao što su ljudska društva; ona su vrlo prilagodljiva u uvjetima nužde.
Nevidljivo učiniti vidljivim: nacionalizacija isplate i implicitni javni dug
Preostaju, dakle, tri scenarija:
Zaustavljanje prije ruba litice.
Hoće li se ikada moći prihvatiti činjenica da je cilj mirovinske reforme rasterećenje budućih generacija (smanjenje budućih deficita prvog stupa) i pregristi trenutak u kojem će jedna generacija prihvatiti značajno smanjenje prava u odnosu na prethodnu? Dosadašnje iskustvo pokazuje da je to teško ostvarivo. Osim toga, generacija nije suvisao društveni entitet. Generacija je heterogeni amalgam različitih ljudi, emocija, vrijednosnih sudova, interesa. U svakoj generaciji će postojati pojedinci koji će smatrati da zaslužuju isto što i prethodnici. Oni će nastojati ostvariti svoja prava političkim pritiskom i sudskim tužbama. Problem koordinacije uvijek limitira skup mogućih kolektivnih rješenja.
Pad.
Ako u pogledu prvog rješenja postoji osnova za pesimizam, pitanje je, je li mirovinska reforma uopće izvediva? Možda je struktura glasačkog tijela u Hrvatskoj takva da je rubikon racionalnih razvojnih rješenja odavno prijeđen? Obzirom da rast, imigracija, a sada izgleda i mirovinska reforma nisu rješenje, preostaju još neka između onih šest «rješenja»: pustošenje proračuna i/ili rast mirovinskih doprinosa. To je put stagnacije i pada, odnosno trajnog relativnog zaostajanja.Spontano preživljavanje. Društva su izrazito prilagodljivi kolektivni organizmi tako da ni padovi ne znače kraj. Pad će ubrzati emigraciju, a emigracija je također oblik, cinično rečeno, mirovinskog sustava. Naime, ako generacijski altruizam ne postoji, ne znači da nema individualnog i obiteljskog altruizma: djeca će iz Njemačke poslati par-sto eura kao popunu roditeljske mirovinske crkavice. Pad može izazvati i neku veliku krizu u kojoj će se promijeniti politički i gospodarski odnosi, možda na bolje. Kroz krize se uči, iako Grčka kriza pokazuje da nije uvijek tako. Postoji i teoretska mogućnost da društvo s vremenom sazrije pa nauči osiguravati ukupnu fiskalnu odgovornost unatoč deficitu u mirovinskom sustavu (iako to znači da će se istisnuti drugi javni rashodi).Tri prikazana scenarija pružaju koristan modelski okvir za razmišljanje o predloženom rješenju povratka u prvi stup po umirovljenju. Ako pretpostavimo da je društvo za sada odlučilo voziti prema rubu litice, postavlja se pitanje što je dugoročno bolje: omogućiti povratak u prvi stup pri umirovljenju kao što predlaže ministar Pavić za sve koji bi tako bolje prošli, ili polako pustiti stari prvi stup da odumre i dodijeliti dodatak na osnovnu mirovinu kao dio kombinirane mirovine iz prvog i drugog stupa?
Povratak u prvi stup po umirovljenju, za koji se znade da će do circa 2040. obuhvatiti veliku većinu kombinatoraca, ima nekoliko karakteristika koje se u dosadašnjoj raspravi nisu dovoljno isticale:
Nacionalizacija isplata mirovina.
Mirovinski sustav do sada nije uvjerljivo riješio pitanje isplata mirovinskog anuiteta. Na tržištu posluje samo jedno mirovinsko osiguravajuće društvo. Ono ima mali broj klijenata. Drugim poduzetnicima ovaj posao nije interesantan zbog regulatorne neizvjesnosti. Pri prijenosu sredstava s individualnog mirovinskog računa na mirovinsko osiguravajuće društvo plaća se trošak koji je zakonski limitiran na 5% (razgraničava se kroz cijeli period isplate), a uvođenjem inflacijske indeksacije mirovina uveden je novi rizik i potencijalni trošak za isplatitelje mirovina. Prijenos mirovinske štednje u proračun i prijelaz na isplate iz prvog stupa ima karakter nacionalizacije isplata pri čemu će i trošak naknada mirovinskog osiguravajućeg društva stvarati poticaj za seljenje u prvi stup. Stoga će ova mjera negativno utjecati na razvoj tržišta pružanja usluge isplate mirovina. Čini se da vlada o ovom problemu još nije ozbiljno razmišljala ili možda postoji plan nacionalizacije isplate anuiteta koji još nije komuniciran.Rast implicitnog javnog duga.
Nacionalizaciju isplata anuiteta treba razlikovati od nacionalizacije isplata mirovina. U prvom slučaju se ušteđevina za mirovinu prenosi državnom pružatelju usluge isplate mirovina zavisno o prenesenom iznosu mirovinske štednje. Takav model, koliko mi je poznato, a neko vrijeme nisam provjeravao, postoji u Švedskoj. U drugom slučaju se isplaćuje mirovina koja je zajamčena prema formuli (za prvi stup) koja ne zavisi o iznosu prenesenih sredstava. To je model koji predlaže Pavić, koji nema veze s ovim Švedskim. U tom slučaju nastaje računovodstvena fikcija da se vladi takav potez isplati jer HZMO odnosno državni proračun na početku razdoblja isplate mirovine prihoduje akumulirana mirovinska sredstva iz drugog stupa. Ovih se dana proširila neprovjerena informacija da vlada na taj način očekuje ostvariti prihod od 85 milijardi kuna do 2040.
Međutim, vlada u isto vrijeme kada ostvaruje prihod od prenesenih sredstava preuzima obavezu isplaćivati punu mirovinu do kraja života osiguranika koja je bitno veća od osnovne koju bi ionako morala isplatiti. Ne znamo je li sadašnja vrijednost te nove obaveze veća ili manja od prenesene vrijednosti mirovinske imovine, što znači da bi vlada u ovoj operaciji mogla biti na gubitku. Kao društvo bismo mogli biti na još većemu gubitku, jer bi se sadašnja vrijednost troška trebala uvećati i za nepotrebne troškove upravljanja privatnim mirovinskim računom od 2002. do godine umirovljenja (troškovi Regosa i upravitelja fondova). Po definiciji dolazi do rasta zbira gubitka transakcijskih troškova sustava i neto sadašnje vrijednosti budućih deficita mirovinskog sustava. Teško je reći o kolikim se točno brojkama radi, jer u obzir treba uzeti i efekte mjera iz tablice 1, no te brojke treba usporediti s alternativnim troškom uvođenja mirovinskog dodatka za kombinatorce iz prvog i drugog stupa. Ta usporedba treba biti shvaćena kao informativna.
Bez obzira je li promjena neto sadašnje vrijednosti budućeg deficita u predloženoj ministrovoj varijanti veća ili manja od rasta neto sadašnje vrijednosti budućeg deficita u alternativnoj varijanti s dodatkom za kombinatorce, važan je konceptualni odnos ova dva rješenja. Rješenje s dodatkom za kombinatorce je konceptualno čišće iz dva razloga: (1) zadržava se odvojenost starog i novog mirovinskog sustava te vlada svim sudionicima jasno signalizira da stvara novi mirovinski sustav temeljen na kombinaciji solidarnosti i individualne odgovornosti, i (2) otvaranjem razgovora o mirovinskom dodatku za kombinatorce ujedno se otvara mogućnost za inovativna rješenja kao što je isplata mirovinskog dodatka u vidu proporcionalnog dodatka portfelja dionica državnih firmi ili kakve druge državne imovine na privatne mirovinske račune.
Zaključak
Problem mirovina je latentan jer je demografski problem teško rješiv uz institucije koje su konstruirane za drugačija društva i vremena. Rješenja se stoga svode na pokušaje i pogreške pri čemu treba kombinirati analitičku preciznost s osjećajem za političku i pravnu realnost. Prvu polovicu prijedloga stoga treba podržati jer je na tragu već postojećih rješenja i ima za cilj rasteretiti generacije koje dolaze (nizvodna umjesto uzvodne ili unatražne međugeneracijske solidarnosti). Drugu polovicu prijedloga koja se odnosi na povratak u prvi stup treba pažljivo preispitati, jer u ovom slučaju nije jasno što je pravi javni interes.
Ministarstvo je propustilo komunicirati jasnu kalkulaciju neto sadašnje vrijednosti društvenih troškova i koristi uz kvalitativnu ocjenu utjecaja ponuđenog rješenja na dugoročni koncept mirovinskog sustava. Prijedlog povećanja doprinosa za drugi stup za 1 postotni bod od 2022. više se doima kao mamac ili zaslađivač, nego kao duboko osmišljen i analitički procijenjen potez koji bi trebao pomoći u postizanju krajnjeg cilja – rasterećenja budućih generacija.
Općenito, u budućnosti uvijek postoji neka točka nakon koje kombinirana mirovina iz prvog i drugog stupa postaje veća od mirovine koja se može ostvariti povratkom u drugi stup, a što se može smatrati krajnjim rješenjem problema. Što su povrati na ulaganja i mirovinski doprinosi za drugi stup veći, to je ta točka bliže sadašnjosti. Međutim, veći doprinosi za drugi stup povećavaju tekući fiskalni deficit i zahtijevaju fiskalnu prilagodbu koju se političkom logikom nastoji izbjeći. Taj konflikt do sada nije razriješen; točnije, riješen je nauštrb premalih doprinosa za drugi stup. To je indikator da još uvijek nemamo novi implicitni društveni sporazum koji se pretače u eksplicitne političke odluke.
Dodatan problem leži u tome što je i politički pritisak na povećanje mirovina u prvom stupu latentan, što se prelijeva na pritiske radi napuštanja drugog stupa. Kada se pritisak u okviru prvog stupa realizira, točka isplativosti mirovina u novom sustavu seli se dalje u budućnost, pa izgleda kao da mirovinska reforma nije uspjela iako zapravo ne uspijeva prvi stup čiji se deficit povećava.
Dakle, sa svakim pomicanjem točke isplativosti mirovina iz novog sustava dalje u budućnost povećava se neto sadašnja vrijednost budućeg mirovinskog deficita. Kroz to rastu fiskalni rizici i opasnost izbijanja kriza u budućnosti.
Svako predloženo rješenje treba vrednovati u prikazanom okviru latentnog sukoba adekvatnosti mirovina spram fiskalne održivosti pri čemu starenje populacije zaoštrava taj sukob. Sukob je rješiv kroz dopunu intuitivno jasne uzvodne (unatražne) međugeneracijske solidarnosti (od sadašnjih platitelja doprinosa ka umirovljenicima) manje jasnom nizvodnom međugeneracijskom solidarnosti (od sadašnjih platitelja doprinosa ka sve manje brojnijoj djeci). Da, postoje generacije koje su se našle u klinču demografske tranzicije. Svakoj generaciji u povijesti se nešto desi.
Najviše što kao građani i stručnjaci u takvim uvjetima možemo učiniti je inzistirati da nam se predstave cjeloviti izračuni, a ne da se puštaju probni baloni s malo sadržaja. Probni baloni samo rađaju sumnje, povećavaju nesnalaženje, uzbuđuju i brinu ljude. A sumnje koje se rađaju su na tragu onoga što je već viđeno – na tragu trulih političkih kompromisa koji rješenje guraju dalje u budućnost.
Zašto trulih kompromisa? Kada je riječ o mirovinskom sustavu, ne vrijedi ona poslovica da vrijeme liječi sve. Naprotiv, mirovinski sustav u uvjetima starenja stanovništva nalik je grudi snijega – problem ima tendenciju s vremenom rasti.
https://arhivanalitika.hr/blog/vrijeme-ne-lijeci-sve-o-najavljenim-promjenama-u-mirovinskom-sustavu/
.jpg)
