Izvor: SEEbiz.eu, 09.Dec.2015, 10:23 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Smisao besmisla
KOLUMNA - Smisleno je pretpostaviti da i posljednja ništarija koja ulazi u politiku ima pred očima nekakav smisao toga svog postupka, nedaobog i projekta; u tom svjetlu, nakon što je pred kamerama ogoljena sva besmislenost tzv. pregovaračke potrage za sporazumom o raspletu krize izazvane paralizirajućim ishodom izbora od 8. studenog, nameće se pitanje: koji je smisao tog besmisla?
Apsurda koji je neke (kupusove) novinarske glave nadahnuo da odgovore na pitanje što-bi-bilo-kad-bi-bilo? >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << potraže i od toksičnog otpada hrvatske (ionako patogenim sojevima zasićene) scene – razorno virulentnih marginalaca koji nisu na birališta dovukli ni svu bližu rodbinu, a nekmoli nabujali do dimenzije kojom bi izveli izbornu prijevaru grandioznu poput one što se po(ne)srećila naplavini zvanoj Most. Ima li kramarska trakavica u autističnom trokutu bez cilja i strategije ikakve svrhe – ili je ucjenjivačka jezgra koja crveno-crnoj mezalijansi steže jajca u škripcu ipak naumila nešto konkretno, što će objelodaniti kad radna temperatura rješenja naraste do kritične razine?
Prvo, da raščistimo neke temeljne postavke, primjerice: zbiva li se – kako neki medijski ljepodusi halabuče – Hrvatskoj nešto gore nego od onog što je zaslužila? Ta, hajte-najte! O kojoj Hrvatskoj trabunjate, narode (para)novinarski? Shvatite već jednom – ne postoje Hrvati kao nacija, osviješten politički narod... pa se stoga ne može reći ni da je (beznadno uzduž i poprijeko rascijepljeno) biračko tijelo zaslužilo ovo ili ono, jer nema – u tom populacijskom korpusu – jasno definiranih, vrijednosno orijentiranih, skupina. Postoje samo disciplinirane iracionalne sljedbe dvaju pseudoreligijskih – notorno totalitarnih – zdrugova i (p)lutajuća masa onih koji (vrag bi ga znao zašto) redovito izlaze na izbore, te rastuća apstinentska skupina, također razdrobljena i nejasne orijentacije... nikakva vrijednosno jednoznačna 'tiha većina' (ne)zaslužna za onoj što ju je snašlo. Stoga nije promašena tvrdnja da samo zatočenici 'crvene' i 'crne' mitologije/mitomanije sve od '90 dobivaju upravo ono što zaslužuju, dok uzaludne tragače za 'trećom opcijom' još nije zapalo najgore što ih ide! Usuđujem se reći: samo zato jer im nije bilo ni ponuđeno, budući da su spremno popušili svaku laž prezentiranu od '90 do danas, od oksimoronskih liberalnih narodnjaka i parazitskih laburista do kvazi-ekoloških zgubidana i pseudo-anarhističkih ekshibicionista.
Ali, bizaran show u hotelu Esplanade (tko li se samo dosjetio upriličiti 'pregovore' u notorno vodviljskom ambijentu?) ipak je uputio na jedno zaguljeno pitanje: ne slijedi li – unatoč vonju providne šibicarske ucjene – taj malomišćanski sakristan neki perfidno promišljen scenarij? Je li on, kao i cijeli projekt, plod komplota 'dalmatinskih biskupa', kako navodi flambojantni Stipe Petrina, ili je nastao za Petrovljevih odlazaka po vlastito mišljenje na Kaptol, a možda i na Pantovčak? Svedimo elemente njegove konfuzno-difuzne igre na najmanji zajednički nazivnik, pa ćemo se suočiti sa činjenicom da zazivanjem 'konsenzusa' – već i na prvi pogled jalovog joint venturea svoje sljedbe i dvaju zdrugova sputanih nedostajućom većinom – Petrov namjerno opstruira osnove parlamentarzma zarad njegova odbacivanja u korist 'čvrste ruke', zaodjenute carevim novim ruhom izvanstranačkih stručnjaka. Drugim riječima, demokrature kakvu je ova zemlja – uza svesrdnu potporu kleronacionalističkih perjanica – pretrpjela devedesetih, za kakvom otada unisono vapi obezglavljena desnica, a kakva se očito mota po glavi višekratne prekršiteljice Ustava na Pantovčaku i zaokuplja njenoga namjenskog savjetnika!
Ako je neretvanski ministrant teledirigirani protagonist takve ujdurme, onda je pola posla već obavio: drastičnim obesmišljenjem, temeljito zgadio parlamentarnu demokraciju većini biračkog tijela izvan spomenutih masovnih pastvi. I to u savršeno odabranom trenutku: kada, djelomice zbog odbojnosti njihovih nesposobnih vođa, a više zato što iscrpljena proračunska kopanja ne jamči nekadašnju klijentelističku izdašnost, saborska većina ostaje izvan dosega dvaju poniženih zdrugova, a predsjednica Republike cupka i trepće u mokrim snovima o arbitraži i dosezanju žarko željenih poluga izvršne vlasti. Hoće li joj ta pasti u krilo onako znakovito-nenadano kao što u njenoj nazočnosti spadoše hlače personifikaciji političke prostitucije u Hrvata?
Simptomatično, letalnu krizu parlamentarizma po krojnom arku okamenjena crno-crvenog duopola i kvazi-nezavisnih diletanata ne koristi, kao energiju obrata, nijedna alternativna grupacija: nitko ne uskače u raskošan koncepcijski vakuum što je zinuo bjelodanim osramoćenjem dvoglavog zombija i provincijskih talibana. Razumljiv je mûk stranačke sitne boranije, koja se domogla jednog ili dvaju saborskih stolaca – krpelji znaju da im se, bude li ponavljanja izbora, takva sreća neće nasmiješiti; ali, zašto se ne čuje glas autentično-demokratskih inicijativa? U iščekivanju još drastičnije diskreditacije sijamskih blizanaca i čudnovatog kljunaša iz neretvanske močvare? Pogrešna računica: nije vrijeme oklijevanja, nego neponovljiv trenutak da im se zdušno pomogne u autoprofanaciji.
Jer, poteče li proces 'stabilizacije' u smjeru arbitrarnog instaliranja kabineta stručnjaka – u Bruxellesu, treba li reći, uopće mu nisu neskloni! – na duge će godine propasti izgledi i za rehabilitaciju parlamentarne demokracije kao koncepta, da ne trošimo riječi na njezino unapređenje elementima izravne samouprave. Sadašnji proceduralni debakl tako bi se pokazao uvodom u nametanje stečaja – bez slutnje preustroja.
