Izvor: SEEbiz.eu, 04.Maj.2019, 19:40 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Tito i socijalistička forma nacionalizma
KOMENTAR - Tog dana sam prvi put obukao sako, bijelu košulju i kravatu. Nisam posjedovao ni jedan od ta tri odjevna predmeta.
Ali kada sam se dan poslije velikog događaja vratio iz gimnazije, imao sam samo nekoliko večernjih sati da pronađem odgovarajuću odjeću. Naime, počasna straža pred portretom „najvećeg sina naroda i narodnosti" bila je ozbiljan zadatak za jednog socijalističkog omladinca. U pomoć je pritekao susjed, podrijetlom Talijan. Posudio mi je svoj olinjali >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << sako, i iste takve hlače, vjerojatno sentimentalni ostatak njegove splitske mladosti iz pedesetih, i debelu kravatu neodređene boje. Majka je u robnoj kući na brzinu kupila jeftinu bijelu košulju.
Kada sam stao pred ogledalo ugrađeno u vrata ormara nisam mogao prepoznati tog tipa: Bio je golobrad, crnomanjast, a povisok momčić, spakiran u odijelo neke druge generacije. Godina je 1980. U modi se osjeća utjecaj panka. Majku tjeram da mi na traperice zašiva zakrpe. Džoni Štulić je već objavio svoj singl Balkan, ja sam više volio drugu stranu – A šta da radim.
Pamtim dvije stvari: Dečki u gimnaziji su me na mrtvo zajebavali. A cure su me mustrale pogledom koji tada nisam shvatio, pošto sam bio premlad. Poslije mi je sinulo: Ženski svijet je uglavnom slab na muškarce u sakou i kravati. Ta spoznaja nije smanjila moju odbojnost prema ovoj vrsti oblačenja.
Dan prije toga, u nedjelju, u bosanskoj provinciji u kojoj sam odrastao, sve je bilo spremno za Titovu smrt. Mada nitko nije htio ni pomisliti da će Maršal ikada otići Bogu na istinu, tajne pripreme za „dan D" su odavno obavljene. Grupa omladinaca, mojih drugova iz osnovne škole, koje su lokalni komunisti, ukrućeni, izbrijani i smiješno ozbiljni, smatrali propalitetima zbog njihovog izlizanog džinsa i nemogućih frizura, poslužila je kao udarna trupa u strašnom trenutku: Tog popodneva i večeri kada je objavljeno da je Tito umro oni su oblijepili cijeli naš mali gradić letcima i plakatima: „I poslije Tita – Tito".
Ja sam se u presudnom trenutku nalazio u Radio-klubu za uređajem Atlas 210 x. Imao sam radio-amatersku licencu još iz osnovne škole. U jednom trenutku su jugoslavenski radio-amateri, inače danonoćno razbrbljani, počeli nestajati s frekvencija, sve dok nije ostala samo pucketava tišina. Uzalud sam izgovarao ce-ku, ce-ku, ovdje YU4 EBD. To bi u prijevodu s jezika radio-amaterske sekte značilo „opći poziv na razgovor svakome tko je raspoložen".
Tada je u klupske prostorije ušao Marika, čovjek koji nas je uveo u ovaj hobi. Tužno me je pogledao i rekao: „Hajde, isključi, umro je Stari".
Kolektivna trauma Jugoslavena, koji u Titu velikom većinom nisu vidjeli samo „oca nacije" već socijalističko polubožanstvo, vrhovnog svećenika partizanskog mita, bila je ravna suočavanju djeteta sa vlastitom smrtnošću kroz smrt roditelja. Poslije Titove smrti mnogi pjesnici su pokušavali izraziti taj trenutak utrnulosti, ali je najčešće sve završavalo u lošoj udvoričkoj poeziji. Izuzetak je Balašević iz njegovog partizanskog perioda. Možda je najtočniji opet bio Đoni Štulić s pjesmom „Kamo dalje, rođače". Kasnije se infantilna tuga pretvorila u isto tako nedorasli bijes ostavljenih siročića koji onda biraju osvetu, kao Bora Čorba: „Vidiš kako brod tvoj tone, zlikovče i razbojniče, Al Kapone".
Emotivni kolektivni naboj, kakav je viđen na Poljudu, gdje su Hajdukovi i Zvezdini navijači zajedno plakali na vijest da je umro voljeni vođa, da bi se dobar broj njih točno deset godina kasnije počeo uzajamno gledati preko nišana, možda je nenamjerno točnije opisao Muharem Serbezovski: „U tami sad živim sam / ko ugašen sunčev plam / jer ti si otišao / bolji život našao".
Pjesma o napuštenosti, o odlasku prijatelja koji se u izričaju Muharema Serbezovskog zove „Ramu, Ramu" ali je u Jugoslaviji svima zgodnije bilo da kažu Ramo, naravno, nije nikada službeno dovedena u vezu s Titovom smrću, jer je nastala ranije.
Ali se meni za ovu priliku čini zgodnim da se njenim posredovanjemn sjetimo posljednjeg zajedničkog emotivnog kiča, koji su pretjerivanju skloni jugoslovenski narodi naprosto obožavali. To je bio kič oplakivanja odlaska vođe za kojeg su mnogi vjerovali da je gotovo besmrtan, ili da će barem biti dugovječan kao i kornjače s Galapagosa.
Službeni politološki termini za to je „kult vođe". Meni se ipak čini da on u Brozovom slučaju promašuje nešto bitno. Tito je imao prešutni pakt s Jugoslovenima. On njima da nešto standarda, sindikalna odmarališta na moru, putovnicu za putovanja po zapadu, a oni njemu obećaju da neće ponoviti međusobno klanje („bratstvo i jedinstvo"), da neće otići na neku stranačku stranputicu („druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo") i da će raditi kao da će živjeti sto godina, a pripremati se kao da će sutra rat. U tom paketu ni na jednoj ni na drugoj strani nije bilo političkog pluralizma ili građanski shvaćene slobode. To naprosto nije bio predmet nagodbe.
Tito je – manje više – za života ispunio svoja obećanja iz tog prešutnog pakta. Kada to njegovi nasljednici više nisu mogli, djelomice i zato jer je titoizam funkcionirao uz pomoć zapadne financijske pumpe, njegovi narodi i narodnosti su se na „slobodnim izborima" koncentrirali samo na ono posljednje – kao da će sutra biti rat.
Poznata su Titova nepočinstva kao što je poslijeratno protjerivanje manjina, nasilna kolektivizacija, golootočki kazamat, trpanje disidenata u zatvor počevši s Milovanom Đilasom. Oko Bleiburga su stvari složenije, bar što se tiče Josipa Broza. On je izdao naređenje da se zarobljenici ne ubijaju bez vojnog suda. A ubijani su. Danas bi ga Haag teretio po zapovjednoj odgovornosti.
Isto tako, paušalno osuđivanje građanskih i rojalističkih slojeva kao „neprijatelja naroda" nije služilo pravdi već učvršćivanju vlasti. Njegove pristalice su ga branile na sljedeći način: Goli otok je postojao da cijela Jugoslavija ne bi bila goli otok. A Bleiburg je uslijedio poslije Jasenovca. U ratu nisu postojali zarobljenički logori za partizane, pa milost nije trebalo očekivati ni s druge strane. I tako u krug.
Međutim, ono za što su ga slavili čak i ljevičari u Zapadnoj Europi, očito je u sebi sadržavalo klicu propasti Jugoslavije. Ekonomski sustav sa samoupravljanjem i polutržišnim poslovanjem zastao je bio „negdje između", stvarajući kategoriju „društvene imovine" koja se poslije nužno pretvorila u ničiju. Politički sistem je umjesto pluralizacije ideja ponudio pseudopluralizam – federalizirao je nacionalizam u njegovom etatističko-republičkom ključu. A nesvrstana politika se dobro držala do osamdesetih, ali na kraju Hladnog rata nije više imala realnu političku supstancu. Sve su to bili strateški eksperimenti koji nisu izdržali sud vremena – bili su dobar taktički odgovor na izazove vremena s lošom ekonomskom, sistemskom i geopolitičkom procjenom održivosti.
U Beogradu Josip Broz danas nema dobar imidž u nacionalističkim i građanskim krugovima koji se u dobrom dijelu preklapaju. Prigovara mu se sve i svašta, i što jest i što nije. Te da je bio ruski agent koji je preuzeo identitet Josipa Broza iz Kumrovca, te da je pokatoličio Beograd, što je za jednog ateista i komunista zaista rijetka privilegija, te da je raskomadao Srbiju. U Hrvatskoj imaju svoje razloge za pljuvanje, koji se donekle razlikuju od srpskih. Pa tako i svaki od naroda i narodnosti koje je nekad okupljao njegov bratstvojedinstveni zagrljaj.
Činjenica je da su ljudi koji su raskomadali njegovo životno djelo došli ili iz njegove partije ili iz njegovih zatvora. Jasno je da partijska fotelja i zatvorska ćelija imaju različit stupanj udobnosti, ali ti ljudi ipak imaju nešto zajedničko. U toj partiji i tim zatvorima bili su u bliskom dodiru s tajnoslužbaškim pipcima. Poslije, kada su postali netko i nešto, trudili su se da makijavelističku strukturu Brozove moći primijene kao partokratijski obrazac nacionalističkog djelovanja. Vladali su vodviljski, mitingaški, tajnoslužbaški, pa i zločinački, kontrolirajući protok informacija. Samo su onda razmjeri pljačke i korupcije, u odnosu na Brozovo vrijeme, poprimili biblijske dimenzije.
Njemački politolozi su šezdesetih godina titoistički model ocjenjivali kao socijalističku formu nacionalizma. Taj jugoslovenski nacionalizam – mi smo najpametniji, najljepši, najbolji; igramo najbolji nogomet, samo nam sudije ne daju; imamo genijalan sistem koji je nadmoćan u odnosu i na istok i na zapad pa živimo u najboljoj zemlji na svijetu – pripremio je tlo za povratak etnonacionalističkog narativa.
Kada su iz titoističkog sistema uklonjene internacionalističke zagrade – „bratstvo i jedinstvo" i „nesvrstanost" (kao pripadanje pravednijem „trećem svetu", koji se dekolonizacijom emancipira za razliku od trulokapitalističkog zapada i staljinističkog istoka) - ostao je samo model netrpeljivosti prema unutrašnjem i vanjskom neprijatelju i groteskni osjećaj nadmoći nad susjedom koji je proizišao iz istog eksperimenta. Suštinski obrazac je ostao sličan – drčnost bez pokrića i promatranje svih drugih kao inferiornih.
Moj problem s Maršalom nije ni to što je zaista umro, ni to što se uopće rodio, kao što dva naizgled beskrajno udaljena ali suštinski bliska pola misle. Moj problem je upravo u tome što su njegova pozitivna dostignuća – djelomična modernizacija društva i zemlje – razorena. Vjerojatno onda nisu ni bila dovoljno održiva.
Još veći problem vidim u tome što se najgori, totalitarni dio njegovog naslijeđa i dalje žilavo nastavlja širiti u postjugoslavenskoj političkoj praksi nacionalnih vođa, njihovih sljedbenika i njihovih tajnih službi.
Demokrature poslije Tita ostaju dužne odgovor na nekoliko pitanja koja im iz novije povijesti nameću i druga Jugoslavija i već 39 godina pokojni Tito: Kako je moguće da je ekonomski pa i kulturološki Titova diktatura light još uvijek nadmoćna u odnosu na ono što je uslijedilo poslije nje? Zar se uspostavljanjem demokratskih pravila igre nije mogao organizirarti društveni napredak umjesto rata i pljačkaške tranzicije? Zašto još uvijek osjećamo da ima istine u rečenici: „Ovi ne mogu ni okrečiti ono što je Tito izgradio"?
https://www.dw.com/hr/i-poslije-tita-lo%C5%A1-titoizam/a-48600570
.jpg)
