Izvor: Radio Televizija Vojvodine, 20.Jun.2015, 20:39 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Ljubomir Živkov: Bez dobrog naslova
Ah, selo! Oaza mira... Gustavu Maleru usred i usled stvaralačkog žara popuste živci, gospoja koja želi dobro i bračnom drugu i istoriji muzike vodi ga u selo, da se oporavi, tamo ti u zao čas poče kukurikanje, mukanje, gakanje, lavež, i sam seoski živalj nije izjutra smatrao potrebnim da govori u pola glasa. „Gde me dovede, ženo“ – ote se na maternjem jeziku slavnome Nemcu – „ovde je bučnije nego u ma kom gradu“!
Nije mi život u selu pao kao Gustavu Maleru, >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio Televizija Vojvodine << ali mu dajem za pravo. Zvuci sela dele se na: dnevne i noćne, crkvene i svetovne, na povremene i na redovne; godišnja doba takođe imala su svako svoju muziku. Mesingana zviždoljka na parnoj vršalici, kad se vršidba prekida radi ručka, jauzne ili večere, nju si čuo samo u avgustu, kao što si voz mogao čuti samo noću, klepale samo na Veliki petak, crkvenjak je zvonio jutrenje, večernje, ali i kad bi nekoga glasili: po tome koje je zvono zvonilo znalo se kojeg je pola pokojnik, to su naši dimni signali, mislio sam, ali nisam upamtio tu jednostavnu šifru: nije li prilično svejedno šta si bio, ako dođe dotle da te glase?...
Niko u mom komšiluku nije imao đeram, a ipak sam ga rano izjutra odnekud čuo kako krcka, nisi načisto je li to roda, ili đeram; čuo se bič, kožni, sarački opleten i sa kratkim bičaljetom, kojim je svinjar najavljivao svečani jutarnji prolazak šorom, celog bogovetnog leta slušali smo, hteli ne hteli, horsko žablje pojanje, soliranje kumrija, zujanje neizbrojnih muva i komaraca; ptice bi u sunčano jutro tako revnosno zgusnule svoje ćaj-ću, ćaj ću, da mi se činilo kao da neko novom metlom levo-desno užurbano čisti avliju posle kiše.
Ako izuzmemo crkvena zvona (od kojih jedno sada ne radi, zvone samo dva, možda prvi put otako smo primili hrišćanstvo), zvuk čekića iz kovačnica bio je jedan od najlepših. Šta smo još imali od buke, a da je poticalo od homo sapiensa? Dobošara! Mesna kancelarija doskočila je medijskoj izolaciji u kojoj se selo bez struje i bez kioska sa novinama našlo posle Oslobođenja. Ali je selo zato imalo hor i svirce.
Imalo je i grupu pevača, ad hoc, nije se tako zvala, nisu bezemljaši iz Jamura bili jaki iz latinskog, ali su imalu numeru čuvanu samo za Badnje veče. Podmladak većinskog stanovništva korinđao bi deklamujući jednostavne i prigodne rime o malenom Isusu, Romi su se, mahom punoletni, oslanjali na sinesteziju i na pevačke svoje sposobnosti, i dok sam nakon njihovog gromkog „je l’ slobodno korinđati“ otvarao prozor, iz mraka se već orila pesma. Koju sam posle imao da čekam cele godine. Ima još dve strofe, ali niste dužni da je u subotnje veče slušate celu. Ako Badnji dan padne u subotu, mogla bi da se začuje i integralna verzija.
Serijal "Dopisnica iz Banata" možete pratiti svake subote na Prvom programu RTV u 19.20.
Sve dosadašnje priče Ljubomira Živkova možete pronaći u sekciji BLOG.
Nastavak na Radio Televizija Vojvodine...












