Izvor: SEEbiz.eu, 01.Sep.2019, 10:43

Recesija će biti lakša od one prije deset godina, ali...

Recesija će biti lakša od one prije deset godina, ali...

KOMENTAR - Velika recesija 2008./2009. zaoštrena je iznenada nakon propasti investicijske banke Lehman Brothers u rujnu 2008. 

Do tada je recesija izgledala „normalno" i upravljivo, kao što izgleda i početak ove recesije koja još nije proširena, nego tek počinje zahvaćati gospodarstva Italije, Njemačke, Velike Britanije i Švedske. Površni promatrač zbog toga će se pitati što bi ovaj put moglo poći u krivo. Mogući razlog zaoštravanja pronaći će u neuspjehu trgovačkih >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << pregovora SAD-a i Kine i/ili u Brexitu bez sporazuma.

Međutim, analogija ne daje dobru podlogu za predviđanja. Danas su okolnosti promijenjene. Prvo, financijske institucije širom svijeta bolje su kapitalizirane. Otpornije su na širenje krize. Drugo, nafta je u ono vrijeme bila jako skupa. Rast cijene nafte proizveo je troškovni udar – jedan od glavnih prešućenih generatora velike recesije za koju je u sjećanju ostalo samo kako je izvirala iz financijskog sektora, dok su uzroci bili složeniji: od sredine 2005. do sredine 2008. cijena sirove nafte WTI skočila je s oko 55 dolara, koliko i danas košta jedan barel sirove nafte, na 140.

Gotovo puta tri, u tri godine. Bez obzira na slabiji tečaj dolara u ono vrijeme, realni efekt bio je veći od 100%. Danas sličnog šoka nema na vidiku. U mirnodopskim uvjetima više i nije moguć, nakon što je tehnološki napredak u SAD-u i Kanadi doveo proizvodnju energije iz škriljca na razinu koja može zaustaviti ekstremni rast cijena. Treće, kamatne stope američke središnje banke vrlo su brzo rasle prije krize koja je SAD zadesila 2008. i sporo su se spuštale nakon što je kriza već bila izbila. Na vrhuncu, u vrijeme izbijanja Lehmanovog šoka u rujnu 2008., kamatne stope FED-a iznosile su oko 2%, koliko iznose i danas iako je gospodarska situacija puno mirnija, a SAD su daleko od recesije. U EU, gdje je situacija trenutačno teža nego u SAD-u, kamatne stope ECB-a već godinama stoje na nuli.

Zbog toga je danas opasnost izbijanja velike recesije (znatno) manja, što najavljuje jednu „normalnu", upravljivu i ne odveć proširenu recesiju, a moguća je i takozvana recesija rasta čiji je intenzitet i karakter objašnjen ovdje.

I makroekonomske ranjivosti Hrvatske manje su nego 2008., pa preostaje odgovoriti na još jedno pitanje: postoji li nešto u Hrvatskoj danas, što je ipak slično kao u kritičnom razdoblju 2008./2009., a što bi nas u nekom nepovoljnom raspletu događaja moglo skupo koštati?

Mentalna eho komora

Teško je objasniti zašto, ali Hrvatska je psihološki i politički nalik velikoj eho komori u kojoj odzvanja lokalna galama, dok se zvukovi izvana teško probijaju prema unutra. Ulazak u EU u tom je smislu malo toga promijenio. Iako danas mnogo više ljudi živi vani, više poduzeća izvozi, više djece studira vani i mnogo više turista dolazi u Hrvatsku, sve to što se događa vani, a što u bitnome određuje lokalne trendove, teško prodire kroz naše medije i političke forume. Okrenuti smo sebi kao kakav otok u Pacifiku, kao rijetka vrsta stara milijune godina u svome sigurnom, ali izoliranom staništu. Ponašamo se kao da nismo mala zemlja u srcu za nas velike, a za svijet male Europe, pa se i lokalni mitski likovi ustaša i partizana velikim koracima vraćaju na scenu.

Vjerovanje u Hrvatsku izdvojenost – hrvatski ekscepcionalizam i izoliranost – koštalo nas je potpunog ignoriranja prvih valova krize 2008. Desilo se to kada je svakom upućenom bilo očito kako valovi postaju sve veći. Stoga može biti poučno vratiti se u davno vrijeme izbijanja zadnje krize, ne bismo li shvatili što je danas slično, a što različito u odnosu na ona vremena kada su počeli događaji koji su obilježili generaciju.

Statistički vremeplov

U ovo doba godine 2008. objavljen je podatak o rastu BDP-a u drugom kvartalu, koji je u odnosu na drugi kvartal 2007. još uvijek pokazivao rast za solidnih 3,3%. Iako je stopa bila osjetno niža nego u prethodnim kvartalima, političarima i ostalim javno-sektorskim dionicima nije padalo na pamet prilagoditi svoje ponašanje. Vjerovalo se da kriza može nekako zaobići Hrvatsku. Jer, podatak uopće nije bio loš!

Prema samome kraju 2008., kada je gospodarstvo već grcalo u krizi, objavljen je podatak o rastu u trećem kvartalu 2008. za 2% u odnosu na isti kvartal 2007. Taj podatak je u glavama političara omogućio preživljavanje iluzije o hrvatskoj izuzetosti ili otpornosti u odnosu na globalni trend. Nesvjesni periferne lokacije i (male) veličine mislili su da se to ne odnosi na nas.

Što možemo iz toga naučiti?

Prvi problem je što statistički podaci jako kasne. U vremenima naglih promjena protječe previše vremena prije nego što odgovorni shvate realnost. Drugo, kod nas se trend proizvodnje ne komentira na temelju podataka o desezoniranim promjenama u zadnjem u odnosu na pretposljednji kvartal (što razmjerno ažurno pokazuje što se događa), nego na temelju promjene originalnih podataka u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Kao da je u rujnu ikoga briga što se događalo od srpnja prošle do zaključno s lipnjem ove godine! Zbog toga i ovaj put gotovo nitko ne komentira da je gospodarstvo u drugom kvartalu zapravo raslo za mizernih 0,2% (malo više od 0,8% na godišnjoj razini) u odnosu na prvi kvartal.

Živući u statističkom i percepcijskom mjehuru od sapunice, tadašnji potpredsjednik vlade, inače menadžer nabave iz jednog državnog poduzeća, hvalio se kako kriza zaobilazi Hrvatsku i kako će Hrvatska 2009. ostvariti gospodarski rast. U tom općem optimističnom tonu, pregovorima sindikata i vlade osiguran je značajan rast plaća državnih službenika i namještenika za 2009., jer oni su to zaslužili.

Ako je ikada bilo jasno da «struka» misli drugačije, bilo je to tada. Ne samo da su mediji već bili puni crnih predviđanja, osobito nakon Lehmana (koji Hrvatima međutim nije ništa značio), nego su analitičari kroz formalne i neformalne kontakte s predstavnicima vlade jasno komunicirali očekivanje da će 2009. donijeti minuse.

Naravno, nitko nije uspio predvidjeti intenzitet minusa koji su na kraju ispali veći od ičega viđenog od rata naovamo: BDP se u prvom kvartalu 2009. našao na 8,6% nižoj razini nego u prvom kvartalu 2008., dok je u drugom kvartalu registriran pad za 8,5%. Tim strašnim šokom čija je snaga sve iznenadila započela je šestogodišnja ekonomska drama (pad će se zaustaviti tek u drugoj polovici 2014.), u kojoj se Hrvatska potpuno pogubila. Dezorijentiranost se i očekuje za gluhe i slijepe koji misle da čuju i vide umjesto da ovladaju vještinom snalaženja na temelju preostalih čula koja imaju.

Jedno tužno podsjećanje: stope rasta BDP-a u odnosu na isti kvartal prethodne godine 2007.-2009.

Izvor: DZS.

Rezultat donošenja odluka u hrvatskoj eho komori vidi se na sljedećoj slici koja pokazuje udjel naknada zaposlenima u državnom sektoru u BDP-u. Vidjet ćemo kako je masa plaća u najšire definiranom državnom sektoru 2009. potpuno izletjela s uobičajene putanje.

Na donjoj slici prvo treba uočiti da je udjel državnih plaća u Hrvatskoj mnogo veći od prosjeka EU, iako EU prosjek uključuje i velike državne sektore skandinavskih zemalja koje zapošljavaju razmjerno velik broj dobro plaćenih ljudi. Nakon razdoblja približavanja prosječnom udjelu javnosektorskih plaća u EU u mandatu Ivice Račana i u prvom Sanaderovom mandatu, u drugom, onom naprasno prekinutom Sanaderovom mandatu, prvo je došlo do zaustavljanja približavanja EU prosjeku, a zatim i do ogromnog skoka za gotovo 1,5 postotni bod BDP-a, što se dogodilo kada je odobreno veliko povećanje državnih plaća za 2009., a recesija udarila svom silinom.

Drugo, treba uočiti da se u EU događao sličan scenarij, ali: (a) to se događalo na nižoj razini udjela naknada zaposlenima u državnom sektoru u BDP-u, (b) rast udjela bio je manjeg intenziteta, i (c) već od 2010. omjer je ušao u padajući trend, koji je prosječni udjel naknada zaposlenima u državnom sektoru doveo ispod razine od 10% BDP-a. Danas je omjer u EU gotovo 2 postotna boda BDP-a ispod omjera u Hrvatskoj.

Ukupan iznos naknada zaposlenima u sektoru opće države u % BDP-a 2001.-2018.

Izvor: Eurostat.

Povijest se ponavlja

Nakon prvog vala krize 2009.-2010. u Hrvatskoj je prikazani omjer ostao na visokoj razini. Uslijedio je kratki intermezzo (blago smanjenje omjera 2013. i 2014.) kada je vlada Zorana Milanovića shvatila naslijeđeni problem i uspjela malo smanjiti omjer, no nakon toga linija je nastavila divergirati u odnosu na prosjek EU koji se uvjerljivo smanjivao. Sindikati javnog sektora ovu malu i kratkotrajnu prilagodbu iz 2013./14. nikada nisu oprostili SDP-u.

Sada imamo novu situaciju: rast omjera ponovo je započeo 2008. i vrlo vjerojatno će se nastaviti 2019. i 2020., jer u ovom trenutku, osim Zdravka Marića, nema nikoga tko u glavi u vidu sjećanja ili statistike ima ovu sliku. Nadležni ministri redom otkazuju ministru financija i novopečenom potpredsjedniku vlade (koji je pristojan i oprezan čovjek pa u kamere govori da u vladi svi funkcioniraju kao tim), što je tipično za državu u kojoj vlast nije sustav s jedinstvenim meritokratskim kriterijima nego improvizacija koja funkcionira po principu povuci-potegni. Zdravko Marić govori o potrebi jedinstvenih kriterija u određivanju plaća, reformama i rastu u skladu s očekivanjima i mogućnostima, ali ga nitko ne čuje.

Sada smo pred razdobljem koje se svake godine bezidejno naziva «burna jesen» (sjeća li se itko jeseni koja nije bila «burna», iako bure jače pušu zimi, ali nikada nećete čuti izraz burna zima). U burnoj jeseni možete očekivati da će svatko tko predstavi ovakvu sliku biti označen kao neoliberal, bezosjećajni zastupnik krupnog kapitala, agent koji aktivno radi na demontaži države blagostanja, sluga tajnovitih sila, protivnik običnih ljudi i neznalica koja ne razumije logiku fiskalnih multiplikatora, jer svaka kuna više za plaće državnih službenika multiplikativno povećava BDP najmanje za faktor 2-3, ako ne i za 5-6. Možda je taj koji se ravna po ovoj slici i statistička neznalica, jer hrvatski stvarni BDP mogao bi biti nekih 15-20% veći (??!). Omjer na slici bi se u tom slučaju poklopio s EU prosjekom! Tko još vjeruje u statistike ...

Postoji mnoštvo načina kako se ovaj prikaz i analogija s 2008./2009. u političkoj i javnoj komunikaciji može relativizirati ili prikriti. Međutim, jako je teško relativizirati priču koja stoji iza ovih brojki, a ona govori o neefikasnom javnom sektoru u kojem bi se boljom organizacijom mogle postići veće plaće i uz smanjenje omjera tzv. mase plaća i BDP-a, samo kada bi uz moderniju tehnologiju i na temelju boljih i transparentnijih procesa i više upravljačkog znanja u sektoru radilo manje ljudi. Na kraju, danas u ovoj zemlji ima mnogo manje stanovnika, a osobito je manje djece nego 2001. U tom svjetlu, postavlja se pitanje zašto više ljudi radi u državnom sektoru kada je (uz izuzetak zdravstva zbog starenja stanovništva) mnogo manje onih kojima su potrebne javne usluge? Taj elementarni kalkulus produktivnosti, koji uvijek vrijedi, zadnja je stvar koju bilo tko važan u ovoj zemlji želi čuti.

I tako, povijest se u nekoj mjeri ponavlja, a u ostatku te mjere, mnogo je toga drugačije nego nekad. Taj drugi dio tješi, jer neke nam okolnosti danas idu na ruku. Pojačano povlačenje EU fondova pomaže amortizirati pad na strani izvoza i za neko vrijeme izolirati Hrvatsku od europskog usporavanja. Dosta toga upućuje da će ovo biti jedna «normalna», upravljiva recesija koja će nas samo «pomaziti» potkraj ove i sljedeće godine. Ipak, pomolimo se.

https://arhivanalitika.hr/blog/hrvatska-eho-komora-ponavlja-li-se-2008-2009/

Nastavak na SEEbiz.eu...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta SEEbiz.eu. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta SEEbiz.eu. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.