Izvor: SEEbiz.eu, 23.Jul.2015, 14:04 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Mikulić: Pjevanje može pomoći izliječenju
INTERVJU - U vrelini, dok Kvarner upija sunce i reflektira plavetnim morem, na Rabu je održan od 5. do 7. lipnja zanimljiv seminar pjevanja u 0Š Ivana Rabljanina na Rabu koji je vodio uvaženi profesor Baldo Mikulić.
Seminar je bio dobro posjećen i ispunio je sva očekivanja. Seminar pjevanja poseban je po tome što obuhvaća vježbe pjevanja koje se temelje na metodi pjevanja "Škole za otkrivanje glasa" te jednoglasno i višeglasno pjevanje. Profesor Mikulić rođen je u >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << Košarnjem Dolu na poluotoku Pelješcu. Studij psihologije započeo je u Zadru, a završio u Rijeci, a ljubav prema glazbi gaji od najranijih dana djetinjstva. Nakon završetka studija odlazi u Finsku gdje pet i pol godina studira u ''Školi za otkrivanje glasa''. Nakon toga u Bochumu upisuje trogodišnji studij iz terapije pjevanjem po istoj metodi. Od 1997. do 2004. provodi po nekoliko mjeseci godišnje u Association La Brancheu u Švicarskoj gdje nastavlja svoj rad s ljudima s posebnim potrebama. U Assotiation La Brancheu prakticira pjevanje i terapiju pjevanjem sa štićenicima centra. Od 2004. živi u Zagrebu. Odličan povod za intervju.
SEEbiz: Jeste li sramežljivi?
Mikulić: Kao dijete bio sam vrlo sramlježiv, sada sam samo sramežljiv.
SEEbiz: Životni put vam je impresivan. Čini se da volite učiti?
Mikulić: Samo sam tražio sebe. U podneblju gdje sam rođen nisam našao ono za čime sam težio pa sam krenuo svojim putem. Kao i većina druge djece, i ja sam odgajan prema ustaljenim obrascima, da se pobrinem da moj izgled bude društveno prihvatljiv, da radim ono što mi se nudi u najbližoj okolini i od čega ćemo moći živjeti (po mogućnosti dobro), da mogu zaraditi za auto, stan, vikendicu... Jer tako svi rade i zašto bih ja bio iznimka. Život u takvoj sredini gušio me je i s time se nisam mogao pomiriti. Moji uzori su bili (i ostali), oni koju su odskakali od uobičajenog, od svakidašnjeg. To su oni koji su imali snage postići nešto drugo, nešto svoje. Uzori su mi bili oni koji su uspjeli ostvariti se i postati ono zašto su i došli na ovaj svijet. Glazba i pjevanje bili su moj san. Kad sam počinjao, nisam imao pojma ni o glazbi ni o pjevanju. Samo sam znao da baš to silno želim. Jer sam slutio da bih se u tome mogao naći, u tome živjeti slobodno i biti ono što jesam. Ništa više i ništa manje. Pjevanje mi je otkrilo jedan novi svijet, itekako stvaran, a u kojem sam mnoga naučena „pravila“ o tome što se sve „treba i mora“ s veseljem napustio kao nepotrebna, ograničavajuća, štetna.
SEEbiz: Kako prenijeti tu želju za otvaranjem i slamanjem inhibicija u čovjeka?
Mikulić: Prvo treba krenuti od sebe. Čovjek si mora priznati tko on jest i što želi od života i onda to nastojati ostvariti. Na tom putu sigurno će naići na mnoge teškoće koje su ustvari ispiti koje sam život stavlja pred njega. Prevladavajući ih, čovjek prevladava samog sebe. Kad netko postigne ono što je htio, onda može pomoći i onima koji još nisu prošli cijeli taj put. U radu s drugim ljudima nastojim otkriti ono što im leži i potaknuti ih u tome. Polaznicima mojih seminara jednostavno kažem: “Ako sam mogao ja, onda možeš i ti.“.
Mnogi i ne pokušavaju postići svoje ciljeve jer misle da nisu dovoljno dobri, dok su zapravo krivo odgajani i/ili u krivom sustavu obrazovani. Konkretno, u pjevanju kada se počne raditi na oslobađanju, ljudi najprije počnu točno intonirati, slijediti melodiju, dakle, počinju ispravno pjevati. Odjednom otkriju da doista imaju sposobnost za koju su im možda godinama ili čak desetljećima drugi govorili da nemaju i da je nikad neće imati. Oni postanu svjesni da je muzikalnost u njima i da je sami mogu dalje razvijati. „Pa ja to imam, ja mogu pjevati!“ ̶ to je otkriće koje će svakoga iznenaditi, a njihov život time postaje bogatiji.
Često se pokaže izvanredno velik napredak u pjevanju. Ljudi koji nisu bili posebno skloni pjevanju i koji su se smatrali "izrazito nedarovitima" otkriju skrivene sposobnosti. Iz čega proiziđe radost pri pjevanju i duševne prepreke budu prevladane. Velik broj ljudi koji pati od kompleksa manje vrijednosti i drugih psiholoških smetnji, mogao bi ih se osloboditi ako bi se te skrivene, nerazvijene ili čak zakržljale umjetničke sposobnosti kultivirale na pravilan način.
Zašto nas je zapravo strah ili sram pjevati pred drugima? Pjevanje je duboko intimna stvar, čovjeka boli kad se ogoli na takav način, ali kad se uspiju maknuti te blokade, budite sigurni da se mogu riješiti i mnoge druge prepreke koje samo naizgled nemaju nikakve veze s pjevanjem. Naravno da neće svatko tko otpjeva dvije pjesmice osloboditi se svih problema u životu, ali može sebi učiniti život ugodnijim, npr., može reći: „Ako sam naučio jednu pjesmu, onda mogu i drugu, treću. Ako imam hrabrosti pjevati pred drugima, mogu i prići djevojci/dečku, potražiti bolji posao, mogu pokušati živjeti u drugom gradu, drugoj državi. Mogu pokušati ostvariti ono što još nisam, a što bih volio. Mogu bar pokušati promijeniti svoj život.“ Tako pjevanje može promijeniti čovjeka jer oslobađanjem glasa čovjek oslobađa samog sebe.
SEEbiz: Radite i s osobama s invaliditetom koji titraju na posebnoj frekvenciji i pristup je, vjerojatno nešto suptilniji?
Mikulić: Kao i u radu sa svim drugim ljudima, moje je polazište: „Ja sam čovjek, ti si čovjek. Hajdemo vidjeti što možemo zajedno napraviti“. Sve ostalo - teorije, znanje, iskustvo - nadgradnja je ovomu temelju.
SEEbiz: Što je to ''Škola za otkrivanje glasa''?
Mikulić: ''Škola za otkrivanje glasa'' vezana je uz ime švedske sopranistice Valborg Werbeck Svärdström, koja je zbog pogrešne tehnike pjevanja izgubila glas. Nastojeći si pomoći, pronašla je način na koji je povratila glas i nastavila se baviti opernim pozivom. Tijekom godina razvila je cijelu metodu koju je nazvala ''Škola za otkrivanje glasa''. Na njenom putu važnu ulogu odigrao je i dr. Rudolf Steiner, osnivač antropozofije, biodinamičke poljoprivrede, utemeljitelj waldrofskih škola. Radeći u centrima za ljude s posebnim potrebama, u suradnji s liječnicima, Valborg Werbeck Svärdström razvila je i terapijsku implikaciju ove metode. Osnovne postavke ''Škole za otkrivanje glasa'' jesu da svatko može pjevati i da čovjek ne pjeva samo grlom ili jednim dijelom tijela već cijelim svojim bićem.
SEEbiz: Kad je čovjek spreman otkriti sebe?
Mikulić: Onda kada odraste. Koliko će proces odrastanja trajati, vrlo je individualno. Netko je već u ranoj dobi zrela osoba, a netko ne sazrije ni u mirovini.
SEEbiz: Terapija pjevanjem Werbeck?
Mikulić: Pjevanje je oduvijek bilo izvor radosti, spona između ljudi, društvo pri radu, snažna ozdravljujuća snaga i ravnoteža za čovjeka. Kada sjedinimo naše glasove u pjesmi, mi produbljujemo veze s našim bližnjima i sa samim sobom. Glas, međutim, može biti "zatočen" zbog fizioloških i drugih prepreka. Kod ove metode pjevanja takve se prepreke nastoje otkloniti da bi se ono što je skriveno u svakom glasu razvilo. Zbog toga ova metoda pjevanja nema samo pozitivan umjetnički već ima i ozdravljujući, terapijski utjecaj. Za osobe koje pate od slušnih ili govornih smetnji samo pjevanje u zboru imalo bi terapijski učinak. Jer oni bi bili dio zvučnog organizma i otkrili bi svoj glas kroz imitaciju. Pjevanje u zboru čini ne samo da čovjek bolje čuje nego ga uči slušati. Znati slušati drugu osobu velik je korak u društvenom prilagođavanju. Uz očitu psihološku pomoć terapija pjevanjem može ići i mnogo dublje.
Elementi pjevanja i zakonitosti glazbe u terapiji pjevanjem po metodi "Škole za otkrivanje glasa" shvaćeni su kao arhetipske konstituirajuće snage ljudskog bića. Kada čovjek pjeva, ove se snage povezuju, a u terapiji pjevanjem one postaju djelotvorne. Dok glas odzvanja ljudskim bićem, zaustavljena energija ponovno protječe i pobuđuju se samoiscjeljujuće snage. Disanje koje je osnova svakog oblikovanja glasa na ovaj se način oživljava, harmonizira, što djeluje uravnotežavajuće na cijeli organizam. Pomoću samoglasnika i suglasnika pridodanih glazbenim elementima i ritmičkih pokreta disanja oblikuju se specifične vježbe koje se pod vodstvom terapeuta individualno prorađuju.
Vježbe terapijski djeluju na laringealne organe i pomažu kod određenih dišnih poremećaja. Dobri rezultati postignuti su kod mucanja i tepanja, u slučajevima astme, lošeg čujenja, plitkog disanja, slabe cirkulacije, probavnih problema, u slučajevima nervoze, migrene, poremećaja spavanja, anksioznosti itd. Terapija pjevanjem može postići uspjeh i u radu s ljudima s posebnim potrebama: u uspostavi kontakta s osobama koje su ranije bile okarakterizirane kao nekooperativne ili nekomunikativne; u umirivanju i preusmjeravanju zbunjenih i senilnih; u odvraćanju psihotičnih pacijenata od njihova destruktivnog i agresivnog ponašanja, od njihovih halucinacija i fiksnih ideja.
SEEbiz: Glas je savršen instrument, zašto se onda mi osjećamo tako nesavršenima?
Mikulić: Glas jest najljepši instrument, ali većina nas ga dobivamo (osim par sretnika koji su prirodni talenti), kao sposobnost koju tek možemo razviti. Hoćemo li je razviti ili ne to ovisi o mnogo čemu. Uglavnom rijetko tko dođe do toga da tu sposobnost razvije do visoke razine jer to zahtijeva godine i godine samoprijegornog rada. Većina ostane u nekoj sredini koja se „da slušati“, ali daleko je od onoga što bi moglo biti. A kako je s glasom, tako je uglavnom i sa svime ostalim. Znamo da bismo mogli (i trebali), bolje i više, ali prečesto ostajemo u onome što nam je ugodno i lakše (ili barem mislimo da je lakše). Zato od života i dobivamo toliko „popravnih ispita“.
SEEbiz: Možemo li svi pjevati ili je bolje da se neki od nas tek glasaju?
Mikulić: Kao što smo svi naučili voziti auto, govoriti strani jezik, tako možemo svi naučiti i pjevati. To ne znači da svi možemo postati operni pjevači, jer nismo svi postali ni pisci, iako čitamo i pišemo. Ako čovjek normalno govori, onda ima sve što mu treba da bi mogao i pjevati. Odnosno ima i sluha i glasa i sasvim sigurno može naučiti intonativno čisto i lijepo pjevati. Želi li čovjek uložiti trud da bi to i postigao ili ne, to ovisi o njemu.
SEEbiz: U svom poslu puno putujete, kako ste se našli na Rabu? Kakvi su Rabljani ''pjevači''?
Mikulić: Na Rab sam došao isključivo zahvaljujući Kristini Ribarić i njenom požrtvovnom angažmanu da skupi dovoljan broj polaznika. Polaznici seminara su bili puno sposobniji nego što to obično biva. Radujem se sljedećem susretu na jesen.
SEEbiz: Glazba je ljekovita. Može li ona izliječiti baš svakoga?
Mikulić: Ne može, ali može puno pomoći. Tako može bitno ublažiti bolove. Npr, u nekim rodilištima trudnice rađaju uz svoju omiljenu glazbu. Za vrijeme rata bio sam student psihologije u Zadru. Često smo morali ići u sklonište. Tijekom jedne uzbune dok se sklonište treslo od detonacija, psihoza u skloništu je rasla kao kvasac. Osim uzvika: “Ubit će nas!“, gotovo ništa se nije čulo. U skoništu je tada bio i jedan stariji liječnik. On nije nikomu ništa rekao nego je počeo tiho pjevati neku dalmatinsku pismu. Nakon jedne slijedila je druga, treća koju već više nije pjevao sam. Poslije pjesme ljudi su počeli pričati viceve. U svega par minuta u skloništu se atmosfera potpuno promijenila, dok su vani granate i dalje padale.
SEEbiz: Vraćam se na prvo pitanje: jesmo li sramežljivi? Bojimo se pjevati pred drugima. Iskompleksirani smo. Kako nam pomoći da se ne opterećujemo tuđim razmišljanjima, kritikom i da iz tog iskustva učimo i napredujemo i mentalno i fizički i kvalitetom?
Mikulić: Jedini način je da dođemo do sebe. Jednostavno se iskreno zapitati: „Tko sam ja i što bih htio od života?“ Ne valorizirati ni ocjenjivati odgovore, ne sumnjati u njih već ih nastojati prihvatiti i poslije ostvariti. Kada tražim od ljudi da nešto otpjevaju pred drugima neki odgovore: „Lakše bi mi bilo skinuti se gol nasred ulice nego sada otvoriti usta.“. To ne čudi jer je pjevanje nešto vrlo intimno. A s time često i bolno. Kada pjevamo, otvaramo se prema svijetu i tada smo ranjivi. Ali možemo pokušati objektivno sagledati se i reći: “Do sada nisam nikada pjevao pred drugima i možda neće ispasti najbolje, ali ne trebam postati Pavarotti. Nastojat ću otpjevati najbolje što mogu pa što ispadne. Ako ne budem zadovoljan, probat ću još jedanput“. Tako možemo strah svesti na prihvatljivu mjeru.
Otvaranjem pred drugima mi rastemo, prevazilazimo sami sebe i to otvaranje može postupno postati sredstvo pomoću kojeg spoznajemo što nas koči i kako to možemo riješiti. Ako vidimo da možemo napredovati i to budemo prakticirali, onda će nam tuđe ocjene manje smetati. Jer će se vidjeti da vanjska kritika vrlo često ne pogađa bit. Kritika ostaje na površini koja jest vidljiva oku. Ali to oko ne zadire u dubinu gdje se odvijaju bitni procesi i vrlo često je slijepo za sve one promjene koje se događaju u duši. Vanjska kritika nas uspoređuje s nečim što je izvan nas. Kada čovjek krene u istraživanje sebe, jasno spoznaje da se može uspoređivati samo sa samim sobom i da je usporedba s bilo čime izvan njega potpuno promašena.
SEEbiz: Kakvi su Vaši načini rada?
Mikulić: Radim grupno i individualno. Svaki od načina ima svoje prednosti i nedostatke. U individulanom pristupu sva je pažnja na pojedincu kojem nastojim pokazati kojim putem treba ići da bi napredovao. U grupnom pojedinac se treba uklopiti u kolektiv i pridonijeti kolektivu svojim specifičnostima što više može. Najbolji rezultati postižu se kombinacijom oba pristupa.
SEEbiz: Koliko traje terapija?
Mikulić: To je nemoguće reći napamet. Ovisi o problemu zbog kojeg se dolazi, ali i o tome koliko je netko spreman uložiti truda da se problem riješi.
SEEbiz: Može li se terapijom izliječiti ljubavne rane, steći samopouzdanje, dobiti na lotu?
Mikulić: Samopouzdanje se i te kako može steći pjevanjem i to se vrlo često događa. A kada je čovjek u miru sam sa sobom, onda i životne krize lakše prebrodi. Ja još nisam dobio na lotu (i ne igram loto), ali dobio sam nešto drugo. Od kada sam odlučio ići svojim putem tj. putem pjevanja, tada je i taj put krenuo prema meni. I donio puno više nego što sam u početku mogao i očekivati. Konkretno, otišao sam u Finsku kao Kunta bez kinte, ali sve što mi je trebalo na tom putu došlo mi je. Nekoliko dana nakon što sam došao u Finsku, dobio sam stipendiju zahvaljujući kojoj sam završio prve dvije godine studija. Nakon završetka druge godine išli smo na turneju po Njemačkoj i Švicarskoj gdje sam našao posao s kojim sam se dalje školovao. Poslije završenih studija bilo mi je dosta putovanja i želio sam se skrasiti. U Zagrebu sam sreo divnu osobu i sada smo sretni roditelji dvaju sinova. Ukratko, sretan sam jer radim što volim i živim s onima koje volim.
SEEbiz: Koju glazbu preporučate kao ljekovitu?
Mikulić: Većina glazbenih terapeuta preporučuje Mozartovu glazbu, zatim klasičnu glazbu itd. Noviji pristupi uzimaju u obzir i npr. džez, ambijentalnu glazbu. Svi oni imaju pravo, ali osim poznavanja glazbenih djela terapeut treba voditi računa i o podrijetklu, navikama, obrazovanju klijenta kako bi za njega odabrao najprimjereniju skladbu. Jer se često pokaže da ljudi najbolje reagiraju na ono što poznaju, a to može izlaziti iz okvira navedenih glazbenih pravaca. Treba odabrati onu skladbu koja će pobuditi pozitivnu reakciju. To može biti Schubertova „Serenada“ , Mozartov „Rondo Alla Turca“, Brahmsov „Mađarski ples br. 6“, ali i dalmatinska pisma ili slavonski bećarac.
.jpg)
