Izvor: SEEbiz.eu, 18.Jan.2018, 12:39 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Početak ljepše kinesko-hrvatske priče
KOLUMNA - Natječaj za izgradnju Pelješkog mosta dobila je kineska kompanija CRBC. Ako neće doći do izvanrednih okolnosti koje će promijeniti situaciju, most će postati prvi veliki kineski angažman u Hrvatskoj.
Zbog raznih domaćih i europskih razloga, Kina u Hrvatskoj dugo nije mogla pokrenuti ni jedan zamišljeni projekt.
Povijest propuštenih prilika duga je već desetak godina. Prisjetimo se kako je godine 2009. Hu Jintao posjetio Zagreb i ponudio vrlo vrijedne >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << projekte među kojima je bila Luka Rijeka i željeznica Rijeka-Slovenija te Rijeka-Budimpešta. Tadašnji je premijer Ivo Sanader, prema riječima bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, ignorirao kineske signale i ponude. Istu su politiku ignoriranja Kine nastavile i sve slijedeće vlade, od Kosoričine do Milanovićeve.
U ono vrijeme, Hrvatska se na investicijskoj karti Kine pojavila pune tri godine prije pokretanja platforme „16 plus 1“ (2012.) i četiri godine prije pokretanja inicijative „Pojas i put“ (2013.). Na regionalnoj razini, Hrvatska je imala priliku dobiti „head start“ i pozicionirati se kao ishodišna točka svih regionalnih kineskih poduhvata. Istina, u tom periodu kineski nastup u Europi bio je katkad problematičan. Godine 2010. Kinezi su u irskom gradiću Athlone tražili dozvolu za izgradnju 50 milijuna eura vrijednog financijskog i trgovačkog huba koji je trebao postati centar trgovine robom i uslugama između Kine i zapadnog svijeta. Uz veliku medijsku pompu, irske vlasti su 2012. odobrile Athlone koji je trebao biti dovršen do 2015. i stvoriti minimalno 1500 radnih mjesta u početnim fazama razvoja projekta. No, projekt je vrlo brzo u potpunosti nestao iz vidokruga a danas je potpuno zaboravljen i po svemu sudeći – u potpunosti napušten.
Tu je i slučaj s kineskom kompanijom COVEC u Poljskoj. 2009., kineski konzorcij je pobijedio na natječaju za izgradnju poljskog dijela autoceste Varšava-Berlin. Autocesta je imao strateški status zbog nadolazećeg Europskog nogometnog prvenstva 2012. Poljska je procijenila vrijednost projekta na 330 milijuna eura a COVEC je obećala da će izgraditi sve po dvostruko nižoj cijeni. No, zbog velike žurbe, nepromišljenosti i proceduralnih grešaka sa kineske strane, cijena projekta je konstantno rasla a izgradnja kasnila. 2011., Poljska je prekinula suradnju, zatražila od konzorcija 271 milijun eura kompenzacije i na tri godine zabranila COVEC-u prijavu na natječaje. Desetljeće administracije Hu Jintaoa prolazilo je u znaku velikih nada, izazova, problema i loših procjena. Kina je 2001. bila primljena u WTO i shvatila to kao veliku priliku za predstavljanje svijetu.
Ne treba posebno govoriti da su „miroljubivi rast“ i „harmoničan razvoj“ – tadašnji aktualni partijski slogani svugdje bili interpretirani kao gruba nametljivost. U susjedstvu, Kina je vodila neuspješne teritorijalne sporove sa Japanom, pokušaji dominacije i pragmatizma u rješavanju sjevernokorejskog nuklearnog programa nisu urodili željenim rezultatom, američki utjecaj u Centralnoj Aziji je rastao a kvazi-integrativna Šangajska organizacija za suradnju je unatoč velikim planovima bila mlaka. Pokušaji uspostave dobrih odnosa sa Europom bili su, s jedne strane omračeni konstantnim lobiranjem Pekinga za ukidanje embarga na uvoz oružja a s druge – ono najbitnije – nisu bili dosljedni i sistematizirani. U želji da dokaže partijskim starješinama i Jiang Zeminu da nedostatak revolucionarnog pedigrea nije boljka, Hu se želio latiti svega odjednom.
No, sreće nije bilo ni sa velikim znanstvenim projektima, poput suradnje EU i Kine oko kreiranja zajedničkog satelitskog sustava Galilleo. Na polju financija i gospodarske suradnje, stvari su se kvalitativno promijenile tek sa dolaskom Xi Jinpinga te unifikacije i strukturiranja kineske gospodarske ofenzive u obliku „16%2B1“ te nešto kasnije – Pojasa i puta.
Tvrdnja da je Bruxelles davao Hrvatskim vladama negativna mišljenja o Kini i preporučao im držati se po strani nije provjerljiva. Ali u povijesnom kontekstu, mišljenje kritičara u najmanju ruku ne izaziva podsmijeh.
Naime, kineske investicije su u Europi već tada bile ozbiljno shvaćene. Chatham House je 2009. u velikoj studiji pokazao strelovit rast kineskih direktnih investicija u Njemačku i Veliku Britaniju od 2003. do 2007. Iako je tada Rusija bila najveća primateljica investicija, po brzini rasta europske sile—Francuska, Njemačka i Velika Britanija—bile su daleko ispred sviju.
U istoj se studiji navodi i količina stvorenih radnih mjesta kroz 2008.-2009. U Francuskoj je u 101 projektu bilo stvoreno 2765 radnih mjesta. U Njemačkoj, sa 86 projekata—2304. U Irskoj—2056, u Italiji—752, a u ostatku EU—2210.
Godine 2010., Ebbers i Zhang su već tada isticali Francusku, Njemačku, Italiju, Španjolsku, Nizozemsku i Veliku Britaniju kao osnovne destinacije za kineske direktne investicije. Osim toga, autori analize spomenuli su prodor kompanija poput CNPC, Bank of China, ICBC te proizvođača automobila Chery i Geely u Istočnu i Centralnu Europu—Poljsku, Bugarsku i Rumunjsku.
Ekonomska recesija 2008. godine, koja je snažno pogodila slabe ekonomije europskog juga i istoka stvorila je određene probleme. Brojke iz studije Chatham House iz 2010. pokazivale su pad investicija u razvijene zemlje EU. U slučaju Velike Britanije, pad je bio strahovit. No, istočne i jugoistočne zemlje poput Grčke, Poljske, Rumunjske i Češke ne samo da nisu osjetile manjak kineskih investicija nego su, kao što je to bio slučaj sa Češkom i Rumunjskom—dobile dvostruko više.
Autor navedene studije zaključuje da je odabir zemlje za investiciju u Kini „djelomično oportunistički“ i temeljen na različitim okolnostima i šansama. Kineske firme teže ka investiranju u sektore u kojima su ove ili one zemlje posebno jake.
Drugim riječima, dok naši premijeri jedan za drugim odbijali Peking, Europa je jačala gospodarsku suradnju s Kinom i pokušavala s njom naći zajednički jezik. Je li Bruxelles strahovao da Hrvatska i druge susjedne zemlje mogu odvući financijske tokove od razvijene Europe ili jednostavno nije htio dopustiti razvijanje kinesko-jugoistočno-europskih veza bez vlastite kontrole? Hrvatska je potpisala Ugovor o pristupanju EU tek 2011., stoga ovakva pitanja nisu previše utemeljena. Možda su stratezi u EU smatrali da kineska prisutnost može omesti razvoj demokracije i vladavine prava te da će kineski novac u uvjetima žestoke krize stvoriti prevelike centrifugalne sile koje će nagristi jedinstvo Unije.
Upuštajući se u takva razmišljanja ne treba zaboraviti da se tango pleše u paru. Preporučiteljeva preporuka mora naći plodno tlo u uhu primatelja preporuke. Stoga je izgledno da je u toj interakciji (ako je ista stvarno postojala), Hrvatska strana, potaknuta europskom budućnošću, interpretirala preporuke kao direktna naređenja. Jer, Sanaderov „njet“ nije samo zaustavio kineske investicije ili projekte već je poput antibiotika pomeo sve što je vezano za Kinu i stvorio ekonomski, kulturni i akademski vakuum.
Od 2009. pa do danas rijetki su, poput Kinesko-jugoistočnoeuropske asocijacije (CSEBA) ili Goranka Fižulića pratili što se događa u kinesko-hrvatskim odnosima i promovirali ekonomsku suradnju dviju zemalja. Bivši predsjednik Stjepan Mesić je preko svog ureda konstantno na visokim razinama lobirao za suradnju Kine i Hrvatske no ti su napori bili zagušeni medijskim kontroverzama vezanim za Mesića te odlučnom protukineskom politikom bivšeg premijera Zorana Milanovića.
Prihvaćanjem kineske ponude davne 2009. mnoge su se stvari mogle izgraditi ili obnoviti puno brže zbog toga što nije bilo zakonskih normi, regulativa i pravila koje je Hrvatska stekla ulaskom u EU. Osim toga, kao što sam naznačio ranije, Hrvatska je mogla imati „head start“ i pozicionirati se kao osnovni kineski partner u regiji. Unatoč svemu, Pelješki most može biti dobar početak suradnje s Kinom. Ako se dobro odigraju sve karte.
Ne smijemo zaboraviti da će se most gotovo u cijelosti financirati iz EU fondova. Stoga moramo biti objektivni i ne upadati u euforiju. Ukoliko sve prođe bez komplikacija, biti će to dobar primjer suradnje kineskih ruku i europskog novca.
Dalje sve ovisi o tome što Vlada vidi u mostu i na koji način će ga interpretirati. Samo kao transportni objekt, projekt bez kontinuiteta? Ili kao priliku za daljnji razvoj?
Danas se više nitko ne sjeća odličnog BEPO projekta Ante Zloića iz Brodarskog instituta. Činjenica je da Kina voli projekte sa smislom koji predstavljaju nešto veliko ili koji su dio nečega velikoga. Most ima prilike nadrasti svoju primarnu funkciju ako će Vlada kineskim partnerima sugerirati daljnji infrastrukturni razvoj čitavog hrvatskog juga. Osim toga, Hrvatska bi mogla konstruktivno utjecati na razvoj BiH i hrvatsko-bosanske odnose kada bi u Kini ustrajno lobirala transportnu modernizaciju pravca Ploče-Vukovar (Osijek), koji se proteže kroz cijelu Bosnu.
Most je pojam koji ima pozitivan simbolizam spajanja i savladavanja prepreka, simbolizam koji moramo iskoristiti.
.jpg)
