Izvor: SEEbiz.eu, 23.Apr.2016, 08:14 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Novinski istraživač ljudskog tijela
ZAGREB - Otkako je zatvorena, preseljena pa i uništena prebogata i desetljećima prikupljana Vjesnikova arhiva, svatko tko je poput mene nekad tamo tražio stare tekstove, može samo sjesti i plakati.
Jer osim NSK, gdje se mogu, ali vrlo teško dobiti određene preslike starih tekstova. Tako se dogodilo da od vagona mojih tekstova koje sam u karijeri Napisao, danas imam tek nekoliko... Za ovaj koji ću vam ponuditi u nešto modicifiranijem izdanju, mogu zahvaliti samo slučaju >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << i sretnoj okolnosti da Foto Badrov ima vlastitu internetsku stranicu koja se stručno bavi fotografijom, pa je od mog niza tekstova o suvremenim hrvatskim fotografima, koje sam objavljivao u Nedjeljnom Vjesniku, preživio tekst o Renatu Branđolici, što sam doznao od njega danas, kad smo se našli na kavi u mom susjedstvu. Zato zahvaljujem Badrovu, a vama nudim na uvid da vidite kako se pisalo u hrvatskim novinama prije manje od dvadeset godina!
Autor niza neponovljivih novinskih fotografija s velikih događaja, Renato Branđolica se specijalizirao za snimanje balerina, manekenki, gimnastičarki i ljepotica, stvarajući tako u Hrvatskoj jedinstven fotografski opus, kojemu je u osnovi istraživanje ljudskog tijela.
Posao novinskog fotoreportera često je teži, naporniji ili ovisniji o slučaju nego li je to kod njegova kolege novinara s kojim je na istom zadatku. Ako zakasni na neki događaj, novinar se uvijek može izvući naknadnim prikupljanjem podataka, izjavama očevidaca, policijskim izvještajem ili nekim drugim vjerodostojnim izvještajem. Istodobno, njegov kolega fotoreporter bit će u velikoj gabuli, jer fotografije ključnog trenutka i događaja jednostavno - nema.
A fotografija je snažan dokument, koji ne može nadmašiti nikakav opis, kolikogod zanimljiv bio. Stoga, u redakcijama novina u kojima je fotografija važan dio grafičkog izgleda ili uređivačkog profila, pravi urednici, oni "s nosom", posebnu pozornost poklanjaju iznimnim fotografima, onima koji znaju biti u pravo vrijeme na pravom mjestu.
Poseban tretman takav će fotić osjetiti kroz različite stimulacije, nagrade, putovanja, biranje datuma odlaska na odmor i uopće nešto bolji položaj nego što ga imaju drugi kolege. S druge strane, to obično znači da će ta novina svoju nakladu graditi na mnogim osobitostima, a najviše na autorskim imenima, u čiji krug će podjednako ulaziti i viđeniji kolumnisti, kritičari, kao i fotografi ili ilustratori.
"Usmjereno" školovanje
U slučaju talentiranog fotografa kakav je Renato Branđolica, danas bi se moglo reći kako su se različite i brojne okolnosti sretno poklopile. Najprije, naj veći dio njegove profesionalne karijere vezan je za nekadašnji Večernji list, tada najtiražnije novine u Hrvatskoj, koje su uz to veliku pozornost poklanjaju upravo fotografiji. Potom, Branđolica je pripadnik danas srednje generacije Večernjakovih fotoreportera koja je u taj list došla upravo u trenutku velike generacijske smjene, ali i općeg tehnološkog napretka tiskarske, fotografske i kompjutorske tehnike. Tako se dogodilo da su pojedinci iz te generacije danas urednici fotografije u različitim novinama i magazinima ili neka od najviđenijih imena profesije, a mnogi su započeli fotografske karijere upravo u tom listu.
Renato Branđolica rođen je 1963. godine u Zagrebu, gdje je nakon osnovne škole krenuo u "usmjereni" Centar za kulturu u Križanićevoj, u smjer "novinski fotoreporter". U istom razredu s njim bio je primjerice i kolega mu Dražen Breitenfeld, ali Branđolica smatra da su oni dio šire generacije u koju uvrštava i godinu starije ili mlađe Romea Ibriševića, Josipa Bistrovića, Dragu Havraneka, Damila Kalogjeru ili pokojnog Ivu Pukanića. Nikome od njih, eto, nije smetala "šuvarica", nego im je možda čak i pomogla, jer su kao predavače imali niz poznatih profesionalaca, preko kojih im je bio otvoren put u novine. Branđolica će se s nostalgijom sjetiti upravo svog najdražeg profesora, pokojnog Pavla Cajzeka, od kojeg je naučio prve osnove novinske fotografije, a poslije bogme ii dijelio isti kruh u istoj redakciji.
Kako ga je privatno zanimao sport, Branđolica je najprije počeo objavljivati u Sportskim novostima (od 1981.), a kad je Večernji list 1984. godine pokrenuo svoje podnevno zagrebačko izdanje Plavu devetku, prešao je u taj list, gdje je nakon zaposlenja 1987. ostao do nedavno.
- Kad sam došao u Večernji list, otvorio mi se cijeli svijet, pričat će kasnije Renato o situaciji kad je osim sportskih tema počeo snimati i one kulturne, političke i sve druge. Naime, u Večernjaku je postojala tzv. "knjiga snimanja", ustvari jedna bilježnica u koju su urednici upisivali najvažnije satnice događaja koji bi mogli biti zanimljivi za objavljivanje.
- Baš ta "knjiga snimanja" pokazuje razmjere i dinamiku fotoreporterskog posla u novinama. Najprije je bila mala bilježnica, gdje je svaki datum imao svoju stranicu, potom se bilježnica povećala na format A4, a kasnije je svaki datum imao barem dvije stranice velikog formata s upisanim poslovima, priča Renato. Proporcionalan je rastao i broj fotoreportera u tom listu: od nekadašnjih šest kad je Branđolica došao u redakciju, do više od dvadeset na vrhuncu devedesetih godina. Na kraju je sav taj posao, upisivan u kompjutorski sustav, no sada je sve manje vrsnih profesionalaca koji će ga raditi...
I Branđolica je kao i mnogi drugi njegovi kolege iz razreda započeo snimati fotoaparatom Zenit, no priznaje kako je uspio "obraditi" oca, koji mu je odmah u počecima kupio tada skupu i vrlo dobru kameru Nikon F2. "Ali, imao sam uz njega smiješan set objektiva, jedan 35-mili metarski i drugi od 135 mm, i to je bilo sve." Kaže kako nije imao uzora, premda je vrijedno prelistavao najbolje svjetske foto magazine.
Za njega je Cajzek jednostavno najveća legenda, od kojeg je imao sreću učiti uživo, dok mu je uzor za fotografije ljepotica bio pokojni Božo Kelemenić, također tada Večernjakov doajen, dok su mu posebno omiljeni stariji kolege iz Sportskih novosti Željko Pajvot i Radiša Mladeno vić, jer su po Branđolici sportski fotoreporteri najviše podcijenjeni, a upravo ta dvojica su ostvarili iznimne karijere baš u području sportske fotografije. Od drugih, velika mu je "faca" Marko Čolić, koji je snimao zvijezde i sam bio fotografska zvijezda prije nego su se mnogi današnji "foto-šminkeri" i rodili, a od kolega Branđolica najviše cijeni Romea Ibriševića jer je "započeo ni iz čega, napravio izvrsnu karijeru i - ostao isti običan čovjek".
Gole grudi odbojkašice
Da je Renato Branđolica snimio samo onu poznatu fotografiju sukoba policije s navijačima na utakmici Dinamo - Crvena zvezda 13. svibnja 1990., bilo bi dovoljno da se i njega uvrsti među velikane domaće novinske fotografije. Isto je i s njegovom fotografijom jedne ženske odbojkaške utakmice na kojoj vrlo lijepo izgledaju gole grudi jedne igračice kojoj se u žaru igre podigla majica. Upravo ta fotografija, za čije je snimanje vjerojatnost jedan prema deset milijardi, dakle gotovo beskonačno nevjerojatno, dokazuje da je fotografija više od umijeća zapažanja zanimljivih kadrova i posjedovanja skupe opreme.
No, priča o Renatu Branđolici, novinskom profesionalcu koji poput mnogih trči na mjesto događaja kako bi za svoj list na pravio posebnu i drukčiju fotografiju, bila bi nepotpuna i doista neadekvatna kad ne bismo rekli kako je on ostvario jedan od najzanimljivijih opusa u hrvatskoj fotografiji, a u osnovi im je da istražuju ljudsko tijelo. Branđolica se od početka bavio snimanjem gimnastike, slijedilo je njegovo zanimanje za klasični i moderni balet, a uz sve su išle i fotografije ljepotica, misica i manekenki. Tako se danas i sam iznenađuje kad u svojoj dobro složenoj dokumentaciji otkrije neku fotografiju i sam sebe upita: "Pa zar sam to ja snimio?!"
Branđolica istražuje ljudsko tijelo na specifičan način. Jednom su fofotografije snimljene na predstavi, drugi put na plesnom natjecanju, a treći put na sportskom događaju. Najčešće su snimljene na licu mjesta, "iz ruke", dakle, bez skupe studijske opreme i bez velikih priprema, što im daje posebnu draž i neponovljivu unikatnost. Renato Branđolica je jedan od onih samozatajnih profesionalaca, poznat po tome da se neće nikada "upucavati" lijepoj manekenki ili modelu kojeg fotografira, sa zvijezdom će uljudno popiti piće i pozdraviti se... Njegova skromnost obrnuto je proporcionalna vrijednosti njegovih fotografija, koje su osim na rijetkim izložbama mogle donedavno i svakodnevno vidjeti stotine tisuća čitatelja Večernjeg lista.
No, priča nam prestaje u trenutku kad je i Renato zahvaljujući tipičnoj negativnoj selekciji i otkaznom inženjeringu dobio otkaz, poput niza vrijednih kolega. Tako, paradoksalno, danas u novinama izlazi više fotografija snimljenih telefonom, negoli foto kamerom...
