Izvor: SEEbiz.eu, 20.Dec.2015, 10:51 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Polet: Kako je započela igraonica za odrasle
KOLUMNA - Mitovi opijaju, dokumenti i činjenice otrežnjuju. Na razini urbanog mita, Polet je zasigurno odredio barem jednu zagrebačku generaciju.
Za nas mlađe došao je kao odjek onoga što se tada odigravalo, bilo kroz priče bilo kroz likove s kojima smo kasnije surađivali, a koji su imali važnu ulogu u Poletovoj eri.
Nekako mi je ovaj uvod pao na pamet nakon što sam pročitao uvodni dio knjige „Igraonica za odrasle: Polet 1976-1990.“ autora Željka Krušelja >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << u izdanju Adamića. Krušelj je studiozno proučio fenomen Poleta zavirivši kao dosad jedini autor i u dokumente omladinske organizacije koja je u značajnoj mjeri diktirala sudbinu Poleta.
Povijest Poleta kako lijepo govori Krušelj, više sliči filmskom trileru, u maniri film noirea. U svojih 426 brojeva Polet je tek povremeno bio neobavezna mladalačka zabava, ismijavanje autoriteta i poigravanje ideološkim floskulama. No, i takav je ostvario golemi utjecaj na hrvatsku medijsku i društvenu scenu zbog čega je Krušeljova knjiga iznimno vrijedan dokument.
Pomalo nestvarno zvuči činjenica da je čitavo vrijeme izlaženja Polet imao financijskih problema, ali da su oni bili "ukalkulirani". Politička korist trebala je biti veća od financijskih ulaganja, smatrali su čelnici omladinske organizacije. Ogromne političke štete nije ni bilo. U Poletu, piše Krušelj, nikad nisu tiskane otvorene i grube antirežimske poruke. To tada, uostalom, teško i da je bilo moguće. S druge strane, uredništvo Poleta često je hodalo po tankoj žici razapeto između očekivanja omladinske organizacije i njihovih partijskih šefova te vlastite želje za stvaranjem čitljivog sadržaja okrenutog mlađoj generaciji. Pero Kvesić bio je urednik koji je utro put onome što će Polet tek postati.
Kvesić je uredio prvih osamnaest brojeva Poleta, u teškim okolnostima i sa čestim promjenama unutar uredništva. U njegovu je mandatu "probijena" ideja da reporteri prođu veći dio Hrvatske i da u kontaktu s "bazom" prenesu spoznaju da je krenuo omladinski list drugačiji od drugih, piše Krušelj. Generalno, u Kvesićevu je mandatu Poletov rastući utjecaj bio obrnuto proporcionalan relativno slabijoj prodaji.
Njegov nasljednik Ninoslav Pavić ostvario je masovniju autorsku suradnju a znao je igrati i diplomatski s omladinskim rukovodstvom. Posljedica te "toplo-hladno" diplomacije bila po Pavićevim riječima "hrana za lavove" - ono što je zbog mira u kući Polet morao objavljivati kako ga razni partijski forumi ne bi pretjerano kritizirali. Najveći je Pavićev uspjeh činjenica što se u njegovoj eri o Poletu počelo puno pričati, a razlog je bila činjenica što je on otvarao teme koje u tadašnjim hrvatskim i jugoslavenskim medijima nisu bile obrađivane uopće ili pak ne na pravi način. Pravi je primjer toga tema seksualnosti koja je Poletu donijela značajne poene. Po prvi puta su tekstovi pisani jezikom kakvim se govori na zagrebačkim ulicama, bez dosadnog jezika koji se koristio u ostalim tiskovinama. Osim toga, pisalo se i o fenomenu narkomanije gdje je posebno skandalozan bio tekst Gorana Pavelića "Tabela droga" u kojemu je pobrojao sve vrste droga koje su se tada konzumirale u Zagrebu uz empirijske detalje o utjecaju tih droga na konzumenta.
Posebno, Polet se bavio i fenomenom glazbe pa je tako bio i među suorganizatorima Rock-maratona u svibnju 1978. u Novom Zagrebu koji se može označiti i kao preteča nadolazećeg Novog vala. Tada su zasvirali i bendovi koje i danas slušaju klinci koji se tada nisu ni rodili poput Azre i Prljavog kazališta. Autori poput Svena Semenčića, Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka davali su jasnu kvalitetu tekstovima okrenutim muzici, a nisu rijetki bili niti veliki intervjui s glavnim protagonistima. Recimo, Goran Bregović bio je najčešće intervjuirani "celebrity" u čitavoj desetljeće i pol dugoj povijesti Poleta. Vrhunac Poletovog glazbenog aktivizma bio je veliki koncert u Domu sportova na kojem su svirali tada najjači mladi bendovi - Azra, Prljavo kazalište, Leb i sol, Parafi i Pankrti. Polet je kasnije jasno utjecao i na stvaranje beogradske novovalne scene, koja je od Idola pa nadalje uskoro dobivala sve više prostora na Poletovim stranicama.
Uzorom Poleta postaju underground listovi za mlade poput The Village Voicea, New Musical Expressa i Interviewa. Polet je tada nesumnjivo bio u svjetskim trendovima o čemu jasno svjedoči i što je njujorška MoMa nedavno uključila rano Poletovo izdanje u svoj postav, zaslugom ponajprije Mirka Ilića.
Pavić ipak nije uspio u svojoj temeljnoj ideji - stvoriti profitabilne novine koje bi se postupno odmaknule od utjecaja i pritisaka partijskih foruma. No, uspio je u nečem drugom. Goran Trbuljak postao je grafički urednik Poleta i donio vizualni identitet koji će dugo godina ostati uzorom u tadašnjoj Jugoslaviji. Fotografije su postale odjednom provokativnije od tekstova. O dometima dovoljno govori i činjenica što je Polet još krajem 70-ih godina počeo objavljivati i karikature Jean-Marc Reisera, autora kratkih crnohumronih stripova, a njegove su karikature Poletovci otkrili u danas globalno poznatom Charlie Hebdou. Prethodno, zbog sukoba s Pavićem Polet su napustili talentirani crtači Novog kvadrata predvođeni Mirkom Ilićem koji su Poletu davali prepoznatljivi autorski pečat. Kvadratovci su tvrdili da su izigrani i otjerani jer je u novome konceptu trebalo stvoriti veći prostor za novinsku fotografiju.
Možda i najveći skandal iz Poletova početnog razdoblja bio je vezan uz Polimčevu kritiku Zafranovićeva filma "Okupacija u 26 slika". Nakon toga Polet se našao na meti svemoćnog Vladimira Bakarića, a mladi partijski dužnosnik Ivica Račan nagovorio je Pavića i uredništvo da se ograde od Polimca. Afera je izazvala i dotad neviđene negativne reakcije pa se bilježi i pismo dubrovačkog omladinca Vlaha Bogišića te Vjesnikove kritičarke Mire Boglić. Medijska hajka urodila je plodom. Posljedica svega bila je kraj Pavićeve ere i prelazak na dvotjedno izlaženje Poleta.
Pavića zakratko nasljeđuje Ratko Bošković od koga teško da je netko očekivao skandal koji se dogodio baš u njegovoj eri. Riječ je o toliko puta "mitologiziranom" prosvjedu ispred Big Bena u Bogovićevoj, odnosno pokušaju prosvjeda, ili najpreciznije rečeno - uredničkom pozivu na prosvjed koji se zapravo nikada dogodio nije. U jednom od pisama čitatelja pod naslovom "Hard Rain" najavljena je mogućnost okupljanja ispred Big Bena koji u svoje prostore nije želio "hašomane" - zagrebačku subkkulturnu skupinu koju je Polet na neki način podržavao. Sve je zapravo zakuhao Predrag Figenwald koji je uređivao rubriku "Pisma" pa zapravo nikad nije utvrđeno je li spomenuto pismo doista i stiglo u Poletovu redakciju. No, to više nije bilo ni važno jer se Partija, jasno, ponajviše plašila građanskog bunta pa je Bošković ubrzo smijenjen, a njegov je nasljednik bio Zoran Franičević.
Posljedica Boškovićeve diverzije ipak je bila uspostava ozbiljnije političke kontrole nad Poletom iako to Franičeviću nije smetalo. Njegova se koncepcija u kojoj je bilo sve više prostora za politiku pokazala uspješnijom od Kuljiševe koja je veću težinu davala estradi i skandalima, kako primjećuje Krušelj. Na "pravi put" ipak se moralo paziti. O tome koliko se moralo paziti na političku orijentaciju zorno pokazuje situacija uoči Titove smrti i neposredno nakon nje kad je Polet, kako napominje Krušelj, sličio na crnu kroniku.
Franičevićev mandat ipak je donio važna probijanja proskibiranih tema u socijalističkom društvu dvostrukog morala poput prostitucije, tapkaroša kino karata, abortusa. Zapravo je najveći uspjeh Poleta vjerojatno sadržan u ključnoj Krušeljovoj rečenici:
"Često se stvarao dojam da su ona službena socijalistička i samoupravna Hrvatska i ona Hrvatska po kojoj su obilazili i istraživali Poletovi novinari dva paralelna i međusobno gotovo nedodirljiva svijeta."
